Zoran FerićU srijedu, 31. prosinca 2008., objavljena je kratka vijest o tome kako je Heinrich Pommeranke, zvan Čudovište iz crne šume, umro u zatvorskoj bolnici od bolesti krvi. Pommeranke je bio serijski ubojica i silovatelj odgovoran za smrt najmanje četiriju žena, koje je silovao i ubio u razdoblju od 1958. do 1959. Nakon uhićenja, tokom istrage, priznao je još 65 kaznenih djela, silovanja i ozljeđivanja. Osuđen je na šest doživotnih robija i boravio je u zatvoru od 1960. Odsluživši za svoje zločine najdužu zatvorsku kaznu, skoro 50 godina, zapamćen je kao zatvorenik s najdužim zatvorskim stažem u Saveznoj Republici Njemačkoj. Svoje je zločine počinio na iznimno brutalan način i u jednom trenutku rekao je policiji: "Pred vama ne sjedi čovjek, nego utjelovljeno zlo."

Već šest dana traje brutalna izraelska ofenziva protiv Hamasa na području Gaze. To je velika vijest i nalazi se na stranicama gotovo svih svjetskih novina. U prvome danu raketnih napada ubijeno je više 200 Palestinaca, a među njima veći broj civila i djece. Izraelci su ubili i visokog političkog dužnosnika Hamasa, uglednog Nizara Rayyana, predavača na islamskom sveučilištu i odlučnog zagovaratelja palestinskih samoubilačkih napada. U raketnom napadu na njegovu kuću stradali su, kako donose novine, i njegova supruga i osmero djece. Radi se očito o pomno isplaniranom raketnom atentatu, pri čemu se nije vodilo računa o kolateralnim žrtvama. Ubijena su i Rayyanova djeca, što je protivno svakoj konvenciji ratovanja i svakom moralu, a pritom je više nego očito da je i ubijanje djece bilo dio plana. Naime, izraelskim vojnim snagama i politici koja ih pokreće više vrijedi čelnik Hamasa mrtav, nego politička šteta zbog ubijanja njegove djece. I zbog ubijanja djece općenito. Uostalom, i ta će djeca jednom možda postati bombaši samoubojice pa je praktično da ih se odmah riješi.

Ovo što se trenutačno događa na Bliskom istoku nije rat protiv vojnih ciljeva i Hamasovih militanata, to je rat protiv cijeloga naroda. I zove se genocid. Očekivalo bi se da će upravo Izraelci razumjeti značenje te riječi, ali u izraelskoj politici postoji već prilično duga tradicija nerazumijevanja toga pitanja. Tako da se čovjek pita jesu li one strašne slike krematorija iz Auschwizta i hrpetine židovskih leševa nekako izblijedjele u kolektivnoj memoriji, ili je sve to još uvijek samo jedan jedini osvetnički pohod protiv univerzalnih neprijatelja židovstva ma gdje bili? Je li kolektivna frustracija zbog plinskih komora iz Bergen-Belsena toliko snažna da tako efikasno ubija palestinsku djecu više od 60 godina poslije? Tragično je što svijest o tragediji vlastitoga naroda može najefikasnije proizvoditi ubojice i perpetuirati opću ljudsku tragediju. A kada dva naroda imaju jednu domovinu, tragedija je zajamčena jer i jedni i drugi imaju snažnu potrebu i ubijati i umrijeti za tu domovinu.

Pripadnici naroda koji je doživio najstrašniji genocid u povijesti čovječanstva ubili su djecu čovjeka koji je zagovarao samoubilačke napade za domovinu. Domovina, to je uvijek močvara krvi. Pa čak i kad je kamena pustinja. Prema onima koji ubijaju za domovinu, Heinrich Pommeranke, Čudovište iz crne šume, zapravo je malo dijete. Po svemu tome čini se da ubojice možemo podijeliti u dvije velike skupine. Jedni ubijaju zato što mrze ljude, a drugi upravo zato što ih vole. Doduše, ovi što vole, vole samo selektivno, ali vole toliko da su i sami spremni poginuti. Jedni su asocijalni patološki manijaci, a drugi su socijalno osjetljivi altruistički tipovi koje toliko privlači miris krvi da im gotovo i nije važno je li tuđa ili vlastita.

Asocijalni tipovi poput Heinricha Pommerankea ili Andreja Čikatila, koji je ubio i pojeo 50-ak tinejdžera u Rusiji, nedvojbeno su zlo pa oko njega nema relativnosti. Upravo ubijeni čelnik Hamasa za Izraelce je zločinac, ali je za većinu Palestinaca junak, a mučenička smrt osigurat će mu mjesto u povijesti. Tu stvari nikako nisu i neće biti jasne i nedvojbene. Upravo zato zločinci oko kojih postoji širok konsenzus i jasno slaganje oko prirode njihovih zločina, paradoksalno, nešto su utješno za ljudsku rasu. Tama i svjetlo, smrt i život, zlo i dobro tu su jasno odijeljeni, a čovjek ima iluziju da je svijet dobro i uređeno mjesto na kojemu je lako razlikovati dobro od zla.

Asocijalni masovni ubojice neka su vrsta katalizatora koji na strašan način sve ljude povezuju u veliku svjetsku obitelj: gnušajući se nad njihovim zločinima, osjećamo se kao ljudi. Masovni ubojice proizvode katarzu, vraćaju masi ljudske žrtve, a njihove piramide su zahodi na zabačenim kolodvorima, mračne uličice, izolirani podrumi, napuštene građevine. Zato ih toliko vole knjige i filmovi. Poslije suočavanja s njima u glavi nam vlada nekakav red. Suočavanja pak s ovim drugim tipovima ubojica, s herojima, uvijek ostavlja mjesta skepsi, ništa nije jasno ni definirano, sve ima drugu stranu, a što ćemo o njima misliti zapravo ovisi s koje strane one močvare krvi stojimo i je li domovina za koju se gine ili ubija naša ili nije. Najubojitiji ljudski izumi zapravo su domovina i država kao njeno ostvarenje. Patološki ubojice koji drže prst na obaraču, što u nekoliko minuta može ubiti 200 i obogaljiti još stotine ljudi, još uvijek nisu prepoznati kao ubojice. Suvremeni se čovjek ne prestaje fascinirati Jackom Trbosjekom, a susjed, pukovnik tajne službe, s kojim pije kavu u kvartovskom kafiću, može biti nešto triput gore.

U novogodišnjoj reportaži Vojislav Mazzocco u Večernjem je listu odlično opisao atmosferu najluđe noći u kafiću u Tel Avivu. Spomenuo je i dvije mlade djevojke, Yael i Michal, koje su u vezi. Yael je služila dvije godine u izraelskom zrakoplovstvu i kaže da ne postoji drugo rješenje nego potpuno uništiti Hamas. Do zadnjeg čovjeka. To je, dakle, verzija konačnog rješenja palestinskog pitanja iz usta jedne Izraelke. A njezini argumenti? Yael kaže kako bi, u slučaju da vladaju islamisti, njih dvije bile ubijene zato što su u lezbijskoj vezi te da se i zbog ljubavi isplati ubijati. Takvi su mi, moram priznati, najmiliji. Oni koji ubijaju zbog ljubavi. Pita li se, međutim, ta militantna gospođica što bi im učinili ortodoksni Židovi da su na vlasti? Nečuveno je kako gotovo svako ljudsko biće, svaka ljudska jedinka u tom velikom ratu traži i vodi i svoj mali rat. Upravo to i jest mehanizam zbog kojega ratovi i postoje, a ubojice postaju heroji.