Srećko JurdanaPredsjednik Mesić priredio je tradicionalno novogodišnje primanje za novinare, na kojem je - kao i uvijek - pozdravni govor održao aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (Zdenko Duka). U uvodu je spomenuo kako je u 2008. godini jedan novinar (Ivo Pukanić) ubijen, a jedan (Dušan Miljuš) pretučen. Iako standardno monoton, suhoparan i lišen bilo kakvih zanimljivijih poruka, Dukin nastup na Pantovčaku uspio je ovaj put zaraditi mali analitički osvrt u ovoj kolumni. Radi se o dvije stvari koje nose određeno značenje: nivelističkome pristupu nasilju nad novinarima, i pozvanosti gospodina Duke da uopće drži govore u ime novinarskog kolektiva.
U prvom redu, Duka je ubojstvo Pukanića i premlaćivanje Miljuša spomenuo u jedinstvenome kontekstu i predstavio ih kao dvije gotovo ravnopravne statističke činjenice, koje zajednički potvrđuju spoznaju da su novinari u Hrvatskoj ugroženi. Taj nedostatak osnovnoga osjećaja za razlike govori nešto o profilu predsjednika HND-a, ali i mnogih njegovih kolega koji se u pristupu fenomenu ugroženosti novinara vole služiti istom metodologijom. Pukanić je - zajedno s (u govoru nespomenutim) Nikom Franjićem - raznesen eksplozivom pred zgradom svoje redakcije, Miljuš je na cesti pretučen batinom, i jasno je da su ti napadi potpuno neusporedivi po svojim motivima, namjerama, učincima, brutalnosti, tragičnosti, dramatičnosti i potencijalnoj opasnosti za druge koji su se zatekli u blizini.
Na sceni, međutim, evidentno postoji tendencija da se oni svrstaju u isti psihološki rang. Napad je napad, zanemarit ćemo razlike u posljedicama, organizaciji i svemu drugome. Spomenuti Duka jedan je od istaknutih protagonista u toj neviđenoj koliko i perfidnoj šablonizaciji Pukanićeve tragedije, što je svakako u metodološkome suglasju s podatkom da je upravo on Ivu Pukanića svojedobno izbacio iz HND-a. Na taj voluntaristički čin izbacivanja (prominentnoga novinara iz profesionalne udruge) dodatno svjetlo danas baca činjenica da je Državno odvjetništvo - nakon duge istrage - odbacilo kaznenu prijavu Baba protiv Nacionala zbog objavljivanja osobnih podataka o Mirjani Pukanić. Kao što je poznato, upravo je ta iskonstruirana i potpuno netočna teza o povredi prava privatnosti Pukanićeve supruge Duki i društvu bila povod za birokratsku retorziju nad danas pokojnim Pukanićem.
Jesu li se - nakon spomenute odluke Državnoga odvjetništva - i oni sami spremni podvrgnuti nekakvim administrativnim sankcijama, ili barem priznanju odgovornosti? U svakom slučaju, bilo bi to s njihove strane konzekventno. Duka je (brzopleto i maliciozno) izbacio Pukanića iz HND-a zbog nečega što se u službenoj istrazi pokazalo tendencioznom izmišljotinom, i sad o tome mudro šuti, iako bi zapravo - poštivajući neke bazične etičke kriterije - morao podnijeti ostavku na svoj položaj. Ne provjeravajući elementarne činjenice, maknuo je iz novinarske udruge čovjeka koji je poslije ubijen zbog svog novinarskog djelovanja, i sad se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Za gospodina Duku, vuk je pojeo magare. Drži govore o Pukaniću u kojima kontekstualno umanjuje dramatiku i značenje njegove pogibije, i ne pada mu pritom na pamet da je on zapravo posljednja osoba koja bi o Pukaniću trebala bilo što javno govoriti. Doista je apsurdno, i vrlo cinično uostalom, da se birokratski lik koji je čovjeka bezrazložno eliminirao iz udruge, i sudjelovao u njegovome orkestriranome pretvaranju u javnu sablazan, danas statistički osvrće na njegovo ubojstvo i preko toga upozorava na opasnosti koje prijete novinarima.
Samonametljiva suvišnost
U situaciji kojom se bavimo postoji i temeljni proceduralni problem, koji se sažima u pitanju po čemu je to upravo predsjednik HND-a pozvan da pred predsjednikom države drži govore i svake godine nastupa kao prirodni reprezentant svih hrvatskih novinara. S navedenim pitanjem svakako je povezana i činjenica da predsjednici HND-a u pravilu postaju osobe koje nitko nije zapamtio po novinarskome radu. Funkcija je kod njih isto što i profesija. Dukinih novinarskih tekstova teško da se sjeća i on sam, a slično je bilo i s njegovim prethodnicima. Paradoksalno je, dakle, da novinare - "po sili funkcije" ili potpuno izmišljenome autoritetu - suvereno zastupa anonimni lik koji se u karijeri bavio čuvanjem svojih stolica u redakcijama, i na kraju izronio u HND-u iz nekakve novinarske melase kao jedan od beznačajnijih među potencijalnim kandidatima, odnosno kao profil bez obilježja oko kojeg se lako postiže mediokritetski "consensus".
Nema razloga, uglavnom, da hrvatske novinare na bilo kakvim skupovima ili ceremonijama po automatizmu predstavlja predsjednik HND-a, jer na sceni ima priličan broj novinara koji tu ulogu zaslužuju znatno više od njega, a ima i mnogo onih koji HND - posebno ovakav kakav jest - ne prihvaćaju kao svoju "krovnu organizaciju". Niz istaknutih novinara istupio je iz njega jer u njemu ne vide smisla, i gotovo da ih je više izvan HND-a negoli u HND-u. Osim toga, ne suprotstavlja se samo Nacional ideji o neporecivosti Dukina "autoriteta". I neki drugi listovi, čak oni u kojima je Duka nekad radio, podržavaju iste stavove o njegovoj samonametljivoj suvišnosti, i vidjet će se hoće li tu u perspektivi doći do nekakvih promjena.
Dušan Džamonja
Dušan Džamonja najveće je ime hrvatskog modernog kiparstva, i jedno od najvećih svjetskih, svakako. Miran i tih, naizgled usporen, raspolagao je ogromnom radnom energijom, na koju nije utjecala ni činjenica da su ga u jednoj fazi života liječnici pogrešno operirali, što mu je stvaralo kronične zdravstvene probleme. Predstavljao je sebe kao mistika, i to se moglo prepoznati u cjelokupnom ambijentu u kojem je živio. Jedna soba u njegovoj kući u Vrsaru - prostor za osobnu kontemplaciju - bila je neprestano u polumraku, i njezina posebnost uočavala se već s atrija. Sve što ga je okruživalo, nosi određenu metaforu i značenje. Po načinu odijevanja i cjelokupnoj kulturi života otkrivao je svoj neponovljivi uzvišeni stil. U središtu spomenute kuće, koja je za Džamonju bila kultno mjesto, nalazi se veliko živo stablo oko kojeg je povezan lanac. Predstavljajući posjetiocu svoj Park skulptura, Džamonja je uvijek birao vrijeme obilaska, u predvečerje kad zalazeće sunce na objekte i prostor baca specifično svjetlo.
Vandali su napadali taj Park, dolazili su kad Džamonje nije bilo, oštećivali skulpture, prevrtali ih i odguravali u jarak. Džamonja nije dopuštao da se vraćaju na mjesta na koja ih je postavio; želio je da ostanu tamo gdje su ih gurnuli, oštećene, u položaju u kakvom su se zatekle. I to je za njega imalo simboliku. Skulpture koje je izlagao na pariškome Place Vendôme u Vrsaru je držao u zaključanom ograđenom prostoru i nije ih se moglo vidjeti dok se u taj prostor ne dođe. Spomenutu kolekciju nazivao je antiratnom. U svojoj fascinantnoj spomeničkoj arhitekturi bavio se mistikom žrtve. Njegov spomenik hrvatskim braniteljima na Mirogoju pravo je remek-djelo, a podatak da su trivijalni desničarski profili na Džamonju zbog tog spomenika dizali buku i bijes - jer Džamonja je navodno bio “Titov kipar”, pa ne može biti i “hrvatski kipar” - potvrđivao je neuništivost lokalnog primitivizma.
Kad je o tome riječ, s Josipom Brozom Džamonja nikada nije bio u nekakvim specijalnim prijateljskim odnosima. Iako je to htio, neke velike projekte, poput spomenika Srijemski front, u Jugoslaviji nije uspio dobiti. Mnoge je, ipak, dobivao, nesumnjivo i zato što je Tito prepoznavao njegovu veličinu. Kod otvaranja spomenika na Kozari neočekivano ga je pozvao na stranu i rekao mu, “Džamonja, ne dopustite da vas prisile da u spomenik ugradite lift”. Do Tita je na skrivene načine došla vijest da Jovanka i pojedini funkcionari žele dizalo, jer teško im je padalo uspinjanje zavojitim stepenicama. Džamonju, kojem ni nakraj pameti nije padalo da se podčini tim pritiscima, a nije imao ni pojma da ih Broz uočava, iznenadila je tada Brozova brza reakcija. Djela koja je Dušan Džamonja ostavio gradu Zagrebu od neprocjenjive su kulturne vrijednosti. Njegov opus je ogroman. Kada je i kako uspio napraviti sve te metalne i drvene skulpture, vezove modificiranih kugli i druge forme, to ostaje tajna. Živio je u ateljeu sa svojim nadahnućem, materijalom i alatom, i iz njega se nije micao do posljednjeg daha.
