Ljubo JurčićNaše redukcije plina nisu posljedica rusko-ukrajinskog spora, niti je rusko-ukrajinski spor rezultat samo njihovih plinskih odnosa. Rusija je u dugoj povijesti imala značajnu ulogu u euroazijskom političkom prostoru. Mnogi veliki osvajači kao krunu svoje pobjede htjeli su osvojiti Rusiju. Nikom to nije uspjelo. U obrani i pobjedi Rusiji je uvijek saveznik bila zima. U velikoj pobjedi u II. svjetskom ratu Rusija je dobila potvrdu svoje veličine, snage i političke moći u međunarodnim odnosima. Dugo je imala ulogu druge supersile. Bila je predvodnica Varšavskog pakta socijalističkih zemalja nasuprot NATO-u. U poslijeratnom razdoblju morala se često i povlačiti. Prvo je 1948. doživjela fijasko politike prema Jugoslaviji, zatim je 1962. morala povući rakete s Kube. Morala se povući i iz Afganistana. Krajem 80-ih raspao se Varšavski pakt i uslijedilo je povlačenje iz zemalja srednje i istočne Europe. Početkom 90-ih raspao se Sovjetski Savez i izgubio baltičke zemlje, Bjelorusiju, Moldovu, Ukrajinu i druge.

Sve je to frustriralo ruski narod i rusku politiku. Dolaskom Putina na čelo Rusije i ratom u Čečeniji počinje se vraćati samopuzdanje ruskom narodu i politici. Sadašnja ruska politika vidi svoja prirodna bogatstva, osobito bogatstvo nafte i plina, svoj geografski položaj i kontrolu transporta energenata kao osnovne poluge kojima ponovo može postati gospodarska i politička svjetska sila, nezaobilazni subjekt svjetske politike. Prije toga cilj je postati nezaobilazni i ravnopravni partner Europi. U toj politici Ukrajina zauzima jedno od najvažnijih mjesta. Glavne infrastrukturne i energetske veze Rusije i Europe idu preko Ukrajine, od naftovoda, plinovoda, cesta, željeznica pa sve do dalekovoda. Ukrajina i Rusija 70-ak su se godina razvijali u zajedničkom gospodarstvu. Osim infrastrukture i energetike, njihova industrija i poljoprivreda su međuovisne. U istočnoj Ukrajini živi najbrojnija ruska etnička skupina izvan Rusije. Luka ruske ratne flote je Sevastopolj, na ukrajinskoj crnomorskoj obali.

Rusi ne mogu ni zamisliti drugu luku. Rusija bez čvrste veze i suradnje s Ukrajinom i bez značajnog političkog utjecaja na nju gubi svoju političku moć, a s Ukrajinom postaje neupitni europski i svjetski igrač. Cilj sadašnje ukrajinske politike je potpuna samostalnost, zapadna orijentaciju, približavanje Europskoj uniji i članstvo u NATO-u. Potpuno suprotno ruskim interesima. Rusija je spremna na velike napore i žrtve da to spriječi. Više od 60 posto potrošnje plina u Ukrajini dolazi iz Rusije. Naknada za transport ruskog plina u Europu najznačajniji je dio prihoda ukrajinskog proračuna. Industrija čelika najznačajnija je industrijska djelatnost, koja ovisi o konjunkturi na svjetskom tržištu i o ruskom plinu. Ustrajanje Ukrajine na politici brzog članstva u NATO-u i udaljavanju od Rusije bit će izvor budućih naftnih šokova ljeti i plinskih zimi, kao i kriznih odnosa s Rusijom. Ova regija postat će opasno žarište ako Rusija i Ukranija ne nađu način kako da uz zadržavanje samostalnosti uspostave suradnju u obostranom interesu. U prilog Rusiji je europska ovisnost o ruskom plinu, prije svega Njemačke.

Hrvatske plinske redukcije rezultat su loše hrvatske energetske politike. Rusko-ukrajinski spor samo je pomogao da to vidi šira javnost. Povećanje potrošnje energenata zahtijeva i povećanje kapaciteta za njihovu dobavu. To s plinom nije slučaj već dvadesetak godina. Nije ni danas. Borili smo se za samostalnu državu da možemo sami izgrađivati sebi bolje uvjete za život, a izgleda da stalno očekujemo da to netko drugi umjesto nas napravi. Tako je i s plinom.
Nismo izgradili skladišta plina za sigurnu opskrbu. Nismo osigurali nove dobavne pravce da napunimo skladišta. Trenutno se grade dva velika europsko-ruska plinovoda: sjeverni i južni tok, oba kapaciteta od po 30 milijardi m3plina godišnje. Hrvatska sada troši oko 3,2 milijarde m3 godišnje uz zimske redukcije. Južni tok iz Bugarske preko Srbije, Vojvodine, Mađarske i Slovenije ide u Italiju, zaobilazi Hrvatsku. Hrvatska se nije uključila u taj projekt. Plinovod koji ide preko Jadrana i spaja Hrvatsku i Italiju projektiran je za transport plina iz Jadrana, a ne za sjevernoafrički plin. Kapacitet dobave povećao bi i plinovod preko Baranje u Mađarskoj, koji je već mogao biti gotov, a ne radi se. Sudjelovanje Hrvatske u izgradnji LNG terminala je neisplativo. Ovaj terminal imao bi kapacitet od 10 do 15 milijardi m3 plina godišnje. Hrvatska od te količine treba eventualno jednu milijardu. Ostalu količinu trebalo bi prodati susjednim zemljama. Izgradnja južnog toka kao novog dobavnog pravca čini izgradnju LNG terminala za Hrvatsku još upitnijom. Komu prodati toliki plin? Cijena tog terminala iznosila bi od 1,3 do 1,5 milijardi eura. Njegova izgradnja trajala bi 5-6 godina.

Hrvatska svoje plinske deficite ili redukcije može najbrže i najjeftinije riješiti izgradnjom podzemnih skladišta plina, za što već postoje lokacije. Cijena bi se kretala oko 300 milijuna eura i mogu se napraviti za 2-3 godine. Skladišta se pune u ljetnim mjesecima, kad je ponuda plina veća od potražnje i kad se mogu postići niže cijene, a prazne se u zimskim mjesecima, kad se dobava iz raznih razloga se smanjuje. Politički i energetski cilj trebaju biti zalihe plina za najmanje 30 posto godišnje potrošnje. Do izgradnje skladišta treba iznajmiti kapacitete u susjednim zemljama. Sva druga rješenja su na vrlo dugi rok neisplativa za Hrvatsku. Privatni sektor može naći interes u izgradnji LNG-a na hrvatskom teritoriju. U tom slučaju Hrvatska samo "iznajmljuje" svoj položaj i naplaćuje položajnu rentu, odnosno ubire naknadu za koncesiju za korištenje hrvatskog prostora. Uz to po potrebi može se pojaviti i kao kupac plina. Imamo li u vidu važnost odnosa s Rusijom za Hrvatsku, zabrinjava to što proteklih pet-šest godina nije bilo hrvatsko-ruskog sastanka na vrhu. Sadašnji ugovor s Rusima o dobavi plina istječe krajem 2010. Imajući u vidu dugoročnost ovakvih ugovora, na dvadeset i više godina, interes Hrvatske je da već sada imamo novi ugovor za sljedećih dvadeset godina. Pregovori o takvim ugovorima traju obično oko godinu dana. Hrvatska još nije započela takve pregovore. Što kasniji početak pregovora, to lošija hrvatska pregovaračka pozicija.