Dragan NikolićDaš milijun dinara da uđeš u igru, poslije bi dao milijun da iziđeš. Iskustvo kakvo s medijima imaju mnoge poznate osobe među prvima je na prostoru bivše Jugoslavije na svojoj koži osjetio beogradski glumac Dragan Nikolić, koji bi najradije preskočio intervjue. No povod za ovaj razgovor bilo je njegov dolazak u Zagreb nakon više od 15 godina radi gostovanja u kazalištu Gavella s predstavom "Posjetilac" koju inače igra u beogradskom Ateljeu 212, ali i premijera filma Gorana Markovića "Turneja", koji uskoro počinje igrati u hrvatskim kinima. Dragan Nikolić, Mira Furlan, Slavko Štimac, Bogdan Diklić, Sergej Trifunović, Vojislav Brajović, Emir Hadžihafizbegović, Josif Tatić, Svetozar Cvetković i Jelena Đokić samo su dio glumačke ekipe koju je okupio autor filmova "Specijalno vaspitanje" (14 zlatnih arena 1977.), "Nacionalna klasa", "Variola vera", "Sabirni centar" i mnogih drugih. Dragan Nikolić u filmu igra popularnog doajena beogradskog glumišta koji će se, nastupajući s glumačkom trupom u ratnoj Bosni, suočiti sa svim užasima rata.

"Poznato je da glumci vrlo rado igraju tuđe sudbine. Ali kad se prst sudbine uperi prema njima, onda su odjednom razoružani, izgube imunitet i pretvore se u bespomoćne male ljude. Ta naša turneja baš u tom vremenu, u situaciji rata koju samo glumci nisu uspjeli prepoznati zapravo je vraćanje u doba putujućih kazališta, kad je na kafanama pisalo 'Glumcima i psima zabranjen ulaz'", rekao je Dragan Nikolić kojem je ista uloga koju igra u filmu ponuđena prije 10 godina u kazališnoj verziji, ali ju je tada morao odbiti zbog drugog filma. S brojkom od preko sto filmskih i televizijskih uloga, Dragan Nikolić zasigurno je jedan od najznačajnijih glumaca srpskog i jugoslavenskog filma. Da ga Zagrepčani i danas poznaju, uvjerili smo se kad smo s njim prošetali od Jelačić-placa do Cvjetnog trga, mnogi su ga prolaznici htjeli samo pozdraviti, a neki su se i fotografirali s njim govoreći kako su bili mali dok im je on kao Prle iz serije "Otpisani" bio idol. Dragana Nikolića i Voju Brajovića, nekadašnje televizijske junake Prleta i Tihog, publika u Gavelli ispratila je aplauzom za nastup u komadu u kojem Nikolić glumi Boga, a Brajović Freuda.

NACIONAL: Je li ovo prvi put nakon 35 godina da ponovno igrate s Vojom Brajovićem i prisjećate li se snimanja "Otpisanih"?
- Osim filma "Bure baruta", gdje smo se obojica pojavili, ovo je prvi put da smo direktni partneri. Naravno da smo se sjetili svega jer smo zajedno snimili 26 epizoda "Otpisanih". U prvih 13 epizoda nije bilo tonskog snimanja pa smo nakon šest mjeseci snimanja još šest mjeseci radili i sinkronizaciju.

NACIONAL: Jeste li se svađali oko toga tko će glumiti Freuda, a tko Boga? Brajović, koji glumi Freuda, rekao je da niste jer se zna da ste vi oduvijek bili Bog.
- Podjela je bila da on igra Freuda, a ja Boga. Međutim, on je na konferenciji za štampu rekao da je Bog zapravo njegova halucinacija, na što sam ja odgovorio da on možda tako misli, ali da sam ja siguran da igram Boga.

NACIONAL: Primjećujete li, pogotovo kad igrate s takvim partnerom, koliko ste kao glumci sazreli?
- Mogu reći u svoje ime. Trudio sam se da se baš ne promijenim osim onoga što je učinila biologija. U glumi je teško početi i dostići neki nivo, ali još je teže opstati i mislim da je to što sam opstao moj najveći uspjeh, jer to znači da se nisam puno ni promijenio osim što sam možda malo mudriji, lukaviji. Pritom mislim isključivo na ponašanje, na vrstu odgoja. Možda me u kondiciji drži i to što nisam puno pridavao nekoj popularnosti.

NACIONAL: Jesu li kolege ljubomorni na vas zbog toga što i sa 65. godina tako dobro izgledate?
- Pa dobro, ako postoji neki boljitak u mom glumačkom biću, onda je to što možda sad izgledam bolje nego na počecima karijere, ali to je pitanje duha i unutarnjeg mira.

NACIONAL: Rade Šerbedžija u zrelim se godinama probio u američkoj kinematografiji, dok ste vi još 1982. igrali u francuskom teatru i snimili četiri filma, među ostalim i s Catherine Deneuve, ali ste se nakon dvije godine vratili u Beograd. Budući da ste na domaćem terenu ostvarili maksimum, bi li vam ponovni odlazak van bio izazov?
- Ne, sad sam već u godinama kad mi izazovi nisu na prvom mjestu, a i uvijek sam objema nogama stajao na zemlji. Naravno, kad mlad čovjek razmišljao sam o svemu, jer mi je bio malen i Beograd, i Srbija, i Jugoslavija, i Europa. Vrlo sam brzo shvatio da to nije nemoguće, ali se nisam time bavio. Inače, imam agenticu u Francuskoj, to je moja prijateljica iz početaka Ateljea 212 koja živi i radi u Parizu, a surađuje i s Goranom Bregovićem. Trenutačno sam u fazi pregovora za snimanje jednog filma u Parizu.

NACIONAL: Prvi film koji ste snimili jest "Kad budem mrtav i beo". Zašto je bio zabranjen?

- To je bila era crnog vala i, ako smijem tako reći, ja sam bio zvijezda ne samo tog filma nego cijele crnovalne produkcije i nekoliko filmova u kojima sam igrao bilo je zabranjeno. Ali dobro je kad se neko umjetničko djelo zabrani jer ono ipak ima šanse da se jednoga dana ponovno prikaže. Najgora je situacija kad su u startu bili zabranjeni počeci snimanja nekih filmova s odličnim scenarijima i redateljima, zato što je netko iz Kulturnog vijeća čuvao svoj položaj.

Vojo Brajović, Dragan Nikolić i Miki ManojlovićNACIONAL: Jeste li vi kao zvijezda zabranjenih filmova imali problema s režimom?
- Ne, mi glumci nismo nikada imali taj status, bili smo uvijek zaštićeni. Naravno, kad se zabrani film u kojem igraš, a naročito kad si mlad čovjek, onda misliš da su i tebe na neki način zabranili i to te pogodi. Bili su to mali šokovi. Ali ipak su to snimljeni filmovi. Ima jedan film iz 1971. - "Mlad i zdrav ko ruža" - koji se samo jednom pojavio u Pulskom festivalu i nikad više. Nedavno je prikazan u Beogradu i izazvao je nevjerojatne reakcije. Izgleda kao potpuno novi, avangardni film, kao da je snimljen lani. U tom je filmu prvi put bilo riječi o sprezi policije i kriminala, a završava tako da ja u kameru kažem: "Ja sam vaša budućnost."

NACIONAL: U vrijeme studentskih protesta protiv Miloševića 1996. odlučili ste podržati studente i ne nastupati više u kazalištu. Jeste li zbog toga imali problema?
- Ne. To je bilo pitanje stava i te vječne dileme igrati ili ne igrati. Studenti i opozicija tražili su da u znak bunta zatvorimo teatar. Meni ni danas nije jasno zašto se to odnosilo samo na kazališta, a ne i na izložbe, muzeje, cijelu kulturu. No javljali su se i oni koji su smatrali da se kazalište nikad ne smije zatvoriti. Kako sam u to vrijeme bio predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije, obratio sam se studentima rekavši kako samo u svoje ime mogu reći da neću više igrati dok se ne ispune njihovi zahtjevi. U to vrijeme igrao sam u nekoliko beogradskih kazališta i sve predstave u kojima sam ja igrao bile su skinute s repertoara. Ne mislim da je to sada nešto značajno niti to govorim kao potvrdu svoje hrabrosti. To je bio moj stav u tom trenutku. Ne znam kako bih se danas postavio prema tome.

NACIONAL. Koliko su poratna vremena bila teška za glumce u Srbiji?
- Glumci su žilava bića, imamo poseban smisao za preživljavanje. Sjećam se kad je bilo bombardiranje Beograda, dok su drugi bježali u skloništa ili izvan grada, mi smo se skupljali u kazalištu i od 17 sati igrali predstave koje su bile krcate. Ulaznice se nisu naplaćivale. To je i za nas i za publiku bila neka vrsta duhovne okrepe.
N

Milena Dravić i Dragan NikolićNACIONAL: No poslije toga skoro pet godina niste uopće nastupali u kazalištu?
- Čovjek ponekad počne uživati i u neradu. I to je jedno stanje i pitanje hedonizma. Naprosto sam se umorio. No, bez obzira na to što me doživljavaju kao filmskog glumca, od početka svoje karijere bio sam vjeran kazalištu. Ondje sam kao u nekoj svojoj obitelji. Mada me film možda više mazio, jer sam u kazalištu prolazio mukotrpan put. U životu postoje stvari u kojima, kad ih pretjerano voliš, možeš čak i pogriješiti ili očekivati nešto više, možda i izvan svojih mogućnosti. No u svojim zrelim godinama uspio sam sve to izbalansirati. Sad sam također u jednoj dilemi, Mileni i meni ponuđen je tekst istog pisca koji je napisao oba komada u kojima trenutačno igram. Nevjerojatno, kao da je prepisao naš život, ali još nismo odlučili hoćemo li prihvatiti.

NACIONAL: U početku karijere vas ste dvoje često zajedno nastupali, a kad ste počeli voditi emisiju "Obraz uz obraz", postali ste jedan od najpoznatijih jugoslavenskih bračnih parova. Kako je to utjecalo na vaš brak?
- Često smo zajedno dobivali filmske i televizijske ponude, no ubrzo smo shvatili da to nije dobro i da svatko treba krenuti svojim glumačkih putem. No onda su se počele pojavljivati spekulacije kako više nismo zajedno, to je postala vječna i najvažnija tema. Kad bi mi netko prišao da me nešto pita, odgovorio bih: "Ne, nismo se razveli." Svih tih godina uspjeli smo se oduprijeti svim izazovima i uploviti u tihu luku. Tako da za jedan 40-godišnji bračni staž brojka od tri, četiri filma, tri predstave i poneka TV drama u kojima smo zajedno nastupali i nije osobita. Manje smo igrali zajedno nego što smo mogli.

NACIONAL: Vi i Milena Dravić upoznali ste se na snimanju filma "Horoskop", kad je ona već bila zvijezda, a vi još uvijek glumac u usponu. Je li to bila ljubav na prvi pogled?
- Ne, prvo smo se družili, a poslije je to preraslo u ljubav. Iako je u filmu nas pet mladih glumaca igralo Hercegovce koji na nekoj napuštenoj stanici, ležeći na uprženom kamenju, čekaju vlakove kao jedinu vezu sa svijetom, a kad se odnekud pojavi lijepa mlada žena, koju je glumila Milena, svi se zaljubimo u nju.

NACIONAL: Zašto je na kraju odabrala baš vas?
- Ja sam možda bio najluđi i najhrabriji. I stvarno sam bio zaljubljen, a žene to znaju prepoznati. To je sve bilo spontano, svi smo bili mladi, ona se jedino počela ranije baviti glumom pa su je nakon prve godine izbacili s Akademije jer je počela snimati filmove.

NACIONAL: U filmu Duška Radovića "Kako su se voljele dvije budale" ponovno ste snimali zajedno, i jedan dan u stanci odlazite k matičaru. Je li to bila velika svadba na setu?
- Ne, uspjeli smo se sakriti od svih, čak i od roditelja. Kumovi su nam bili Seka Sabljić i Sava Blegović. Rekli smo im da dođu pred općinu u 12 sati, a oni nisu imali pojma o čemu se radi. Bilo je to 30. prosinca 1971., a dva dana kasnije morao sam ići u vojsku. No brzo su me istjerali zbog lošeg vladanja. Imao sam čir na želucu koji imam i danas, ali nisu mi odmah vjerovali jer su se mnogi na taj način pokušali osloboditi.

NACIONAL: Jeste li tada mogli zamisliti da ćete Milena i vi zaista provesti cijeli život zajedno?
- Nisam razmišljao o tome. Inače ne volim razmišljati unaprijed i definirati neke stvari. Da sam o tome razmišljao, možda bi me ta činjenica prestrašila. Ništa ne treba reći zauvijek i do kraja života, ali u našem slučaju sve je išlo spontano, ništa nije silovano.

NACIONAL: Je li vaša supruga, zato što je i sama glumica, kritičnija prema vašim ulogama?
- Za razliku od mene, ona zaista zna gledati i predstavu i film. Ja uglavnom vidim bolje druge nego sebe, ali Milena zna dati dobru primjedbu. Na probi predstave "U plamenu strasti" u Zvezdara teatru, recimo, rekla mi je na koja bih tri mjesta mogao nešto popraviti, dala mi je ideju kako i na premijeri sam baš na ta tri mjesta dobio aplauz.

NACIONAL: Što je bilo presudno za vaš odabir profesije?
- Još u osnovnoj školi prepoznao sam tu želju da se malo istaknem, prvo kroz imitaciju, onda kroz razne igre, dramsku grupu. Rastao sam uz glumu Bate Živojinovića, a živjeli smo u istoj ulici na Crvenom krstu. Kad sam ja imao 10 godina, on je imao 20 i bio je idol za nas klince iz ulice. Pratili smo ga kad je išao na probe u Beogradsko dramsko pozorište, gdje sam poslije i sam započeo karijeru. Vrlo rano znao sam čime ću se baviti. To je bila želja koja se mogla i izjaloviti, ali ja sam napravio sve kako bih ju ispunio.

NACIONAL: Kako to da ste upisali Akademiju prije nego što ste završili srednju školu?
- Jer se ukazala ta prilika, a ja sam bio nestrpljiv. Od škole sam, uostalom, uvijek bježao na neka zanimljivija mjesta poput kina i kazališta. No tu sam se našao u malom konfliktu s roditeljima koji su željeli da najprije završim školu pa onda krenem dalje. Ali bio sam uporan, s nepunih 17 godina položio sam prijemni na Akademiji i bio sam neko vrijeme najmlađi student Beogradskog univerziteta.

NACIONAL: Čime su se bavili vaši roditelji?
- Otac je bio pravnik, radio je u socijalnom osiguranju, a majka je bila kućanica. To je bilo jedno drugo vrijeme, kad su žene više radile u kući nego u poduzećima, ali smo zato mi poprimali neku drugu vrstu odgoja, ipak su majke bile te koje su nas nadgledale i pazile i čuvale da nekud ne skrenemo.

NACIONAL: Jeste li se ikad našli na krivom putu?
- U to vrijeme nije bilo droge, a ako je i bilo, mi to nismo znali. Uglavnom smo živjeli po ulicama Beograda, nije bilo kompjutera, igračaka, sami smo smišljali igre. Na mene je veliki utjecaj imao i moj stariji brat Miroslav, danas pokojni. Bio mi je životni učitelj i uzor u mnogim stvarima. Vidio bih i gdje on griješi pa sam mogao ispraviti svoje ponašanje.
NACIONAL: Malo ljudi zna da je vaše ime Dragoslav.
- Da, jedna je žena čak izgubila velike pare na "Milijunašu" na pitanju kako se zovem. Bile su ponuđene četiri opcije: Dragoljub, Dragomir, Dragoslav i Dragan, a ona je sa stopostotnom sigurnošću odgovorila Dragan i izgubila.

Dragan Nikolić, Voja Brajović, Igor Gallo, Vojo Šiljak, Relja Bašić i Svetozar CvetkovićNACIONAL: Često ste se u životu upuštali u razne izazove, imali glavne uloge u kazalištu u Parizu, iako ste francuski jedva govorili, igrali ste šoumena u emisji "Obraz uz obraz", iako niste znali ni pjevati ni plesati...
- Uvijek sam imao tu drskost, taj bezobrazluk da se upustim u nešto za što nisam bio spreman. Kad mi je stigao poziv od rumunjskog redatelja Luciana Pintiliea iz Pariza za ulogu u drami Maksima Gorkog "Na dnu", osjećao sam se kao da me pogodio grom iz vedra neba. Tada sam već bio zreo glumac, u 40-ima, francuski sam samo natucao i, koliko god je to za mene bio izazov, bio je i velik rizik. No čovjek sam koji ne posustaje pred izazovima, oduvijek sam volio transformacije. Ipak, od straha da se ne osramotim naučio sam ne samo svoju ulogu nego i cijelu predstavu napamet kako bih uvijek bio spreman ako neki drugi glumac pogriješi. U emisiji "Obraz uz obraz" ja sam zapravo glumio "šoumena", no zbog dobre koncepcije emisije i Milene koja mi je pomagala, to je sve skupa dobro izgledalo.

NACIONAL: Kako to da nakon toliko godina karijere još uvijek imate tremu na dan predstave?
- Meni predstava počinje onog trenutka kad se probudim, već se odavno ne libim to priznati. Kad sam bio mlad, čak sam išao k psihijatru zbog toga. Sad imam taj svoj ritual. Nikad nisam izišao na pozornicu pijan, ali već dvadesetak godina prije predstave popijem dva viskija, to mi je neka mjera. Kad sam živio u Parizu, to je bio mali problem. Dva viskija prije predstave, tri-četiri poslije, a igralo se svaki dan. Kad me Mira Trailović, osnivač Ateljea 212, jednom uhvatila u garderobi s čašom viskija, bila je zapanjena, a kad je vidjela da to meni ne smeta, dolazila je prije predstave k meni u garderobu i pitala jesam li uzeo drugi. Tako da sam uspio "legalizirati" taj svoj porok. Kod mene je to dio rituala.

NACIONAL: Poznato je da ste odbili voditi kviz "Milijunaš", a snimili ste samo jednu reklamu. Kako to da niste više komercijalizirali svoju popularnost?
- Snimio sam jednu reklamu za Grand kavu, ali ona traje više od 10 godina. Ja sam ostao vjeran njima, oni meni i uglavnom mi je to neki izvor prihoda od kojeg mogu živjeti bolje nego od kazališne plaće. Osim toga sam promotor Renaultovih vozila, za što mi ne plaćaju, ali mi je dužnost svake godine voziti novi model. To mi ne pada teško jer uživam u dobrim kolima.

NACIONAL: U čemu još uživate osim u automobilima?
- Volim barke, vodu, more, rijeke. Beograd je među ostalim lijep i zbog dvije rijeke na kojima postoji život u ogromnim količinama, ima i mnogo klubova, ali ja svojim gliserom odlazim više u neke poludivlje kafanice k prijateljima.