MATO KUKULJICA bio je dugogodišnji čelnik Hrvatske kinoteke, koji je spasio od propadanja mnoštvo vrijednih hrvatskih filmova, od Oktavijana Miletića do Rajka GrlićaProšlog tjedna preminuli Mato Kukuljica, dugogodišnji čelnik Hrvatske kinoteke i voditelj projekta prikupljanja, arhiviranja i restauracije hrvatske filmske baštine, bio je najzaslužniji za taj golemi posao u Hrvatskom državnom arhivu, jer je Kinoteka pod njegovim vodstvom obavila iznimno važan posao u zaštiti filmske građe, i hrvatske i inozemne. Kako je rekao Daniel Rafaelić, načelnik Odsjeka za zaštitu i restauraciju filmskog gradiva pri Hrvatskoj kinoteci, "taj posao nije donosio novac, nego je gutao velika državna sredstva, no rezultati su bili sjajni". Kukuljica je još 1979. počeo spašavati filmske fondove Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara i amaterske filmove Oktavijana Miletića, nastale prije II. svjetskog rata na nitratnim kopijama, koji su bili zapaljivi već na sobnoj temperaturi. Kukuljica je te filmove počeo prebacivati na nezapaljivu filmsku vrpcu, tako da je spašena velika stranica hrvatske filmske povijesti, primjerice, filmovi Oktavijana Miletića "Poslovi konzula Dorgena" i "Faust" iz 1933., "Nokturno" iz 1936. i drugi, dok su od filmova Škole narodnog zdravlja spašeni "Macina i Ankina sudbina" Joze Ivakića iz 1930., "Zapušteno dijete" iz 1930., animirani "Čarobnjaci" iz 1928. te mnogi tada avangardni filmovi.

Od 1955. filmovi se snimaju na nezapaljivoj filmskoj vrpci, ali i ona je imala manu - s vremenom se stvarao kiselkasti vonj i vrpca se također uništavala. Srećom, 1994. izumljena je poliesterska vrpca bez negativnih svojstava, koja je omogućila da se sačuva sve najbitnije iz povijesti hrvatskog filma. Počelo se s tehnički najugroženijim filmovima, npr. "Cestom dugom godinu dana" Giuseppea De Santisa iz 1958. nominiranim za Oscara te filmom Rajka Grlića "Samo jednom se ljubi" iz 1981. Slijedili su "H-8" Nikole Tanhofera iz 1958, "Breza" Ante Babaje, koja je nedavno i digitalno restaurirana, "Vuk samotnjak" Obrada Gluščevića, "Vlak bez voznog reda" Veljka Bulajića, "Zastava" Branka Marjanovića, "Koncert" Branka Belana, "Ne okreći se, sine" Branka Bauera, i tako dalje. Ti su se naslovi iz godine u godinu uvrštavali u nacionalni program zaštite i restauracije filma, za što je postojao istančan sluh Ministarstva kulture.
"Ozbiljna restauracija jednog filma je skupa i stoji do 500 tisuća kuna. Godišnje smo spašavali pet do šest dugometražnih igranih filmova, 10 do 15 dokumentaraca i dvadesetak animiranih, a tim ritmom i nastavljamo", napominje Rafaelić. "Kukuljičin uspjeh je i to što je u Zakon o arhivskoj građi uspio staviti članak po kojem se kopija svakog stranog filma pohranjuje u Hrvatskoj kinoteci i time se stvara golemi filmski fond. Zahvaljujući Mati Kukuljici to je rješeno sredinom 90-ih, što nije slučaj u mnogim europskim zemljama. Kukuljica je prepoznavao vrijednost ne samo domaćih, nego i repertoarnih stranih filmova, koji će s vremenom postati dokument.