Srećko JurdanaHTV je prvog siječnja slavodobitno objavio kako je "Hrvatska ušla u 2009. godinu !", što se u javnosti dočekalo s olakšanjem, jer mnogi su nesumnjivo strahovali da bi Hrvatska - kako se stvari razvijaju - mogla ostati u 2008. godini. Na sreću nije, ušla je, dokazujući i na kalendarskom planu da prati liniju progresa. Uspjeh je to kakav se na televiziji mora registrirati s ponosom, jer ne postiže ga svatko. Kod većine državnih dužnosnika izostale su velike javne proslave tog nacionalnog trijumfa, ali oni koji su slavili - slavili su originalno. Milan Bandić sa suradnicima popeo se, na primjer, na krov tramvaja - slikajući se za "milenijsku fotografiju" - iako prije toga nije bio u posjeti kod Luke Hodaka (HDZ-ova selonačelnika Saborskog), gdje se državotvorna grupa golih šezdesetgodišnjaka proveselila uz vodenu paru, vatru, lude gljive i napola kuhanu buniku. U spomenutom veselju - navodno, indijansko-šamanskog tipa - palo je i nešto žrtava, u fizičkom i psihičkom smislu, što je s ritualnog aspekta razumljivo, jer poznato je da se naklonost duhova mora nečim kupiti. Ako Ivi Sanaderu nije očito što treba poduzeti da se država izvuče iz krize, na jasan put izlaska ukazuju mu pojedini njegovi nadahnuti provincijski kadrovi.

Osim primjene šamanističke terapije, za hrvatske građane nije loše ni ako se rode u prvih sat vremena nove godine, jer tad ih sljeduje sedam tisuća kuna iz državne blagajne Jadranke Kosor. Peh je ako se rode sekundu kasnije: u tom slučaju ne dobivaju ništa. Može se pretpostaviti da će mnogi u ranoj fazi pokušati doskočiti toj startnoj institucionalnoj nejednakosti, i nastojati majci iz trbuha isplivati u privilegiranome roku. Bit će tu i pritisaka na liječnike: učinite nešto, doktore, pogurajte malo, minuta-dvije vama ne znače ništa, a meni se radi o Kosor-bonu. Nema mnogo zemalja na svijetu - pitanje je ima li ih uopće - u kojima političari cirkuliraju po rodilištima i odabranim kvalifikantima dijele državni novac. Takvom vrstom aktivnosti po definiciji se bave humanitarne organizacije koje prikupljaju i raspodjeljuju dobrovoljne priloge po vlastitoj procjeni, a ne potpredsjednici vlada koji će na državni račun dizati sebi perje. Kod Jadranke Kosor, međutim, pristojnoga političkoga principa nema: ona je naprosto gospođa Humanost po sebi, i država joj ekskluzivno služi za razne forme promoviranja njezinoga zaštićenoga branda Vrline.

Među bićima koja su se rodila na početku nove godine možda su i budući geniji, ili proroci koji će naciju za koje desetljeće uvesti u Europsku uniju. Rodio se možda, Božjom odlukom, i neki novi Vladimir Šeks. Stari je od predsjednika Mesića zadnjih dana dobio orden za neprocjenjive zasluge u uspostavi hrvatskoga ustavnoga poretka, što je mnoge promatrače nesumnjivo ganulo. Gospodin Šeks doista je personifikacija razvoja hrvatske ustavnosti, koju je tijekom karijere izgrađivao na multispektralne načine. U Jugoslaviji aspirant na mjesto tužitelja u Sremskoj Mitrovici, prema okolnostima i Hrvat i Srbin, pa ultralijevi disident, beogradski odvjetnik ljevičarskoga društva okupljenog oko bizarnoga protokomunističkog lika zvanog "Vlada Revolucija", pod Tuđmanom se pretvorio u bučnog hrvatskog desničara i - kako smo jednom već napisali - "čuvara lokota na kavezu Kluba zastupnika HDZ-a" u Saboru.

I u fazi desničara bio je, međutim, ponekad preradikalan za desničarski režim, jednako kao i u fazi ljevičara za ljevičarski, tako da ga je Tuđman 1991. poslao na partijsko discipliniranje u ratnu zonu, kao šefa Kriznog stožera Osijeka. Odnosi li se današnji predsjednikov orden i na ta vremena u kojima su Šeks i Glavaš ideološki i operativno gospodarili Osijekom, ili na razdoblje pod Tuđmanom u kojem je gospodin Šeks djelovao kao državni tužilac, i prema kojem je osobno izrazio nelagodu jer nije procesuirao neke od najtežih hrvatskih zločina nad građanima srpske narodnosti, ili samo na razdoblja Šeksa kao saborskog paragraf-meistera - to je pitanje za povijest. U svakom slučaju, dramskom liku poput gospodina Šeksa treba nekakav orden dodijeliti i u vremenu kad likovi poput njegovoga gube svoj politički smisao, ako ni za što drugo onda kao honorar za uspješno proživljene mijene.

Za razliku od svog osječkog suborca Glavaša, Šeks se pozicionirao tako da ne završi u zatvoru kad stignu vremena za zatvore, i da se ne mora iz njega vaditi štrajkovima glađu. Nekim uznicima, međutim, štrajk glađu nije potreban. U Hrvatskoj je zatvor vrlo relativistički pojam, što se trajno potvrđuje na slučaju Mirka Norca. Čovjek se ženi, fotografiran je s izabranicom u novogodišnjem šopingu, pišu da ju je upoznao negdje na cesti tijekom vožnje automobilom, u rodnom mjestu priprema mu se velika svadba, a pri tom još guli i devetnaest godina robije. Na novinarsko pitanje kako je to moguće, u Ministarstvu pravosuđa uskratili su bilo kakav odgovor. Jasno je da se ovdje odmah nameće usporedba sa slučajem Hrvoja Petrača, zbog čijih je navodnih velikih pogodnosti u Lepoglavi Ivan Šimonović proveo cijelu malu revoluciju u zatvorskom sustavu, smijenio i ispremiješao upravitelje i Petrača prebacio na strogi režim u Pulu. Sve se to pokazuje kao dio igrokaza; zatvorski tretmani ostaju diskrecijsko pitanje države, visoki ratni osuđenici u pravilu ih se ne moraju bojati, i može se u tom kontekstu samo zaključiti: Quod licet Norac, non licet Petrač.
Ukidanje 'crne kronike'?

Utješno je što se o mnogim stvarima vezanim za zatvore uskoro uopće više ne će smjeti pisati, jer novi Zakon o kaznenom postupku predviđa potpunu zabranu javnoga izvješćivanja o istragama sve dok ne dođe do podizanja optužnice. Autori tvrde da se time "štiti presumpcija nevinosti", no autoru ove kolumne čini se da se u prvome redu štite skriveni interesi režima. Novinari se već bune da će Zakon eliminirati čitane rubrike "crnih kronika", ali svijetla strana te perspektive sadržana je u vjerojatnosti da ih banditi ne će više imati zbog čega premlaćivati. Tko je rekao da se država ne brine za sigurnost novinara?