Objavljeno u Nacionalu br. 687, 2009-01-13

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Predsjednička čuda neviđena

SDP istakne kandidata bez ruke, dakako, desne, da sve bude simbolički korektno, a u centrali suparnika na Trgu žrtava fašizma zavlada panika. Sjetio bi se već u HDZ-u netko: ‘I mi smo imali jednoga bez ruke, lijeve, ali taj je napravio previše sranja’

Zoran FerićZoran FerićU Hrvatskoj već izvjesno vrijeme traje nagađanje o predsjedničkim kandidatima. Stranke ističu kandidate da provjere njihov učinak na medije i potencijalne birače. Jedan od novijih kandidata vladajuće stranke za predsjedničke izbore novi je ministar pravosuđa Ivan Šimonović. On je nesumnjivo popularan ministar jer je javnost u njemu prepoznala stručnog i ozbiljnog čovjeka kakvi su nam potrebni na svim vodećim mjestima, a posebno na mjestu ministra pravosuđa. Usred neviđenog kaosa i ozbiljnih propusta pravosuđa i policije, novi ministar pojavio se kao osoba od povjerenja i čovjek za interventna stanja. U kratko vrijeme od vatrogasca se u javnosti prometnuo u respektabilnu osobu koja je ozbiljno zagrizla u dugogodišnje pravosudne apsurde. U javnoj komunikaciji Šimonović djeluje energično, ali ne i bahato (što je ponekad problem Ive Sanadera), govori argumentirano i uvjerljivo, mladolik je, a i ne fali mu iskustva. Sad mu ovom predsjedničkom kandidaturom, čini se, netko iz vladajuće stranke želi povjeriti još jedan vatrogasni zadatak: da bude HDZ-ov odgovor na SDP-ova predsjedničkog kandidata, doktora prava i skladatelja Ivu Josipovića. Mladolik stručnjak široke kulture naprosto traži takvoga protukandidata.

I tako dvije naše najjače stranke igraju svoje lovice i skrivača s predsjedničkim kandidatima. Tako predsjedničkog kandidata HDZ-a posredno bira SDP i obrnuto. Kad se Zoran Milanović pojavio kao mlada i energična zvijezda socijaldemokrata, HDZ je odmah istaknuo sadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića. Kad bi se i u jednoj i u drugoj stranci kao ključni kadrovici pojavili duhoviti ljudi, naša bi politička stvarnost mogla biti zabavnija od "Seinfelda" i "Mućki". Zamislimo samo da SDP istakne kandidata bez ruke, po mogućnosti desne. (Oni drugačiji su danas in, vidimo što se događa po Americi.) A u centrali suparnika na Trgu žrtava fašizma zavlada panika. Sjetio bi se tamo netko: "I mi smo imali jednoga bez ruke, ali taj je napravio previše sranja." Onda bi tražili kandidata bez noge, da ubiju dvije muhe jednim udarcem. Prvo da se zaboravi onaj njihov bez ruke koji, doduše, nije bio predsjednički kandidat, ali je bio miljenik prvoga predsjednika. I drugo, da konzervativni kandidat bez noge, po mogućnosti lijeve, svojim hendikepom u javnosti isprosi više glasova od hendikepiranoga esdepeovca bez ruke. Samo ne znamo još kako bi se kandidati poslije izbora rukovali i tko bi kome došao slijeva ili došepesao zdesna. Poslije toga sjetio bi se kadrovik podrugljivac u HDZ-u da su invalidi okej i u redu, da izazivaju samilost i donose partiji glasove, ali da konzervativcima treba nešto jače, nešto dotad neviđeno.

Dakle, čovjek koji ima sposobnosti levitacije i bilokacije. Odmah bi se krenulo u pregovore s velečasnim Sudcem. U SDP-u bi se vrlo brzo pročulo da vladajući imaju Sudca i odmah bi počela neviđena potraga za nekim tko ima jače moći. Nakon kratkog rašljanja spoznalo bi se da je to Drago Plečko, koji uspješno iscjeljuje. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala ta kampanja. Velečasni Sudac, koristeći sposobnosti bilokacije, drži stranačke skupove u Vinkovcima, Osijeku, Karlovcu, Delnicama, Rijeci i Zagrebu u isto vrijeme, a govori lebdeći dva metra iznad zemlje. S druge strane, gospodin Plečko iscjeljuje po deset hiljada ljudi svakom dlakom iz svojih brkova pa bi izborni skupovi socijaldemokrata izgledali kao međugorska ili lurdska procesija.
Na nižim pak razinama agitirali bi u HDZ-u domaći šamani, a u SDP-u stigmatici ljevičari kao odgovor na velečasnog Sudca. Strateg socijaldemokratske kampanje bio bi fra Jozo Zovko, dok bi taj posao kod vladajućih preuzeo petogodišnji S. F., koji je zapravo reinkarnacija Stjepana Radića, a i sam Radić je, kao što znamo, reinkarnacija Petra Svačića. A jednom, kad novi hrvatski predsjednik napokon bude izabran, mogli bismo s ponosom gledati kako poglavar hrvatske države na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda iscjeljuje kamerunske parlamentarce i norveške prevoditelje i kako govor u Vijeću sigurnosti drži iz zraka, desetak metara iznad zemlje, dok ga svi predstavnici pobožno slušaju s kišobranima da im krv iz predsjednikovih stigmi ne kapa na oznojene ćele. Danas to možemo vidjeti samo ako se prežderemo bunike. No, šalu na stranu. Praksa da socijaldemokrati biraju HDZ-ovog kandidata i obrnuto, ma koliko da je smiješna, donosi nam i neke dobre stvari. Recimo mogućnost da napokon hrvatski birači imaju prilike birati između dva respektabilna predsjednička kandidata. Kad je predsjednik Mesić zamijenio pokojnoga Tuđmana, dogodio se stogodišnji civilizacijski skok. Sada takvoga skoka više ne može biti naprosto zato što je već učinjen, ali i jedan i drugi kandidat, s obzirom na svoje sposobnosti, reputaciju i odsutnost skandala trebali bi u nama probuditi optimizam i nadu da se rađa nova era hrvatske politike.

No ona će se, kao i sve što se rađa, rađati, čini se, u boli i uz škrgut zuba. Dokaz tome je i izjava Andrije Hebranga kako Ivan Šimonović ne smije biti HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima jer oni koji 20 godina deru džonove za stranku ne bi dobro reagirali da kandidat za predsjednika bude netko tko je tek ušao u stranku. Međutim, uvjeren sam da je Ivan Šimonović dosad najbolji predsjednički kandidat vladajuće stranke, uključujući i samog Sanadera. Ivo Josipović čini se pak kao pun pogodak SDP-a. I doista, ako naše najveće stranke ne nađu neke lebdeće stigmatike ili čarobnjake iscjelitelje pa Šimonović i Josipović doista postanu ozbiljni kandidati, čini se da najveći protivnici neće biti oni jedan drugome, nego će i za njih i za nas opasniji protivnici biti starine iz njihovih vlastitih stranaka koji se ne mogu pomiriti s jednom činjenicom: da je prošlo njihovo vrijeme. Da su nekompetentni, medijski neatraktivni, da imaju hipoteke skandala ili grijeha nedjelovanja, a takvih je i u jednoj i u drugoj stranci doista previše. I ako se Šimonović i Josipović doista sučele na predsjedničkim izborima, oni će, paradoksalno, biti na istoj strani. Onoj na kojoj su pamet i stručnost.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika