Renato BaretićKad se ono prije mjesec dana zakotrljala frka oko Kiklopa za "Golu istinu" Nives Celzijus, prijatelj Lokotar i ja sugerirali smo prijateljici Magdi Vodopiji, direktorici Sajma knjiga u Puli: "Dajte joj sutra Kiklopa, očito je da ga je zaslužila, a dan nakon zatvaranja sajma, ali odmah - zauvijek javno ukini tu nesretnu kategoriju 'hit godine', od koje si dosad imala kudikamo više štete nego koristi. Ako tako napraviš, ubila si tri muhe jednim udarcem: em si dala nagradu knjizi koja je po svim pokazateljima bila i najprodavanija i najčitanija ove godine, em si se nedvosmisleno distancirala od svega što ti se u toj priči ne sviđa, em si se riješila svih sličnih budućih zvizdarija". Magda nas nije poslušala, ona i dalje tjera svoje, hrabro kao i dosadašnjih 14 godina Sajma, i sad se, bojim se, našla na pragu nove gnjavaže: u Splitu je, naime, prošlog tjedna samo u jednoj večeri, po cijeni od 130 kuna za komad, prodano oko šest tisuća knjiga "Zlatko Sudac - razgovori" Dunje Ujević. Već sad, dakle, taj naslov ozbiljno konkurira za nagradu u kategoriji najprodavanije knjige u sezoni 08./09., a što nas tek čeka nakon još tri, četiri autorske promocije? Bojim se, i gospođa Rowling i gospođa Drpić morat će se pokriti ušima kad čuju da je samo do Uskrsa u Hrvatskoj prodano stotinjak tisuća primjeraka knjige gospođe Ujević. A ni glede čitanosti (drugoga kriterija za "hit godine") uopće ne treba dvojiti: tu knjigu ne samo da će pročitati svatko tko ju je kupio, nego će joj se uvijek iznova vraćati, kad god mu odbiju kredit, kad mu zaprijete ovrhom, kad posumnja da mu je dijete gay ili da puši travu, kad mu golferi legalno otmu djedovsko krumpirište, kad mu još jedan suborac počini samoubojstvo, kad mu žena s klincima zbriše u sigurnu kuću, kad mu pauk odnese auto... Ukratko - u svakom od onih životnih trenutaka kad se svatko od nas jobovski zapita "pa dobro, zašto se baš meni sve ovo događa?".

Tisuće su knjiga za samopomoć dosad napisane, objavljene i razgrabljene na tržištu, ali nijedna ne pomaže, barem ne onoliko koliko čitatelji očekuju. Možda onda pomogne Sudac? Tko zna, ajmo probat! Na kraju krajeva, nitko od dosadašnjih autora i učitelja nije ni a) bio Hrvat katolik niti b) godinama hodao okolo s flasterima na čelu i dlanovima. Možda je to zbilja neki znak, možda stvarno tu ima nekog vraga, ma ima, sto posto... Nije važno što u Sudčevim riječima zapravo nema ničega što već nisu po sto puta ponovili župnik, biskup, Bozanić, papa, Coelho, Sai Baba ili Swamiji, bilo tko od ranijih ili nadređenijih "učitelja življenja", kako Sudca naziva gđa Ujević, a zacijelo i svatko od onih osam tisuća ljudi koji su se okupili na splitskoj promociji "Razgovora". Josip Botteri Dini, slikar nabožnih, sakralnih i domoljubnih motiva, na istom je iventu Sudca proglasio ni manje ni više nego - drugim Isusom! U što, zacijelo, također vjeruje onih osam tisuća ovčica. A što bi drugo i mogao biti - pogledaj ga kako izgleda s tom kosom i bradicom, pa te stigme, a čuj kako blagim glasom govori o ljubavi i vjeri, a i katolik je, što mu daje i poen više u usporedbi s Isusom... Zapravo, kad čovjek malo razmisli, ej, pa da: nije Sudac drugi Isus, nego je Isus bio - prvi Sudac!!! Tajna je Sudčeve karizme dobrim dijelom u tome što su na njegove seminare duhovne obnove odlazili kojekakvi selebritiji s naših red karpeta, a potom se time, kao da su boga uhvatili za bradu ili barem doktorirali na Sapienzi, hvalili po medijima. Pritom je posebno zanimljivo to što je među polaznicima vrlo visok postotak onih koji su nas 90-ih kroz te iste medije autoritativno tjerali na još više pokornog domoljublja, još više djece i još više tihe skrušenosti - pa što će takvima katolička duhovna obnova, zar nisu oduvijek bili na pravu putu? Nije valjda da su se pokajali zbog takva življenja?!

Kako god bilo, da su na Sudčeve seminare odlazili samo Marko iz Strizivojne, Jagica iz Prepuštovca i njima slični nepoznati pučani, teško da bismo ikad čuli za tog velečasnog, sve da se flasterima oblijepio po cijelome tijelu. A ovako, kad u šarenoj reviji pročitaš da i najpravednijima među nama treba dodatna snaga vjere i da je svi odlaze potražiti na isto mjesto, i još da je svi tamo i nađu - ej, ima tu nešto, ne bi Hrga i Thompson išli da nema... "Dobar PR je polovica karizme", kaže stara marketingaška. Drugi je jasan uzrok Sudčeve popularnosti u samoj instituciji koja ga je, zla ne sluteći, iznjedrila: novo vrijeme donosi nova pitanja, a Crkva na njih i dalje daje 2000 godina stare odgovore, na 2000 godina star način. Odveć zaokupljena vraćanjem starih povlastica i stjecanjem novih, Crkva danas u javnom djelovanju nalazi vremena tek za gunđanje i prigovaranje, a to nije dobar PR. Ljudi koji su nezadovoljni takvom grintavom staricom, a opet odveć vezani uz nju da bi se okrenuli nekoj drugoj religiji ili sekti, sad hrle prema njezinom poluestradnom poluizopćeniku. I logično je da Crkva sad grinta (zna li uostalom išta drugo?) na to što je Sudac za svoj promotivni performans na Gripama, s videozidom za dvije tisuće onih koji nisu uspjeli ući u sportsku dvoranu, odabrao baš predbožićno doba kad bi svi krotki vjernici trebali sjediti doma ili u župnoj crkvi, moleći za spas svoje grješne duše i njačući "Anđeo pjeva Thompsona, po nebu leteći"...

Da ne bi bilo zabune - podjednako su mi tragikomični i Sudac i Crkva i preko vikenda duhovno obnovljeni selebritiji. Ali kad se sjetim one stare "spasiš li jednoga čovjeka, spasio si cijeli svijet", nije mi više toliko do smijanja. Ako je Sudac, takav kakav jest - maskiran malo u Isusa, malo u papu (papa, kažu mi, po vatikanskom dres kodu jedini smije nositi potpuno bijelu mantiju s potpuno bijelom dugmadi) - riječju ili djelom, od nauma zauvijek odvratio ijednoga samoubojicu, ako je ponudio samo i slutnjicu smisla ijednom očajniku, onda je njegova misija na Zemlji već debelo obavljena. Što se mene tiče, neka čovjek slobodno nastavi prebacivati normu, dapače, ali nemojte mi od njega praviti zlatno tele, pliz. Jednog će se dana razrediti, napucati botoks u bore i osnovati stranku, a gdje smo onda?