Objavljeno u Nacionalu br. 691, 2009-02-10

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Ubojstvo iz zavisti

Mladen Šlogar trošio je 80.000 maraka koje je dobio za prodaju svojeg stana. Novac mu je omogućavao da normalno živi i bio neka vrsta životnog kredita obitelji Hodak. Kako je taj novac kopnio, ubojica je bio sve bliže tome da odustane i od vlastitog života jer je promašen

Zoran FerićZoran FerićPolicija je riješila slučaj tragičnog ubojstva Ivane Hodak. Krajem prošlog tjedna ta nas je vijest sve zaprepastila, a ubrzo nakon početnoga šoka pojavile su se i prve sumnje u istinitost priče koja je službeno prezentirana na konferenciji za tisak u petak. Naime, poslije svih onih nagađanja o mafijaškoj likvidaciji, razrješenje ovoga ubojstva djelovalo jepotpuno suludo. I sada nam se čini da se istina na neki način narugala svima nama koji smo proteklih mjeseci službeno ili neslužbeno pokušavali o tome služiti u glavi neku priču, dokučiti razloge i objasniti si ono što sada vidimo da se objasniti ne može. U prvom redu slučajem se bavila policija koja je zbog toga dobila i novoga ministra i ozbiljniju radnu disciplinu. Budući da je u opisu policijskoga posla uzeti u obzir baš sve mogućnosti jer je stvarnost čudna i nepredvidiva, a posebno voli iznenaditi naivne koji misle da mogu nešto predvidjeti ili rekonstruirati, policijska istraga kretala se u raznim smjerovima. Atentat se povezivao s Vladimirom Zagorcem i njegovim poslovima s nekretninama, a povod se tražio u vezi Ivane Hodak i Ljube Pavasovića Viskovića, odvjetnika Hrvoja Petrača.

Da je to ozbiljno shvatila i policija vidjelo se i po poligrafskom ispitivanju. Isto tako, paralelno s tim glavnim smjerovima istrage policija je, očito, uzela u obzir i mogućnost da se radi o grabežnom umorstvu zbog veće količine novca koju je podigla Ivana Hodak. Ivor Vucelić, bivši dečko ubijene djevojke, ispitan je poligrafski zbog sumnje u ubojstvo iz strasti. Sljedeći smjer istrage vodio je čak do mafijaškoga bossa Joce Amsterdama koji je, navodno, bio s Ivorom Veucelićem u poslovnim vezama. Na Sretena Joćića upućivala je i činjenica što je njegov kum, uhićen zbog ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, posjedovao pištolj marke Beretta kakvim je ubijena Ivana Hodak. Najnovija je pak bila teza da se radilo o grešci plaćenoga ubojice i da je prava meta bila Sanja Duggan koja živi ispod stana Hodakovih. Kako je tekla istraga, ove su hipoteze dolazile u javnost stvarajući oko čitavoga slučaja do tada neviđenu famu. Nagađala je policija, nagađali su novinari i nagađali su ljudi koji su međusobno komentirali slučaj.


Međutim, sada kad iz perspektive ovog neočekivanog saznanja promatramo čitav slučaj, možemo vidjeti da su sve ove hipoteze imale jednu zajedničku osobinu: bile su na neki način logične. Policija, kao i mediji, tražili su nekakav jasan odnos između posljedice i uzroka, pa su se i hipoteze o velikoj mafijaškoj zavjeri pokazale vrlo vjerojatnima. Otkriće da je ubojica ozbiljno poremećeni beskućnik Mladen Šlogar, srušila je sve teze o zločinu organiziranoga kriminala i velikoj zavjeri i u čitav slučaj uvela jednu posve novu kategoriju: apsurd. Normalnim ljudima Šlogarovi motivi potpuno su nedokučivi. Apsurdnost otkrića vjerojatno je i razlog zbog kojega su se odmah nakon policijske konferencije za tisak počele javljati i sumnje. Internetski komentari vrlo su jasno upućivali na činjenicu da u čitavoj stvari nešto smrdi i da je Šlogar žrtvovan kako bi se konačno riješio vrući slučaj i, eventualno, zaštitili pravi krivci. Već smo navikli na svakakve komentare na internetskim forumima i količina paranoje koja tamo vlada je primjerenija nekoj psihijatrijskoj klinici nego javnosti, ali primijetio sam da sumnju i nevjericu iskazuju i vrlo ozbiljni ljudi koji nisu previše skloni teorijama urote. Što je, dakle, tako privlačno u tim teorijama?

Čini mi se da je to jedna vrlo jednostavna stvar: logične su. I teorije urote i paranoja upućuju na svijet kao jedan uređeni sistem u kome se svaka stvar događa sa svojim vidljivim i dohvatljivim razlogom, a mjesta, događaji, vremena, predmeti, hrana ili oblaci supostoje u nekoj kompliciranoj, ali umu prepoznatljivoj mreži odnosa i pravila. Svijet teorije urota je, paradoksalno, svijet reda u koji čovjek sa svojim razlozima i mogućnostima shvaćanja može proniknuti. Iracionalni um ubojice nedohvatljiv je bilo kakvoj zavjeri i bilo kakvim prepoznatljivim odnosima, on je u potpunosti okrenut prema unutra, kao da su mu se oči okrenule pa gledaju jedino u bolesni mozak. Mladen Šlogar, kako sam kaže u svom iskazu, odlučio je ubiti Zvonimira Hodaka još prije 14 godina. Smatrao ga je krivim za sve svoje probleme. Međutim, on prije tih 14 godina nije nikoga ubio, iako je nepravda za koju tvrdi da mu je učinjena, bila kudikamo svježija. Zašto? Vjerojatno zbog 80.000 maraka koje je dobio za prodaju svojega stana. Novac mu je omogućavao da normalno živi i bio je neka vrsta životnoga kredita obitelji Hodak. Kako je taj novac kopnio, ubojica je bio sve bliže tome da odustane i od vlastitoga života jer je temeljito promašen. Za tu je promašenost krivio jednog posve nevinog čovjeka i iz osvete mu ubio kćer. Jednim mladim i perspektivnim životom naplatio je svoj stari i promašeni. Stoga motiv ovoga ubojstva nije osveta, nego zavist.

Mogli bismo reći bezobzirna zavist čovjeka koji nema ništa onome koji ima sve. U svojoj suludosti takav tip vjerojatno ne može shvatiti jednu ključnu činjenicu: da je za svoj loš položaj u prvome redu sam kriv. Kao što smo za svoje promašenosti u većini slučajeva sami krivi, ali to si ne želimo priznati. To si ponekad ne žele priznati ni stabilni i normalni ljudi, a kamo li bi mogao ovaj moralno neosjetljivi monstrum. Takvih monstruma ima svuda oko nas, na svakome koraku, no sreća je da mnogi od njih nisu spremni ubijati iz čiste sebičnosti jer im se još uvijek čini da imaju štošta izgubiti. Upravo zato mi se čini da, ma koliko stvar izgledala kao triler, ne bi valjalo sumnjati u apsurd koji se odigrao pred nama i zamjenjivati ga nekom novom teorijom urote po kojoj su Mladenu Šlogaru podmetnuli pištolj i ugradili lažno sjećanje na ubojstvo. Ubojstvo Ivane Hodak užasnulo nas je, a sada nas je zgranulo i njegovo razrješenje. Ono s čim se moramo pomiriti upravo je apsurd. Nakon što su pronašli ubojicu televizijska novinarka upitala je, pomalo nesmotreno, Ljerku Mintas Hodak je li joj sada imalo lakše jer je neizvjesnost riješena, a gospođa Hodak rekla je, naravno, da nije. Štoviše, čini mi se da je besmisao puno teže podnijeti nego pohlepu i zloću.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika