Renato BaretićSposobnost za autoironiju jedan je od najdragocjenijih talenata što čovjeku mogu biti darovani. Da nije - ne bi valjda bila toliko rijetka, čak i među ljudima koje svi smatramo silno duhovitima. Do jučer vama i meni ni u paklu narkotika, ma niti da smo likovi u "Dossieru X" ili "Zoni sumraka", ne bi na pamet palo da tu osobinu, gotovo ibermenšovsku, bilo na koji način vezujemo uz Simonu i Antu Gotovca, tu četveronožnu hodajuću skicu projekta "Hrvatska za pet godina". Sveprisutna banalnost tog društveno beskorisnog para dosad je bila prispodobiva jedino s komarcima ili peludom ambrozije; spopadali su nas prizorima iz svoga bračnog života kao da su važni ikome osim njima i zagađivali javni prostor besprizornim glumatanjem bitnih persona. Svega je tu bilo - i prijetnji razvodom i prijetnji novinarima, i spontanih pobačaja i razbijenih auta, i teških riječi o manekenkama koje se bave prostitucijom i mlakih objašnjavanja da se nije mislilo baš tako, nego da to rade samo neke, "a one dobro znaju koje su"... Riječju - Ante i Simona potpuno su uspjeli u očitoj nakani da se iz dvoje ljudi pretvore u dva metaforička prsta što se na silu nabijaju u ždrijelo javnosti i tjeraju je na povraćanje. A onda je Simona snimila pjesmu "Lova" i spot za nju.

I sad stvari postaju kompliciranije. On i ona, naime, odjednom pokazuju krajnje neočekivanu sposobnost - samoironiziranja! Da nas je tko prije mjesec dana pitao što će biti sljedeći potez Gotovčevih, dvoumili bismo se između poplave tekstova s naslovima tipa "Razvodimo se, jer Ante brije samo jedan pazuh!" i "Odlazim, opet me istukla pred djetetom!", ili pak televizijskih nastupa u redovitim prilozima "Naš bide", "Što ni danas ne kuham" i "Moj omiljeni način opuštanja". Nikad nam, ponavljam, ni na okrajak pameti ne bi pala mogućnost da će se Simona i Ante, pogotovo ne uz pomoć Alke Vuice (po mom sudu - pramajke svih naših chick-lit i chicken shit tranzicijskih selebritijki), u nekom javnom istupu dovinuti do razine koja zahtijeva iznadbakterijsku inteligenciju. A nu njizi, s "Lovom" su napravili upravo to: zbunili su sve nas koji smo ih nakon višemjesečnog dumanja napokon uspjeli smjestiti u ladicu s naljepnicom "napasni ekshibicionisti - izbjegavati!!!". Snimili su pjesmu i spot u kojima se, na trenutke čak i simpatično, zezaju na vlastiti račun i natjerali nas tako da, taman kad smo prestali, opet počnemo razmišljati o njima.

Stihovi "Idu dani a ja u banani / pokloni se ne kupuju sami / Hoću ljubav, briju i ferrari / i da pjevam Baracku Obami" neće, naravno, ući u antologiju suvremene refleksivne lirike, ali na internetu su, samo u tri dana nakon promocije spota, poslušani više od 50.000 puta! Okej, vjerojatno nekih 25 tisuća posjeta otpada na samog Antu i promotivno pumpanje rezultata, ali i dalje na brojaču ostaje cifra o kakvoj i najkomercijalniji naši hitmejkeri mogu samo maštati. Spot izgleda kao da je ispao iz vremeplova - takvim su nas uradcima bombardirale naše dance-zvijezde iz sredine devedesetih.

Simona i Ante GotovacSjećate se sigurno ključnih elemenata te poetike: muškarac u crnom sjedi sam i jako zamišljen u nekoj luksuzno namještenoj prostoriji, oko njega pjevajući mahnitâ zgodna ženska izluđena žudnjom (ljubomorom, Weltschmerzom, već nečim...), tu su i dvije-tri nedovoljno uvježbane plesačice, sve je snimljeno u jednom te istom prostoru (ima i dva-tri eksterijera, ali su crno-bijeli, da se prikrije slabija kvaliteta slike), a pri dnu ekrana svako se malo pojavi logotip nekog od sponzora koji su nesebično pripomogli nastajanju tog remečnog djela...

Baš tako izgleda i Simonin spot, ali u današnjem kontekstu, ovako celzijusiziranom i gotovciziranom, uopće se ne doima kao obično smeće. Upravo suprotno: izgleda kao vrlo neobično smeće. Na trenutke, rekli smo, čak i simpatično. Recimo, svaki put kad neki meketavi falset zableji pripjev "Ante, pare daj, Ante, Ante, Ante, pare daj!", a naš Ante i dalje nujan sjedi i pita se što je Heidegger zapravo mislio. Ili, na samom kraju, kad se Simona smije vlastitom račlanju pa ponavlja "hiba hibi ghize hep". Ma kažem vam, baš neobično smeće. Simona Gotovac, naravno, nikad neće postati pjevačica (onu njenu želju da pjeva Baracku Obami američki obavještajci i analitičari navodno već tretiraju kao neizravnu prijetnju atentatom!), niti će "Lovom" moći doći do ikakve ozbiljnije love. Ali stvar i nije u tome. Gotovčevi su, naprosto, opsesivno željni prisutnosti u medijima, i to je sve.

Simona GotovacA u usporedbi s nekim drugim našim likovima koji pate od istog poremećaja, Ante i Simona su nevini jaganjci - oni nikome ništa ne zabranjuju i ne propisuju, ne nutkaju nam svoje proizvode i usluge, njihova društvena moć i utjecaj ravni su nuli... Oni samo jako, jako žele biti jako, jako poznati. Odlučili su napraviti vlastiti reality show, samo ne u studiju i ne tek na nekoliko tjedana ili mjeseci, nego "u sve dane života svoga". Žive od nečega drugog, a ovo im je hobi kojim se bave opsesivnije od najstrasnijih kolekcionara egzotičnih leptira i tragača za novim piramidama.

Pa što ima loše u tome? Reći ćete - daju loš primjer našoj djeci. Opa! A zašto im mi ne dajemo bolji? Prozivati Gotovce za eroziju društvenih, obiteljskih, moralnih i ne znam kakvih vrijednosti licemjerno je i kukavički, jer krivci ne stanuju na toj adresi. Uostalom - pokušajte (znam da graniči sa znanstvenom fantastikom, ali ipak pokušajte) zamisliti da se njih dvoje potpuno povuku iz javnosti na tri mjeseca, Simona da doma čuva malu, a Ante da povazdan, osim nedjeljom, jasno, radi u svojem auto-salonu. Zar vam ne bi barem na tren pofalili? Zar se zbilja ne biste zapitali "Čekaj malo, a gdje je nestalo ono dvoje?" Ne kažem da biste baš ovisnički zavapili za novim ciklusom njihova svakodnevnog iskakanja iz svake konzerve, ali sigurno bi vas zanimalo zašto su se povukli baš kad im je tako lijepo krenulo? Gdje su, što rade? Da im se nije, ne daj bože, dijete razboljelo? Nedostajali bi vam, sigurno, jer Gotovčevi su savršena tema za sablažnjivo zgražanje uz kavicu, o njima se može i satima raspredati a da se nijednom ne spomene ono što nas zapravo tišti. Zato - idemo dalje, Gotovci! Vi ste sol ovoga društva i naših života!