Renato BaretićPoprilično je prašine u Splitu, a i šire, proteklog vikenda podigao slučaj petnaestak djevojčica koje su trojica redara "Broadwayevog" multipleksa zadržali u dvorani nakon projekcije, uvalili im metle i vrećice, pa ih natjerali da u dvadesetak minuta očiste cijelu dvoranu, a ne samo dio u kojem su one same napravile nered tijekom filma. Nekoliko gnjevnih roditelja sutradan je prosvjedovalo kod uprave kina, tražeći javnu ispriku, a kad ona nije uslijedila - ispričali su svoju bolnu tragediju novinarki u kojoj su, očito, pronašli srodnu dušu. Zamislite samo, te divne curice morale su očistiti kino, i to ne samo za sobom, nego i za svima ostalima, samo s metlama i vrećicama i - zaboga! - bez rukavica! Skandal do neba!!! I tako su roditelji dobili ono što su tražili, umjesto javne isprike - javnu porugu. Od dječjih rođendana, preko Rive pa do internetskih foruma, posvuda se ovog vikenda naveliko razglabalo o tome, skoro kao o Žili Šostaru, i gotovo se svi slažu oko dviju na prvi pogled kontradiktornih stvari: redari nisu smjeli tako postupiti ali, dovraga, baš je dobro što su to napravili! Mi sredovječnici, naime, ljuti smo i zabrinuti zbog svega što nam se događa (s) klincima, od beskrajnih i besplodnih natezanja u školskom sustavu, do erupcije bezrazložnog tinejdžerskog nasilja.

Gledamo kako droge postaju sve opasnije i sve dostupnije, a termini za izlaske sve kasniji; čujemo kako muzika koju naši klinci slušaju postaje sve debilnija i uniformiranija; vidimo da idoli naše djece postaju našmrkane koze i pijani mucavci s manjkom padeža i viškom oružja, da maloljetni ubojice iz zabave suđenje mogu čekati na slobodi... HNOS, Thompson, državna matura, Luka Ritz, dileri, vjeronauk, pedofilija, prijemni ispiti, HPV, ADSL, rezignirani profesori, Amy Winehouse, Paris Hilton, zdrava hrana, još vjeronauka, brza hrana, mobbing, bullying, piercing, dipl. ing koji ne zna kad je otkrivena Amerika, mobiteli, kartice, šoping, zabrana rada nedjeljom, korupcija, još vjeronauka, gole vijesti, kladionice, Big Brother, papa Nazinger, blogovi, recesija, Slovenija, Bruxelles, Play Station, YouTube, Red Carpet, turbofolk, forenzika, Nives Celzijus, Kristina Šušnjara, Osama, Obama, Britt Lapthorne... Kako da se, zaboga, naša djeca snađu u svemu tome - pitamo se - u toj vrištećoj džungli, u tom lunaparku za shizofreničare? Pitamo se, velim, ali pritom ne primjećujemo dvije ključne stvari. Prvo, i mi smo sami jednako dezorijentirani u toj prašumi, ako ne i više od klinaca.

I drugo - upravo mi, roditeljski naraštaj, tvorci smo svega ovoga pred čime danas tako bespomoćno zdvajamo i strepimo. Generacije s 40 i više godina nakrcale su taj švedski stol s kojega sad, tukući se da bi se čim prije otrovali, grabe današnji tinejdžeri. Ako čitate ovo i ne vjerujete vlastitim očima jer naprosto znate da vi ni za što od nabrojanoga niste krivi, varate se. Povijest ljudskog roda povijest je suprotstavljanja autoritetima i osvajanja novih milimetara slobode. A danas smo pri samom kraju tog društveno-evolucijskog procesa: naša djeca spremna su, ili su pri samom kraju kondicijskih priprema, za život u svijetu bez autoriteta. Recite i sami, tko za njih sutra može predstavljati autoritet, pred čijim će prijekorom posramljeno pognuti glavu? Pred vama možda?

Pred policajcem? Profesorom? Sutkinjom? Svećenikom? Građevinskim inspektorom? Nekim ministrom ili parlamentarnim zastupnikom? Na svoj pohod protiv autoritetâ ljudska je vrsta krenula stopu po stopu a danas, nakon internetske revolucije, trči brže od Powella i Bolta zajedno. Zid o koji ćemo zveknuti nosom sasvim je blizu, ali mi i dalje trčimo, jer tako naprosto mora biti, za drugo i ne znamo. To je jednostavno ljudski, da ne kažem - humano. Posljednjih šezdesetak godina silnu smo energiju ulagali u što otvorenije suprotstavljanje jačima (onima koji nam propisuju granice slobode) i što civiliziraniju brigu o slabijima (invalidima, ženama, djeci, homoseksualcima, gladnima...). Svaka nam čast, dobro smo to odradili, jačih i nedodirljivih sve je manje svakim danom, ali što ćemo kad ih sve istrijebimo? Hoćemo li odmah krenuti u međusobno istrebljivanje, ili ćemo se prvo razračunati sa svima ovima slabijima? Kako god bilo, budućnost naših unuka doima se kao neki (nama) nastrani mišung "Terminatora", "Mad Maxa" i "Trumanova showa".

To je scenarij za kakav se već danas nesvjesno pripremaju njihovi roditelji - naša djeca. I to uz našu svesrdnu pomoć, ma koliko mi (sebi) šutjeli o tome. U tom svjetlu nije teško naći razumijevanja za sve tri strane iz splitske priče s početka. Curice su razbacivale kokice, žvakalice i celofan po kinu naprosto zato što negdje moraju trenirati aroganciju, a doma im, i u školi, to još ipak nije dopušteno, barem ne u tolikoj mjeri. Redari su (inače generacijski bliski djevojčicama, tek 20-godišnjaci, zaposleni preko student servisa) reagirali gnjevno, bez razmišljanja o posljedicama.

Pa što i ako dobiju otkaz (što se i dogodilo), neki će sličan posao, privremen i ponižavajući, lako naći za tri dana. Roditelji su reagirali naprosto zato što su roditelji, naime - daltonisti u svakoj situaciji koja se tiče njihove manjkavo odgojene djece. Tko im razuman može reći da ne brinu o svojem podmlatku? Duboko svjestan svoje dinosaurski izumiruće pozicije i još dublje pomiren s vlastitom sebičnošću, nastavit ću odgajati svoju djecu po starinski (metodama s kraja prošlog stoljeća, onog dvadesetog) i, barem na simboličnoj razini, nastojati usporavati opisani evolucijski proces. Ako svojoj djeci ionako ne mogu bitno pomoći, a cijelom ljudskom rodu još i manje, mogu barem sebi. A poslije mene - potop, briga me. Nije li, uostalom, upravo ta sentenca najpreciznija dijagnoza svih nas s četrdeset i više, svih tih naših kredita, hipoteka, dopuštenih i prekoračenih minusa, drugih stupova i dopunskog zdravstvenog?