Zrinka PavlićPremda su domaće TV kuće 2008. godine o svojim uspjesima i planovima pričale kao da se natječu na izborima, 365 dana nije bilo dovoljno da gledatelji dočekaju čudo na malim ekranima i konačno uživaju u boljem programu. Unatoč samohvali, sve žešćoj konkurenciji i ekspanziji domaćih producentskih kuća, rezultat bi se anegdotalno mogao sažeti u jednoj krnjoj rečenici: kakva godina - takva televizija. Loša, s naznakama još gore budućnosti. Javna HTV kuća proteklu je godinu provela u unutarnjem kolinju, gdje su se novinari, urednici i rukovodstvo sukobljavali kao da ih plaćaju po verbalnom šamaru, javnoj prijetnji, uvredi i posljedičnoj sankciji.

Cijela je situacija groteskno nalikovala Bliskom istoku, a i ishod je bio sličan. Pali se borci i bombaši samoubojice još uvijek identificiraju i zbrajaju, a onome za što se svi deklarativno bore - kvalitetnijem televizijskom programu - nadaju se još jedino žrtve amnezije i pokoji zalutali idealist. Koji put opravdano, a koji put samo zato što su razmažene primadone, s Hloverkom Novak-Srzić i pobočnicima sukobljavali su se Zoran Šprajc, Denis Latin, Aleksandar Stanković, Mislav Bago i još čitav niz nešto manje zvučnih imena. Novinski su stupci grcali pod najezdom izvještaja s prve linije televizijske bojišnice, rezale su se plaće, dijelile suspenzije, u inat se dovodilo goste da prde u studiju, pisali su se ogorčeni blogovi, demonstrativno se pozdravljalo s gledateljima, pucali su financijski skandali i afere s uzimanjem mita od PR agencija... i da je išta riješeno, razjašnjeno ili barem izboreno u ringu uz nepristrane suce, možda bi se iz krvi, pepela i sve te histerije rodio i kakav pozitivan rezultat. No nije se dogodilo apsolutno ništa.

Osim što su se HTV-ovci 2008. godine puno više bavili sami sobom nego proizvodnjom programa. Najmanje od svega bavili su se potrebama i interesima gledatelja. HTV-ovski autizam i iluzija o vlastitoj važnosti očitovali su se čak i u banalnim detaljima kao što je angažiranje vlastitih djelatnika u pjevačkim i plesačkim showovima (te njihovo apsurdno nazivanje ZVIJEZDAMA), ali tu bi im ilustraciju nevjerojatne egocentričnosti gledatelji vjerojatno i oprostili da zbog obuzetosti samima sobom nisu zaboravili na nešto puno važnije. Naime, dok su sastančenjem, urlanjem po medijima i teatralno - prosvjednim potezima cijeloj naciji dokazivali koliko su bitni, program je propadao. Profesionalni su im standardi pali na najniže grane otkad je zagrebačkih televizijskih studija, sadržajna se orijentacija pogubila u histeričnoj borbi za gledanost s komercijalnim televizijama koje HTV ne bi uopće smio smatrati konkurencijom, a kvalitetnim se i kulturnim sadržajima pristupalo nonšalantno, kao obavezi koja se mora odraditi, ali bi je svi najradije izbjegli. Povrh svega, i s gledateljske strane možda najgore, programska se shema 2008. konačno i potpuno raspala.

Osim u slučaju nekoliko notornih iznimki ( "Dnevnik", "Nedjeljom u 2", plesanja i pjevanja sa zvijezdama, jutarnjih mozaika, sapunica i kvizova), nitko živ više nije siguran kada se što emitira te koji su termini i dani rezervirani za kakve sadržaje. Gledatelji se ni u snovima ne mogu pouzdati u termin (pa ni kanal!) emitiranja svojih omiljenih serija i emisija, reprize se organiziraju po načelu "ako nam se bude dalo", a Drugi program uglavnom služi za škartiranje emisija čija se publika zbog malobrojnosti ne može prodati sponzorima. Takav je raspad sheme bio najvidljiviji tijekom ljetnog razdoblja, kada HTV-ovci i inače dižu sve četiri u zrak, a ove su godine, zbog dva velika sportska događaja - Europskog prvenstva u nogometu i Olimpijade - ostatak ljetne sheme organizirali tako da je izgledao kao simptom nečije shizofrenije ili barem potpune nesposobnosti da složi smislen i dosljedan raspored emitiranja deset repriza, pet debilnih festivala, dvije dokumentarne serije i "Magazina". Bolje bi ispao i da su ga prepustili na milost i nemilost portirskoj službi.

Mirko FodorPriča za sebe bile su "Razglednice iz Hrvatske", ljetni serijal koji voditeljima mozaičnog programa HTV-a omogućava praćakanje po najljepšim jadranskim plažama o trošku pretplatnika uz minimum rada utjelovljenog u statičnom laprdanju s mještanima na rivi. Ljetnu paradu gluposti i programske zbrke prekinule su Olimpijske igre, na koje je HTV poslao svakog djelatnika koji se ne boji aviona. Najprije se zbog njihove brojnosti činilo da će Sutlić boysi promarširati mimohodom pod zastavom, kao i svaka reprezentacija na Olimpijadi, ali kad se nitko nije pojavio ni na jednom sportskom borilištu postalo je jasno da je riječ o nekoj vrsti sindikalnog izleta. I pritom je sportska redakcija, svim biserima unatoč, još bila mila majka. Užasi su nastupili kad se među brojnim sindikalnim reprezentativcima u disciplini

"Kineski zid s mikrofonom, kategorija: grebator" pojavio Mislav Bago. U emisijama se iz Pekinga pojavljivao češće nego Michael Phelps, a prilozi kojima je opravdavao izlet na račun pretplatnika bili su nešto što se na televiziji rijetko viđa bez moderatorske podrške Jerryja Springera. No možda to čak i nije bilo tako loše. Naime, zbog smjera kojim je Bagina karijera krenula nakon povratka iz Pekinga čini se da ni šefovi s HTV-ovskog Olimpa nisu bili suviše impresionirani njegovim vratolomijama. U četiri mjeseca koja su uslijedila do kraja 2008. Bago je najprije demonstrativno napustio "Otvoreno", zatim utonuo u more bezličnih lica na rubu "Dnevnika", e da bi prije koji tjedan objavio odlazak s HTV-a. Možda samo bježi s Titanika i nisu ga uopće naribali zbog Pekinga, ali ako jesu - neka su.

Za televizijski program HTV-a, ali i drugih domaćih TV kuća 2008. godine, karakterističan je bio i primjetan politički zaokret udesno, kako u informativnom programu, tako i u emisijama u kojima se nikakvi politički zaokreti ne očekuju još tamo negdje od ukidanja programa "Za slobodu". Nije sasvim sigurno jesu li te desničarske epizode stvaran trend s potencijalom eskalacije ili tek nespretni i neprofesionalni urednički ispadi.

A kad smo već kod zabavno-revijalnih nota, HTV-ov je program iz te rubrike 2008. godine bio gori nego ikad, s iznimkom nekoliko licenciranih uspješnica. Zasluge za to prije svega treba pripisati Mirku Fodoru, koji se odbija s voditeljskog povući na uredničko mjesto pa na pozornici svake iole gledanije priredbe glumi da je duhovit i zabavan. Jedna od najstrašnijih posljedica takve zablude bila je "Noć gutača reklama" 2008., koju su s jednakim žarom ispljuvali i komentatori i publika, no ne valja zaboraviti ni kiksevima prebogate večeri "Dore" te novu, krvnički dosadnu varijantu nedjeljnopopodnevnog mozaičnog showa, u kojem HTV-ovi urednici uporno odbijaju poslušati stari i prokušani recept Saše Zalepugina. U Fodor-free dijelu zabavnog programa posebno ražalošćuju primjeri poput emisije "Rizzi Bizzi", koja slabašnom ironijom i silovanjem "autorskog pristupa" najbezveznijim trash sadržajima loše konkurira kultnoj paradi kiča i neukusa, "Red Carpetu" s NoveTV. Osim o vlastitim unutarnjim previranjima, javna televizija u Hrvatskoj puno više brine o interesima sponzora nego o interesima gledatelja. Valjda su to taj kapitalizam i slobodno tržište za koje smo glasali.

Mislav BagoNo iako HTV kao javna televizija zaslužuje sve kritike zbog uključivanja u sveopći trend popularnog poglupljivanja, u tome ni 2008. nisu bili šampioni. To su, kao i uvijek, bile naše komercijalne televizije ili, da ih nazovemo krsnim imenima, NovaTV i RTL Televizija. Pompozno najavljujući svaki početak sezonske sheme i snimajući džingl za svaku novootkupljenu seriju, te su dvije televizije učinile sve ne bi li što brže i uspješnije odgojile novu generaciju televizijskih gledatelja s IQ-om meteorološkog stupa. Revno praćenje svjetskog trenda forsiranja tzv. reality televizije možda im je najveći, ali svakako ne jedini grijeh. RTL je u tom kontekstu 2008. obilježio čak dvjema serijama "Big Brothera" - jednom neslavnom, s kvazipoznatim ličnostima, a drugi put s regularnom ekipom luzera, na Tajlandu, kamo su RTL-ovci vjerojatno otišli zato što lokalne kamermane mogu plaćati pet kuna i jogurt dnevno.

No pod izgovorom egzotike i misterije te s lekcijom naučenom iz propalog izdanja "Celebrity Big Brothera", čiju je dosadnu bulumentu estradnih marginalaca NovaTV potukla turbofolk realityjem s pregršt karakternog smeća, tučnjava i zlobe - RTL-ovci su tajlandski BB podigli na novu razinu trasha. Igranje na najprizemnije strasti, dirigirani i manipulirani sukobi, ubacivanje nepopularnih likova i psihički poremećenih jadnika bilo je izraženije nego ikada, a publika, otprije senzibilizirana na jednokratne melodrame i sapuničarske skandale, dobro je prihvatila ponuđenu mrkvu. Batina je, dakako, stigla s telefonskim računom nakon glasanja za omiljenog kandidata.

Natjecatelji FarmeNova je s "Farmom", pak, postigla uspjeh na granici fenomena. Reality show u seoskom blatu i s prizvukom narodnjaka u mentalitetu bio je toliko marketinški podebljan i medijski popraćen da za njegove junake nisu čule jedino amebe na Marsu. To što je sa svakom sekundom prikazivanja "Farme" umirao po jedan tračak nade da negdje u svemiru postoji smisao i pamet potpuno je drugi problem, kojim se komercijalne televizije poput Nove nikada nisu ni zamarale. "Farma" je svojom kombinacijom razmaženog kenjkanja priglupih i samoprozvanih celebrityja te treštanjem Severininog "Gas, gas" u studiju udarila pečat seljačkom pošumljavanju popularnih televizijskih emisija u Hrvatskoj 2008. Sve što je uslijedilo - i voajerski neukus "Trenutka istine", i nezamisliva debilana showa "Pazi, zid", i stupidni RTL-ovi talent-showovi poput "Hrvatskog top-modela BAJ Tatjana Jurić" i Novino izvlačenje najgorih pop-kulturnih zaostataka bivše Jugoslavije u "Operaciji trijumf" - sve počiva na gladi za smećem, proizvedenom i otkrivenom u laboratoriju "Farme" i "Big Brothera".

Ta je glad 2008. godine iznjedrila novog televizijskog boga u Hrvatskoj, boga kojem se televizijski magovi u zapadnim zemljama klanjaju već desetljećima. Ime tog novog televizijskog boga jest GLEDANOST i u posvećenim se krugovima izgovara sa strahopoštovanjem. Dobar dio televizijskih fenomena spomenutih u ovome pregledu potekli su s oltara gledanosti, a na tom su oltaru pale i prve žrtve paljenice. Zbog loše su se gledanosti ukidale serije, kako domaće ("Zakon ljubavi", "Urota"), tako i strane ("Putnik", "Sarah Connor: kronike"), zbog loše su gledanosti neka lica nestala s malih ekrana i izgubila unosne ugovore, zbog loše smo gledanosti izgubili neke koje smo voljeli gledati. Dobra je gledanost pak uzrokovala transfere velikih zvijezda, spominjana je u unutarnjim sukobima kao vrhunski argument i njome se pravdalo svako smeće koje nam je posredstvom ekrana ušlo u dnevni boravak. Riječi poput "odgajanje gledatelja na kvalitetnijim sadržajima" nestaju iz upotrebe, kao da se radi o nekoj ružnoj, blasfemičnoj psovci. A to je, čini se, tek početak.