Dušan DžamonjaDušan Džamonja bio je jedan od najvećih hrvatskih i europskih kipara, đak Vanje Radauša, Frane Kršinića i Antuna Augustinčića, čije se skulpture nalaze u najeminentnijim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama svijeta, od Kolekcije Peggy Guggenheim do Muzeja moderne umjetnosti u New Yorkua. Dobio je brojna priznanja, nagrade i narudžbe, primjerice, Rembrandtovu nagradu, a u povijesti kiparstva ostat će zapamćen po tome što je na nov način počeo upotrebljavati tradicionalne materijale kao što su željezo, bronca i aluminij.

Vrlo rano se afirmirao kao kipar vlastitog stila i njegovo je djelo, prikazano u brojnim poslijeratnim antologijama europske moderne i suvremene skulpture. Kritičaru su znali reći kako je Džamonja "pomirio krutost metala s organskom fluidnošću prirode dok je svoje arhitektonske monumente prožeo ljudskom prisutnošću." Već je kao dijete osjetio veliku predanost umjetnosti i tako je ostalo do smrti.

Iako je već bio u poodmaklim godinama, Džamonja je bio predan kiparstvu, pun novih ideja i planova. Oslanjajući se na svoj elegantni štap i sa crnim šeširom na glavi, znao je pozirati Nacionalovom fotografu ispred svog ateljea u Jurkovićevoj ulici, stotinjak metara od svog stana, u kojem je provodio po nekoliko sati, i pri tom objašnjavati nove projekte i zamisli. Pritom je govorio tiho i sporo, na dugo objašnjavajući svoje ideje. Njegov je atelje bio posve netipičan i nimalo nalik na klasične kiparske ateljeu u kojima dominira nered i kaos. To je bio čist i uredan prostor s brojnim malim skulpturama, slikama, monografijama i maketama arhitektonskih projekata, od nebodera do džamija, koji su ga u posljednje vrijeme jako zaokupljali. Prevladavale su neutralne boje - bijelo, smeđe, crno i sivo, jednostavnost i otmjenost, bez suvišnih detalja. Volio je život, a žene su ga nadahnjivale. Njegov sin Fedor Džamonja bio mu je desna ruka, a supruga vječna potpora.

Džamonja se zalagao za tzv. skulpturalnu arhitekturu što se najbolje vidjelo po njegovom riječkom projektu monumentalne džamije skulpturalnog oblika. Džamonja je godinama radio arhitektonske projekte za muzeje, spomenike, galerije, nebodere i džamije tako da ih je imao više od 60, a među njima je bio i zaštićeni spomenički kompleks njegove kuće s ateljeom i parkom u Vrsaru, koji je počeo graditi još početkom sedamdesetih godina, Spomenik prosinačkim žrtvama u Zagrebu te memorijalni kompleks na Kozari.

Ljubav prema arhitekturi otkrio je još na Akademiji na kojoj mu je predavač bio profesor i sjajan pedagog Neven Šegvić, a u kasnijim godinama je tu svoju skrivenu sklonost i ljubav podgrijavao tako da se javljao i na mnoge svjetske arhitektonske natječaje, radeći vrlo intrigantne projekte. Jedan od posljednjih Džamonjinih arhitektonskih projekata bio je Memorijalni spomenik žrtvama Domovinskog rata na Mirogoju, koiji je realiziran, te prijedlog za projekt putničkog terminala u zračnoj luci Pleso.

Džamonja je rođen 31. siječnja 1928. godine u Strumici u Makedoniji, a već ga je kao dječaka intenzivno privlačio, kako je znao reći, dodir s materijom koji ima tri dimenzije. Njegovom ocu, intelektualcu, jako je imponiralo što mu je sin pokazivao sklonost prema umjetnosti i budno je bdio nad njegovim razvojem. U to su vrijeme živjeli u Beogradu, a kako je njegov otac prijateljevao s mnogim umjetnicima, mali Dušan Džamonja je dolazio u kontakt s Višeslavom Aralicom, koji ga kasnije upisao kao šesnaestogodišnjaka u Jocićevu večernju umjetničku školu na Kolarčevu univerzitetu u Beogradu, gdje je tehnički savladao crtež. Profesori su mi bili Jovan Bijelić, Petar Lubarda i drugi, a on im je bio mezimac. Znao je ispričati kako su ga ti umjetnici navečer vodili po birtijama tako da je rano ušao u umjetničko društvo.

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. kod Vanje Radauša, a majstorsku radionicu završio je kod Frana Kršinića. Ubrzo je počeo raditi u svom ateljeu, a već je 1954. godine imao prvu samostalnu izložbu.

Početkom sedamdesetih počeo je graditi kuću, studio i park skulptura u Vrsaru, koji je postao poznat širom zemlje. Njegovu karijeru obilježio je nastup na Venecijanskom biennalu 1960. godine kada su mnogi muzeji otkupili njegove radove, primjerice, Kolekcija Peggy Guggenheim, Muzej moderne umjetnosti iz New Yorka i drugi. Kako je Džamonja volio reći, u svemu je veliku ulogu odigrao Oto Bihalji-Merin, veliki poklonik Džamonjine umjetnosti, koji je bio poznat po hrabrosti i slobodarskom duhu.

Imao je izložbe u nekim od najvaženijig europskih galerijskih prostora, od Zuricha i Dusseldorfa do Rima, Milana i Lisabona, a zadnjih godina je izlagao u Bruxellesu u dva prostora - ispred Palače pravde izložio je velike skulpture, a u Međunarodnom centru za arhitekturu i urbanizam pokazao je svoje arhitektonske projekte. Budući da je godinama živio u Belgiji tu je izložio neke od svojih najvažnijih projekata, od ekspresivne prostorne kompozicije Spomen kosturnice u Barletti do makete Spomenika žrtvama Auschwitza sastavljene od staklenih lamela što prizivaju smrt i mučenje.

Izlagao je i u Londonu gdje su se u Regent Parku mogle razgledati Džamonjine skulpture punih pet mjeseci, a u Kraljevskom institutu arhitekture arhitektonski projekti, primjerice, Memorijalna grobnica za Dachau i njegov čuveni neboder od 100 katova, na koji je bio posebno ponosan. Tada su engleski kritičari opisali Džamonjinu izložbu u Londonu vrlo pohvalnim riječima, gotovo kao senzaciju, napisavši da njegovi projekti sadrže primarnu skulpturalnost. I u Trstu je prije par godina imao retrospektivnu izložbu u bivšim konjušnicama Scuderie u dvorcu Miramare, koja je izazvala veliko zanimanje talijanske i hrvatske javnosti.

Džamonja je zadnjih godina pokušavao otvoriti Muzej Džamonja. Taj projekt, kao i mnoge prethodne arhitektonske projekte, zamislio je sam Džamonja. Uz to, Zagrebu je htio donirati svoju kolekciju od oko 300 najvažnijih i pomno odabranih skulptura. Svi programi tokom prošle godine bili su podređeni toj ideji, pa tako i svibanjska izložba u Džamonjinu Parku skulptura u Vrsaru, te velika rujanska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Za tu je ideju živio zadnjih godina, no umro je prije njezine potpune realizacije.