FILM RATNE TEMATIKE Arsen Anton Ostojić kaže da je u filmu 'Ničiji sin' ratno razdoblje u Hrvatskoj nastojao prikazati 'istinito i bez kompromisaIako je do sada režirao samo dva dugometražna filma, Arsen Anton Ostojić jedan je od važnijih hrvatskih redatelja ovog desetljeća. Njegov prvi film "Ta divna splitska noć" iz 2004. godine bio je hrvatski kandidat za Oscara, dok je drugi film "Ničiji sin", koji se počeo prikazivati u hrvatskim kinima, pobijedio prošle godine na pulskom festivalu i osvojio šest Zlatnih arena. Ostojić je kasno režirao svoj prvi film, jer je nakon što je 1990. godine diplomirao režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, otišao u New York gdje je magistrirao, da bi nakon 10 godina provedenih u Americi, dvije godine živio u Salzburgu gdje je bio stalni profesor i šef videoodsjeka na fakultetu primijenjenih znanosti. Po povratku u Hrvatsku, režirao je dva filma i postao profesor na katedri produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja.

Radnja filma "Ničiji sin" odvija se u Sisku gdje živi Ivan Barić (Alen Liverić), vođa lokalnog rock benda. Počinje rat i on kao dragovoljac odlazi na bojište gdje ubrzo biva zarobljen, ostaje bez obje noge i nastavlja život s PTSP-om te sve više pribjegava alkoholu i povlači se u osamu svoje sobe u roditeljskoj kući. Ivanov otac Izidor (Mustafa Nadarević), politički je neistomišljenik bivšeg državnog sustava zbog čega je u mladosti robijao te se probija na lokalnoj političkoj sceni kandidaturom za ulazak u Hrvatski sabor. Ivanova majka (Biserka Ipša) suprugu daje veliku potporu. I dok su lokalni izbori u tijeku, na vrata Barićevih zvoni srpski povratnik Simo Aleksić, inače bivši načelnik sisačke policije koji je u prošlosti zatvarao Izidora. Simo mračnom tajnom počinje ucjenjivati Izidora želeći iznuditi novac što će na kraju obitelj odvesti u tragediju.

NACIONAL: U devedesetim godinama u hrvatskom filmu rat i hrvatsko-srpski odnosi prikazivali su se crno-bijelo, te se čini da se vi filmom "Ničiji sin" priključujete Vinku Brešanu u drugačijem prikazivanju nekih događaja iz devedesetih?
- Mislim da se počelo ozbiljnije shvaćati situaciju iz devedesetih godina, a nova generacija već neko vrijeme drugačije, s većim odmakom gleda na te događaje. Više se ne mogu ponavljati vremena iz pedesetih i šezdesetih godina kada se snimala "partizanština". Danas se zahvaljujući medijima previše zna o svemu, tako da i autori kritički pristupaju stvarima o kojima snimaju filmove. Umjetnički je doista potrebno da uvijek istinito pristupate temi, tako da se vremena partizanskih filmova doista ne mogu ponoviti. Ipak, nije ovo "crni val" koji namjerno želi biti crn, niti ja želim biti dio tog crnila. Neke činjenice su nepobitne, zna se tko je bio agresor u ratu i tko je najviše propatio. Ono što mene zanima su ljudske sudbine, a ljudske sudbine nikad nisu crno-bijele. Zanimljivije su ako su kompleksnije, zanimljivije su za gledatelja ako postoje promjene unutar likova i radnje, promjene koje održavaju pažnju gledatelja i pridonose široj slici, ne samo lika, već i društva.

NACIONAL: Vinko Brešan izdržao je prvi udar kritika zato što je drugačije prikazivao neke ratne situacije i što je koristio srpske glumce, čak je i manji dio posljednjeg filma "Nije kraj" snimao u Srbiji. U vašem slučaju nije bilo takvih medijskih kritika.
- "Ničiji sin" nije sniman u Srbiji a nismo angažirali ni srpske glumce pa takvi kritičari nisu imali argumenata za napad. Ovaj film nastoji biti istinit, ja sam htio da ono o čemu pričam bude istinito i da bude rađeno bez kompromisa. Ljudi su to vjerojatno i prepoznali i ako su dirnuti nakon gledanja filma, shvaćaju da je to učinjeno kako bi se rekla istina. Kao što je Isus rekao, trebate spoznati istinu, istina će vas osloboditi. Ja uvijek idem s tim sloganom jer mislim da se umjetnost mora beskompromisno baviti istinom o trenutku u kojem je stvarana.

NACIONAL: Film "Ničiji sin" je, kao i vaš prvi film "Ta divna splitska noć", bio hrvatski kandidat za Oscara, ali nije dobio nominaciju. Kako izgleda pokušaj da hrvatski film dođe do nominacije za Oscara i što bi trebalo napraviti da se hrvatski filmovi počnu uvažavati u inozemstvu?
- Vidim da neće biti lako hrvatskom filmu ući u onih famoznih pet nominiranh filmova za Oscara na stranom jeziku. Jedina dva filma s ovih područja koja su došla do nominacije u zadnjih petnaestak godina bili su "Prije kiše" Makedonca Milčeta Mančevskog i "Ničija zemlja" Danisa Tanovića koji je i osvojio Oscara. Oba ta filma su koprodukcije više zemalja i to je ono što bi vjerovatno trebalo i hrvatskom filmu da se približi tom snu. Koliko znam, film "Prije kiše" imao je proračun od 650 tisuća dolara samo za promociju u utrci za Oscara. Proračun za promociju filma "Ničiji sin" iznosio je 400 tisuća kuna. U pravilu, nominacije osvajaju veliki filmovi, s osiguranom distribucijom u SAD-u, s velikim proračunima i velikim temama. Hrvatska je mala zemlja te je automatski i mala tema kojom se hrvatski film bavi. Ipak, drago mi je što su reakcije nekih važnih ljudi iz američke Akademije, koji biraju nominirane i dobitnike Oscara, na oba moja filma bile jako dobre. Oni su shvatili bit filma i čestitali su mi nakon gledanja. Naravno, za nekoliko stotina članova Akademije koji nominiraju film s neengleskog govornog područja za Oscara, izgleda da to nije bilo dovoljno za nominaciju. Trebat će nam dosta truda da jednog dana hrvatski film doista dođe do nominacije za Oscara. Nadam se da nećemo dugo čekati. Držim plačeve za mog kolegu ili kolegicu koji će ići dogodine.

NACIONAL: Hrvatski kritičari su podijeljeni u ocjenama filma, rekli ste da ste očekivali takve reakcije. Međutim, neki su vas čak osobno napadali, a ne samo kritizirali, pa je tako kritičar Radija 101 napisao kako vi ne znate ništa o ratu jer ste to vrijeme proveli u Americi.

- Naravno da je to notorna glupost jer čovjek ne mora biti u ratu da bi radio film o ratu kao što nisam narkoman, a u filmu "Ta divna splitska noć" bavio sam se narkomanima. Jednostavno, morate poznavati ljudske emocije i možete ih staviti u bilo koji kontekst. Steven Spielberg nije živio u doba holokausta a ipak je snimio "Schindlerovu listu". Dakle, onaj tko to kaže doista ne razumije bit filma. Znao sam da će film izazvati oprečne reakcije, kao što je to bilo i s filmom "Ta divna splitska noć". Jedni su film svrstavali u vrh hrvatske filmske produkcije svih vremena dok su drugi o njemu pisali kao o pubertetskom izdrkavanju. Pravo je svakog novinara da misli što hoće, pa sam očekivao da će i "Ničiji sin" izazvati oprečne reakcije, iako mi se čini da dio onih koji su hvalili "Tu divnu splitsku noć" preziru "Ničijeg sina". Sve mi je to drago, jer mislim da je najgore kada se napravi film koji je, kako se to kaže, "lišo, bez punta", koji ne izaziva nikakve reakcije. No, pitanje je profesionalizma nekih novinara koji se, umjesto da pišu utemeljenu kritiku, jer je film javno djelo izloženo javnom sudu, u nedostatku argumenata bave mojim likom, iako me nisu nikada sreli u životu.

NACIONAL: Kako ste vi, nakon završetka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, upisali magisterij u New Yorku?
- Imam nemiran duh. Prije nego što sam diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti otišao sam krajem 1989. godine u New York gdje sam se raspitivao o mogućnosti nastavka studija na New York Universityju, jednoj od najcjenjenijih filmskih škola u SAD-u, uz University of Southern California u Los Angelesu. Na NYU su studirali Martin Scorsese, Jim Jarmusch, Spike Lee, Martin Brest i mnogi drugi. Bio sam primljen 1990. godine na magisterij koji traje tri godine ali sam zbog manjka novca otišao u New York godinu dana kasnije. Nisam imao nikakvu stipendiju, morao sam sam plaćati studij, a to je jedna od najskupljih škola u zemlji. U to vrijeme školarina za jednu godinu stajala je 20 tisuća dolara, a morao sam snositi troškove života u New Yorku koji su visoki i sam plaćati troškove svojih filmova. Škola osigura kameru, rasvjetu, montažu i dio ekipe, ali sve ostale troškove, koji mogu narasti na desetke tisuća dolara morate pokrivati sami. Izračunao sam da je prije 17 godina taj studij stajao ukupno 100 tisuća dolara. Stoga je to bio ne samo studij filma, već i studij iz života. Tada sam prošao kroz neke stvari kroz koje drugi nisu prolazili, a i ta udaljenost mi je pomogla da imam odmak od hrvatske realnosti, što mi vjerojatno pomaže da radim filmove kakve radim.

NACIONAL: Kako ste se financirali u New Yorku?
- Teško. Prvo su mi roditelji dali sve što su imali, ali to je bilo dovoljno samo za pola prvog semestra. Onda sam ušao u dug prema fakultetu, oni su me na neki način kreditirali jer su znali da dolazim iz zemlje zahvaćene ratom. Mnogo mi je pomogla i tadašnja supruga koja mi se pridružila u New York. Uz to, neprestano sam radio, raznosio novine, bio barmen, radio kao konobar, asistent fotografa na vjenčanjima i slično. Na trećoj godini studija dobio sam prestižnu nagradu fakulteta što se očitovalo kroz stipendiju tako da mi je posljednja, treća godina bila plaćena. To je bila jedina nagrada koja se dodjeljuje najboljem studentu, a danas mi izgleda kao dobitak na lutriji.

NACIONAL: Imaju li vaši roditelji bilo kakve veze s filmom ili umjetnošću?
- Ne, uopće. Moj otac je građevinski inženjer, vrlo cijenjen, radio je u splitskom Lavčeviću, nekad vrhunskoj kompaniji, dok je majka radila kao tajnica. Nisu imali veze s umjetnošću. Ja sam se kao mlad inficirao filmom jer sam se s 12 godina upisao u kinosekciju svoje osnovne škole koju je vodio, sada pokojni, nastavnik Ivo Cecić koji mi je usadio ljubav prema filmu. Sa mnom je bio i kolega Dalibor Cikojević koji je poznati pijanist, sada profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Radili smo zajedno filmove koje smo sami smišljali, snimali, glumili, sami miješali kemikalije, razvijali, montirali, projicirali, sve. To je bila dječačka igra koja mi je postala profesijom.

NACIONAL: Jeste li u to vrijeme na NYU studirali s nekim danas poznatim redateljem?
- Veći dio mojih studentskih kolega, nažalost, ne uspijeva snimiti film. Nekoliko njih je ipak uspjelo, generaciju prije POSTER najnovijeg filma Arsena Antona Ostojića ' Ničiji sin'mene studirala je Tamara Jenkins koja je režirala film "Obitelj Savage", kolega Jesse Peretz koji mi je snimao film "The Bird Lover" odnosno "Ljubitelj ptica" koji je bio prikazan na Danima hrvatskog filma napravio je dva, tri niskobudžetna filma ali nije stekao ime. Film "Cadillac Records", film je redateljice s moje godine Darnell Martin u kojem glavnu ulogu glumi Beyoncé Knowles. Tu su i Melissa Painter i Evan Oppenheimer koji su također napravili dva, tri niskobudžetna filma. Na NYU su studirali i ljudi koji su dolazili iz bogatih i utjecajnih obitelji, ali ni njima nije lako probiti se. Izuzetno je teško napraviti holivudski film. Lakše je napraviti niskobudžetni film s privatnim ili vlastitim novcem, ali za pravi holivudski film morate proći kroz brojne filtere kako bi vam filmska kompanija odobrila imalo značajnija sredstva, recimo od pet-šest milijuna dolara pa na više, a da ne govorimo koliko je teško dobiti glumca koji financijski nešto znači. To je najteže.

NACIONAL: Jeste li ipak, na početku studija u New Yorku, planirali ostanak u Americi i snimanje filmova?
- U Americi sam imao nekoliko projekata, od kojih se jedan mogao realizirati kroz hrvatsko-američku koprodukciju. Bio je projekt rađen prema nadahnutom tekstu Jasena Boke o troje Hrvata u New Yorku, ali taj projekt je imao problem zato što nije bio ni dovoljno američki ni dovoljno hrvatski. Pored toga, surađivao sam s mladom scenaristicom iz Los Angelesa koja je imala scenarij za niskobudžetni triler s elementima strave, pri čemu sam dosta daleko dogurao u pripremama za snimanje. Čak sam našao distributere u Los Angelesu koji su bili voljni uložiti određeni novac, angažirao sam osobu koja je organizirala audiciju za glumce, obilazio sam lokacije u Atlanti, ali tada se dogodio 11. rujan. Sve je tada stalo i nitko nije želio snimati filmove, pogotovo filmove strave. Dulje vrijeme u New Yorku se ništa nije snimalo i mnogi moji kolege više nisu imali posla. Ali 11. rujan nije razlog mog odlaska iz New Yorka, to je bila kap koja je prelila čašu. Već sam dulje vrijeme planirao otići, dovršavao sam svoj kratkometražni film "Slikanje akta", također prikazan na Danima hrvatskog filma i nagrađivan u svijetu. Računao sam da ću, kada ga završim, otići ili u Los Angeles da okušam sreću tamo, jer sam osjetio zasićenost New Yorkom, ili ću se vratiti u Hrvatsku. Tada sam dobio ponudu da postanem profesor na Politehničkom fakultetu u Salzburgu što sam prihvatio jer sam smatrao da je to dobra tranzicija prema Hrvatskoj. Dvije godine bio sam tamo stalni profesor kao i šef video odsjeka. Međutim, zbog filma "Ta divna splitska noć" napustio sam Salzburg iako sam imao stalni posao na kojem sam i dan danas mogao biti.

NACIONAL: Netko bi se na vašem mjestu uljuljkao na lagodnom poslu profesora na fakultetu u Salzburgu.
- Uvijek sam bio spreman preuzeti rizik. U Zagrebu sam još tijekom studiranja radio na profesionalnim projektima kao asistent režije Rajku Grliću na filmovima "Đavolji raj" i "Čaruga", Bruni Gamulinu na "Ljetu za sjećanje" i Srđanu Karanoviću na filmu "Virdžina". Već sam sebi osigurao ulaz u hrvatsku filmsku proizvodnju, mogao sam tada ostati u Hrvatskoj i raditi, ali me je vuklo nešto novo. Sve sam to ostavio i s dva kofera u ruci otišao u New York. Zato sam opet preuzeo rizik, odlučio otići iz Salzburga i snimiti film "Ta divna splitska noć".

NACIONAL: Tada ste morali opet proći kroz financijske muke jer je film "Ta divna splitska noć" bio iznimno niskobudžetni projekt.
- Svjestan sam da je za film najteže naći novac. Producent Jozo Patljak i ja uspjeli smo da uz malo novaca i Patljakovu tehniku napravimo nešto više. Iskustvo koje sam do tada stekao, a radio sam na gotovo 20 igranih filmova kao asistent ili pomoćnik režije te direktor produkcije, uz znanje filmske režije i rada s glumcima, pomoglo nam je da efikasno snimimo film i da se manjak novaca ne primijeti.

NACIONAL: Film je, između ostalog, upamćen po ulogama dva pjevača, Dine Dvornika i američkog repera Coolija. Kako je došlo do suradnje s njima?
- U oba slučaja je bio rizik. Pisao sam scenarij za film "Ta divna splitska noć" od početka imajući Dinu Dvornika u glavi. Naime, potrebu za nekim glazbenim elementom u filmu potaknuo je producent Jozo Patljak, a ja sam razmišljao i shvatio da je Dino Dvornik najbolja osoba koja predstavlja splitski duh. Kako ga nisam poznavao, bilo me je strah kako će reagirati kada mu dam scenarij na čitanje. Nazvao sam ga, rekao mu da snimam niskobudžetni film, ali nisam imao pojma što ću ako me slučajno odbije. Na sreću, on je bio oduševljen, zagrijao se za priču, čak mi je i davao neke prijedloge koji su ušli u film. Uvijek kažem da bez Dine Dvornika ne bi bilo takve "Te divne splitske noći" kakvu je znamo. Taj duh i šarm koji je on unio u film je bitan; bez toga, uvjeren sam, film bi bio znatno lošiji. Što se tiče Coolija, zamolio sam casting direktoricu iz Los Angelesa, onu koja je radila audiciju za moj propali film strave iz Atlante da radi na mom filmu. Napravili smo veliku audiciju u Los Angelesu pri čemu je ona obavijestila sve glumačke agencije da se radi mali hrvatski film "Ta divna splitska noć". Isprva je ta uloga suicidalnog mornara bila napisana za bijelca, ali sam je onda odlučio dati tamnoputom glumcu, Afroamerikancu, da bih stvorio veći jaz između njega i splitske cure koju igra Marija Škaričić. To je za Afroamerikance bila drugačija uloga od onih koje obično igraju tako da je privukla poznate glumce kao što su Wolfgang Bodison koji je karijeru započeo ulogom marinca optuženog za ubojstvo u filmu "Malo dobrih ljudi", Marcus Chong iz filma "Matrix", poznati reper i glumac RZA iz grupe Wu-Tang-Clan, te Coolio kojeg nisam poznavao jer ne pratim rap glazbu. No, Coolio je na mene ostavio najbolji dojam, jer je u sebi imao određenu melankoliju, te sam smatrao da će biti dobar pandan Dini Dvorniku. Taj rizik se isplatio, a Coolio je također bio 'NIČIJI SIN' drugi je film Arsena Antona Ostojića, koji je na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Puli nagrađen sa šest Zlatnih arena; glavne uloge glume Alen Liverić (lijevo) i Mustafa Nadarevićzadovoljan.

NACIONAL: Osim ta dva filma, imate iskustva i u radu u kazalištu jer ste režirali predstavu "Billie Holliday" sa Ksenijom Prohaskom.
- Ta je predstava nastala na prijedlog Ksenije Prohaske kojoj se jako dopao film "Ta divna splitska noć" pa je htjela da ja režiram tu predstavu u splitskom HNK. Naravno, nismo imali tekst jer tekst drame ni ne postoji, već sam pročitao biografiju Billie Holliday, pa sam izmislio priču u koju smo Ksenija Prohaska i ja ubacili bitne elemente iz njezinog života. Predstava se odvija u realnom vremenu i traje nešto više od sat vremena, odnosno sat i nešto, prije njezina značajnog nastupa u Carnegie Hallu, nakon što je puštena iz zatvora. Bio je užitak raditi s Ksenijom Prohaskom i Robertom Kurbašom, uz podršku intendanta Milana Štrljića. Uživao sam raditi u kazalištu, to mi je bilo prvo iskustvo, ali kao i na filmu, tako se i na pozornici radi na dramaturgiji, na likovima, radi se s glumcima, radi se s čitavom ekipom, ima dosta sličnosti s filmom.

NACIONAL: Bez obzira na dva uspješna filma, Ministarstvo kulture potkraj prošle godine odbilo je financirati vaš sljedeći filmski projekt.
- To je odluka povjerenika za film, a ja ne mogu i ne želim komentirati njihove umjetničke procjene. Nisam od onih koji bi se bunili preko medija ili tražili od ministra da im se ipak odobri projekt. Međutim, kako sam gotovo u isto vrijeme postao predsjednikom Društva hrvatskih filmskih redatelja osjetio sam se potaknutim da ipak reagiram, i to interno, unutar naših filmskih udruga, prvenstveno zbog iznosa novca koji se dodjeljuje projektima. Pokušao sam braniti struku, jer dobro znam da se kvalitetan film ne može snimiti s malo novaca koliko je po projektu uglavnom podijeljeno. Smatrao sam to i prilikom da se potakne razgovor o izradi jasnijih kriterija za odobravanje projekata, koji se mogu čak i numerički izraziti, jer npr. prije dvije godine redatelj Kristijan Milić nakon pobjede u Puli s filmom "Živi i mrtvi" nije prošao na natječaju za sufinanciranje novog filma, a sada se to dogodilo i meni, nakon pobjede u Puli s filmom "Ničiji sin". Također, ni Branko Ištvančić, čiji je film gledalo 50.000 gledatelja u kinima, nije prošao na ovom natječaju. Primjera radi, najgledaniji hrvatski film u 2008. ima 17.000 gledatelja. Da su se dodjeljivali bodovi na osnovi autorova uspjeha s prethodnim filmom, tko zna kako bi lista odobrenih filmova izgledala. Inače, taj moj neodobreni projekt potpuno je drugačiji od dosadašnja dva filma, scenarist je debitant, a stuktura scenarija reflektira ludost glavnog lika što je jedna od odličnih komponenti tog teksta. To je u potpunosti film za mladu publiku jer je psihološki triler s elementima strave koji tijekom većeg dijela izgleda kao naivna ljubavna priča. Čak je i zamišljen kao niskobudžetni film, no neću ga prijavljivati na sljedeći natječaj kako se moja prethodna reakcija ne bi shvatila vrstom pritiska na povjerenstvo.