Kristen Stewart i Robert Pattinson'Ja sam vampir i tražim po gradu, ali lijepe djevojke me ne gledaju, ne gledaju me, jer nemam svoje očnjake, jer sam izgubio svoje očnjake", američka ad hoc indie skupina Anty Pants u prepoznatljivom stilu zrelog i osebujnog djeteta svoje iznimne predvodnice Kimye Dawson razigrano pjevajući zbori o vampirskom "angstu" uzrokovanom gubitkom vampirske karizme. Problemi Edwarda Cullena, vampirskog junaka bestselera Stephenie Meyer "Sumrak" i istoimene filmske adaptacije Catherine Hardwicke, sasvim su drukčije prirode. Edwardova tjeskobna bol, u čijem narativnom izlaganju nema nikakve zaigranosti pa je smrtno ozbiljna na način Schopenhauera i romantičarskih pjesnika, prouzročena je viškom karizme.

Kao što je kod Marxa višak vrijednosti na neki način povezan s fetišizmom robe, dakle osobitim doživljajem otuđenog i mistificiranog proizvoda koji kreira ovisnost o sebi, tako, samo bazičnije i izravnije, Edwardov višak karizme izaziva magnetsku erotsku ovisnost 17-godišnje Belle Swan, samosvjesne "lijepe labudice" karakterizirane zavidno inteligentnim balansom introvertiranosti i komunikativnosti. Bella želi (karizmatičnog) Edwarda i Edward želi (zanimljivu) Bellu, ali njihove perspektive bitno se razlikuju. Neka je, naime, ontološka razlika između njih, razlika koju Bella želi dokinuti, a Edward održati. Bellina pozicija je ona bezuvjetne, ultimativne ljubavi, a Edwardova uključuje moral. Bella je romantičarka u izvornom, čistom i punom smislu riječi, svjetlo ljubavi za nju iskupljuje svaki grijeh, dok je Edward moralist. Bella je pjesnikinja, Edward filozof, na erotskom tlu ljubavi i seksa. Na pacifičkom sjeverozapadu Sjedinjenih Država, na području kišom, potocima i oceanskim valovima vlaženih šuma gdje se stapaju zeleno, smeđe i plavo, a skladan suživot vode stanovnici malenog gradića i obližnjeg indijanskog rezervata, na tom tlu i u tom podneblju, tako atmosferičnom i par excellence romantičarskom, pronalaze se međusobno indie djevojka i vampirski James Dean.

On je želi, ali boji se da bi u nastupu strasti mogao isisati svu krv iz njezina tijela i tako je usmrtiti, ona se ne boji ničega te ga potiče na erotsku akciju ("ne razmišljaš dok si mlada, srce te vodi i ničeg se ne bojiš" - kako su krasno pjevali Neno Belan i Đavoli), međutim kantovski moralno svjestan (i savjestan), Edward se opire moći požude, no to opiranje i ustrajanje na apstinenciji, taj proschopenhauerovski pokušaj askeze koja se međutim nalazi na permanentnoj kušnji, izaziva u njemu kierkegaardovsku tjeskobu, onu dakle što proizlazi iz mogućnosti slobode koja uključuje grijeh, ali i odgovornost i odlučivanje. A Edward je odlučio da koliki god bili njegova bol, nesreća i trpljenje, život voljene Belle ne smije dovesti u pitanje, što znači da od seksa kao vrhunske, ekstatično-katarzične tjelesne mogućnosti ljubavi neće biti ništa, čak i ako je njegova draga spremna, a jest, sve staviti na kocku. Ovdje su očito tradicionalne rodne uloge izmijenjene - nije djevojka ta koja kroti mladićevu i zajedničku žudnju, nego je to na mladiću (Edward doduše ima više od sto godina, ali njegovo je psihofizičko obličje trajno mladićko), što je dobrodošao iskorak iz stereotipa u pravcu ženske erotske emancipacije, jer priznaje se da ženska seksualna potreba nije manja od muške (to bi trebala biti općepoznata činjenica, ali još nije), međutim istovremeno se ostaje na tradicionalnim pozicijama, jer žensko se povezuje s iracionalnim (ljubav koja sve iskupljuje, prepuštanje seksualnom porivu), a muško s umnim (visoka moralna svijest). I naravno, muškarac je vitez zaštitnik i spasitelj djeve u nevolji, te onaj koji donosi ključne prosudbe.

Uglavnom, Edwardova je pozicija, unatoč silnoj senzibilnosti i pomalo feminom karakteru njega i ostalih muških pripadnika njegove obitelji, poprilično patrijarhalna, naposljetku, odbijanjem mogućnosti da Bella postane vampirica (što ona želi), on otklanja mogućnost njihove vrstne (rodne) ravnopravnosti, što je vrlo znakovito. Na zdravorazumsko (gledateljsko) pitanje zašto njih dvoje ne bi bili ravnopravan i sretan vampirski par i tako riješili ključni problem svoje ontološke različnosti, Edward nudi odgovor kojim vampire identificira kao nakaze, kao zlo, čime zamagljuje pitanje međusobne ravnopravnosti.

Cam GigandetNo istovremeno, zadržavajući "slovo razlike" između sebe i Belle, zadržava i željenu erotsku napetost koja, tradicionalno gledajući, itekako može počivati na razlikama - kolektivnim (rasa, socijalno porijeklo i status) i individualnim (ćud). Dojam je zapravo, ako u tom smislu apstrahiramo autorsku nespretnost Stephenie Meyer koju Catherine Hardwicke u filmu slijedi, da Edward izvodi svjesno ili nesvjesno narcisoidno motiviranu predstavu u kojoj sebe promovira kao tipičnog romantičarskog prokletnika zatočenog u rasi koju prezire, individualista visokih moralnih nazora što ga u srazu s iracionalnom žudnjom ispunjavaju patnjom, a doista tu patnju sam proizvodi kako bi u njoj uživao (pritom nije mazohist nego prije vješto maskirani sadist superiornih fizičkih i mentalnih svojstava), umjesto da jednostavno realizira sreću koja mu je nadohvat ruke - pretvori Bellu u vampiricu kako bi zauvijek mogli živjeti zajedno u ljubavi.

Dojmu Edwardove izvještačenosti pridonosi i glumački ne osobito uvjerljiva izvedba njegova filmskog utjelovitelja Roberta Pattinsona, naspram u svakom pogledu znatno realističnijeg lika Belle, potpomognutog glumački kudikamo kompetentnijom Kristen Stewart. Uostalom, od poprilično tanka filmskog odnosa Belle i Edwarda neusporedivo je zanimljiviji onaj između Belle i njezina oca, šerifa Charlieja (odlični Billy Burke), ne naravno samo zbog boljeg podudaranja glumačkog umijeća utjelovitelja tih likova, nego ponajprije zbog intrigantne psihološke situacije i srodnosti još mlada, razvedena oca i kćeri tinejdžerice s kojom godinama nije živio zajedno, a koja mu je sad doputovala s drugog kraja Amerike i uselila se u kuću, otvarajući proces ponovnog međusobnog upoznavanja, pomalo nalik onom najuzbudljivijem razdoblju ljubavne veze, niskoseksualnom ali iznimno erotičnom - ranom poznanstvu u kontinuiranom i sve intenzivnijem razvoju. Zanimljivo je još primijetiti kako su Edward i njegova obitelj, za razliku od ostalih vampira "ljudoždera", "vegetarijanci", što u ovom slučaju znači da jedu samo životinje, ne i ljude.

Drugim riječima, "Sumrak" stavlja u istu ravan ljude i životinje, čineći odnos većinskih vampira prema ljudima istovjetnim odnosu većinskih ljudi prema životinjama, jednako kao što čini istovjetnim odnos vampira "vegetarijanaca" prema životinjama i odnos ljudi vegetarijanaca prema biljkama. Znači, na neki se način dokida razlika u međusobnom položaju ljudi i životinja te životinja i biljaka, što implicira rijetko viđeno bratstvo među vrstama. Također, ljudima naklonjena vampirska obitelj, kad smo već spominjali Marxa, može se shvatiti kao autorski apel na stvaranje "kapitalizma s ljudskim licem", naspram standardnog kapitalizma koji ljudima siše krv poput većinskih vampira. Iako kvalitativno tek korektan uradak, (filmski) "Sumrak" interpretacijski je očito itekako poticajan, a kad tome dodamo ljepotu njegova vizualnog izraza, može se zaključiti da je riječ o filmu kojem nije naodmet pokloniti pažnju.