Objavljeno u Nacionalu br. 688, 2009-01-20

Autor: Damir Radić

Film

Pet klasičnih priča o mitovima mafije

GLUMAC GIANFELICE IMPARATO kao Don Ciro u filmu o talijanskoj mafiji 'Gomorra' nastalom po istoimenoj knjizi Roberta SavianaGLUMAC GIANFELICE IMPARATO kao Don Ciro u filmu o talijanskoj mafiji 'Gomorra' nastalom po istoimenoj knjizi Roberta SavianaKritičar Josip Grozdanić, pišući u novom broju Hrvatskog filmskog ljetopisa o smotri suvremenog talijanskog filma održanoj u studenome u zagrebačkom kinu Tuškanac, započinje svoj tekst znakovitom anegdotom - kad je prijatelju, strastvenom sinefilu, rekao da počinje dotična manifestacija, on mu je ironično uzvratio: "Suvremeni talijanski film, zar to postoji?" I doista, gledajući u povijesnom kontekstu, pitanje je sasvim na mjestu. Naime, talijanska je kinematografija imala dva zlatna razdoblja - prvo 1910-ih, kad su (pseudo)povijesni spektakli Pastronea i drugova harali svijetom i inspirirali Griffitha, a nekako u isto vrijeme s Apenina su krenuli i prvi poznati svjetski filmovi realističkog usmjerenja (tzv. veristički radovi kojima je svoj obol dala i znamenita Eleonora Duse), i drugo, od sredine 1940-ih do kraja 70-ih, kad su neorealizam, tzv. psihološki modernizam (zvan i neorealizmom duše) te struja političkog filma (s čestim interesom za erotski kompleks u osobitom pomaknuću), zajedno s komercijalno superpotentnim, ali i kreativno nezanemarivim pučkim komedijama i špageti-vesternima, činili talijansku produkciju globalnim filmskim divom.

U usporedbi s takvim značajem, današnja kinematografija naših zapadnih susjeda čini se posve provincijalnom, a taj silan pad započeo je 80-ih, kad su velikani talijanskog filma zbog bioloških razloga više-manje nestali sa scene. Tijekom 90-ih Gianni Amelio je doduše čak tri puta osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji film, ali tog solidnog autora nitko ozbiljan nikad nije svrstavao u slikopisni panteon, kao ni canneskog pobjednika Nannija Morettija ("Sinova soba"), a još manje tvorce simpatičnih, Oscarom nagrađenih, no ni po čemu iznimnih djelaca "Kino Raj" i "Mediterraneo" Giuseppea Tornatorea odnosno Gabrielea Salvatoresa; iznimka je Roberto Benigni i njegov oscarovac "Život je lijep", ali samo po revolucionarnoj koncepciji (melodramske) komedije o holokaustu, a ne nekoj impresivnoj kvaliteti. Spram Viscontija, De Sice, Rossellinija, Fellinija, Antonionija ili Olmija, spomenuti suvremeni talijanski sineasti poprilični su patuljci, a veliko je pitanje je li se ijedan talijanski film međunarodne reputacije nastao u zadnjih tridesetak godina izdignuo iznad razine kvalitativne solidnosti. Tako je bilo sve do prošle godine i pojave "Gomorre".
Nastala na temelju istoimene nefikcijske knjige Roberta Saviana, "Gomorra" režisera, koscenarista i kamermana Mattea Garronea zvučno i sadržajno povezuje biblijski grad ultragrijeha i napuljsku mafiju Camorru, ne shvaćajući ipak tu relaciju doslovno kao Pasolini u "120 dana Sodome", što znači da seksualnih prinosa ima vrlo malo, a homoseksualnih nimalo, iako bi se od Garronea, tvorca queer filmova "L'Imbalsamatore" (o biseksualnom trokutu lijepog mladića, njegove putene djevojke i starijeg i patuljastog mu poslodavca) te "Primo amore" (sado-mazo priča o filigranaru koji od svoje vitke djevojke traži da smršavi desetak kila kako bi ispunila njegov estetski ideal), takvo što moglo očekivati. Seksa ima vrlo malo, ali zato izravnog nasilja i raznoraznog tlačenja čovjeka po čovjeku (tj. po mafiji) podosta, a Garrone je zadržao sponu sa svojim ranim nezavisnim filmovima ("Terra di mezzo" iz 1996. i "Ospiti" iz 1998., oba o albanskim imigrantima) dokumentarističkim pristupom s epizodičnom naracijom, uporabom kamere iz ruke i brojnim naturščicima.

"Gomorra" se naime bazira na poetici modernističkog naturalizma, tj. inzistira na distanciranom, "fotografski objektivnom", svakog (iole direktnijeg) komentara lišenom prikazu autentične, in medias res zahvaćene građe narativno razlomljene na nekoliko fabularnih nizova koji se epizodično izmjenjuju, ali, za razliku od većine polifabularnih struktura, ti nizovi se u konačnici ne povezuju jer nisu izravno međusobno uvjetovani, nego skupljeni zajedno djeluju kao panoramski prikaz iskvarenog stanja zajednice kojom se inače mnogo ranije, 1986., na zanimljiv (feministički), ali u cjelini manje uspio način bavila i ugledna Lina Wertmüller u svom filmu "Složen zaplet o ženama, uličicama i zločinima" (poznatiji pod naslovom "Camorra"). "Gomorra" započinje prologom koji prikazuje izbijanje rata između napuljskih mafijaških klanova, nakon čega slijedi naizmjenično nizanje priča koje se odvijaju u "ratnom stanju".

Riječ je o pet fabularnih tokova što prate sredovječna i posve neutralna Camorrina "službenika" koji članovima obitelji uhićenih ili poginulih camorrista isplaćuje mjesečne potpore, potom s mafijom povezanog biznismena koji uz asistenciju poštenog mladića dogovara istovar otrovnog otpada na lokacijama u okolici Napulja, zatim krojača koji tajno počne surađivati s kineskim tekstilcima iako je glavni modist poduzetnika zaduženog kod Camorre, tu su i dvojica pomaknutih adolescenata koji su si umislili da su izišli iz De Palmina "Scarfacea" pa su spremni i na obračun s lokalnim mafijaškim "podbossom", te naposljetku lijepi djevojčičanski dječak u ranom pubertetu koji upravo stupa u Camorrine redove. Svaka od priča minimalistički je razvijena, ali dobro zaokružena, pri čemu neki od protagonista smrtno stradaju, neki odluče izići iz svijeta kriminala, jedan se nepovratno korumpira, jedan biva posve dezorijentiran, a jedan rutinski uspješno nastavlja s biznisom. Ono što je posebno zanimljivo jest to da film poriče mit o nemogućnosti napuštanja mafije, bar kad je o "sitnim ribama" riječ, te činjenica da nijedan od protagonista nema (sigurno) obiteljsko/porodično zaleđe, tako karakteristično za mafiju od Italije do Amerike. Raznosač novca upadljivo je sam te izoliran i od camorrista i od zajednice u kojoj živi, eventualan odnos zamjenskog oca i sina između biznismena i njegova asistenta ni izdaleka se ne uspijeva realizirati, čime mladić možda iznevjerava očekivanja o prosperitetu vlastita biološkog oca, dvojica pomaknutih klinaca kriminalaca "romantičarski" odlučno odbijaju svaku vezu s mafijom kao potencijalnom familijom, a njihovim biološkim obiteljima u filmu nema ni traga, dok lijepi dječak izdaje potencijalnu zamjensku majku priklanjajući se mafijaškim sudrugovima kao jedinoj, ali najlošijoj mogućoj "obitelji". Vrlo interesantno, nešto nalik pozitivnoj obiteljskoj atmosferi očituje se samo među kineskim tekstilcima, gdje se ugodno osjeća modist koji taji svojoj supruzi izvor dodatne zarade, što može značiti da između njih dvoje nema prave bliskosti, a znakovito je i da modista na kraju filma vidimo posve sama. Kineski "obiteljski" fragment čini se posebno važnim, jer kao da sugerira propagandni karakter zapadnjačko-kapitalističke harange na "ropski položaj" radnika pod "surovim" kineskim novokapitalistima (šteta što se nije našlo mjesta i za podrivanje mita o skandaloznosti dječjeg rada, rada koji je nota bene i sam Marx smatrao korisnim).

Suvereno oblikovan u izabranom modusu, životno reljefan i slikovit, zanimljiva značenjskog potencijala, sveukupno vrlo dojmljiv, "Gomorra" je vjerojatno prvi talijanski film nakon jako mnogo godina koji postiže punu kvalitativnu relevantnost na svjetskoj razini. Grand prix u Cannesu te Europska filmska nagrada za najbolji film, režiju, scenarij i glavnoga glumca (Toni Servillo kao korumpirani biznismen) formalna su priznanja ostvarenju koje bi i bez njih zasluživalo naziv suvremenog klasika.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika