VRHUNAC KARIJERE Tridesettrogodišnja Kate Winslet zahvaljujući filmovima 'Žena kojoj sam čitao' i 'Put oslobođenja' trenutačno proživljava svoje najveće profesionalne uspjeheKate Winslet, 33-godišnja britanska glumica, u ovom je trenutku najveća filmska zvijezda. Prije mjesec dana osvojila je dva Zlatna globusa za uloge u filmovima "Put oslobođenja" i "Žena kojoj sam čitao", koji će se 5. ožujka početi prikazivati u hrvatskim kinima. Nakon toga je "Žena kojoj sam čitao" nominirana za pet Oscara, naravno, i Kate Winslet, kojoj je to šesta nominacija za nagradu koju nikada dosad nije dobila. Zato i nije čudno što je Kate Winslet najveća zvijezda prvog dijela filmskog festivala u Berlinu koji se upravo održava. Došla je promovirati "Ženu kojoj sam čitao" i, kao prava zvijezda, pristala razgovarati sa samo dvadesetak novinara, među kojima i s Nacionalovim. Filmska kompanija koja je producirala film iskoristila je priliku da taj susret i naplati, što je riješeno zahvaljujući hrvatskoj tvrtki PZ Auto, hrvatskom zastupniku za Wolkswagen, jednom od tri najveća sponzora festivala u Berlinu.

Kate Winslet rođena je 1975. u engleskom gradu Readingu, u obitelji glumaca, i roditelji i baka i djed po majčinoj strani bili su glumci. S 18 godina, nakon nekoliko godina pohađanja glumačke škole, dobila je ulogu u filmu "Nebeska stvorenja" redatelja Petera Jacksona. Slijedio je niz uloga koje su joj donosile nagrade te je bila nominirana za Oscara za sporednu glumicu u filmu "Razum i osjećaji" iz 1995. te za najbolju glumicu u filmu "Titanic", a nakon toga dobila je još tri nominacije za Oscara, jednu za najbolju sporednu glumicu u filmu "Iris" te dvije za najbolju glumicu u filmovima "Vječni sjaj nepobjedivog uma" i "Mala djeca". Ukupno pet nominacija i nijedno osvajanje Oscara, ali je postala najmlađa glumica u povijesti koja je došla do pet nominacija. Svog supruga, redatelja Sama Mendesa, upoznala je 2001. kad ju je htio angažirati za kazališnu predstavu. "Nisam htjela ulogu u predstavi, htjela sam njegov telefonski broj", priznala je poslije. Dobila ga je i sve je završilo vjenčanjem u svibnju 2003. Do 2001. bila je u prvom braku s glumcem Jimom Threapletonom, s kojim ima osmogodišnju kćer Miu Honey. S Mendesom ima petogodišnjeg sina Joea.

U filmu "Žena kojoj sam čitao", nastalom prema istoimenoj knjizi Bernarda Schlinka, Kate Winslet glumi Hannu Schmitz koja se nakon II. svjetskog rata upetlja u ljubavnu aferu s 15-godišnjim Michaelom Bergom koji je oduševljava čitajući joj brojne knjige. Jednog dana ona tajnovito nestaje, a mnogo godina poslije Berg postaje pravnik i prati suđenje optuženima za zločine u koncentracijskom logoru. Otkriva da je Hanna Schmitz među njima, ali njezin utjecaj na događaje u logoru postaje upitan kad se dozna da ona ne zna ni čitati ni pisati.

NACIONAL: Glumci najčešće kažu da moraju shvatiti lik koji glume kako bi ga mogli dobro odglumiti. Jeste li vi pokušali shvatiti postupke Hanne Schmitz, čuvarice u nacističkom koncentracijskom logoru u II. svjetskom ratu?
- Slažem se, najvažnije je shvatiti lik koji glumite, ali ne morate ga i voljeti. Bilo je trenutka kada sam voljela Hannu i kada sam je simpatizirala. Pripreme za ovu ulogu bile su pomalo ekscentrične. Znala sam da mi uobičajena količina priprema za ovu ulogu neće biti dovoljna, da ću morati uložiti dodatni napor. Zato sam ponovno pročitala knjigu. Prvi sam je puta pročitala prije šest godina i bila sam vrlo dirnuta. Kada smo redatelj Stephen Daldry i ja prvi put razgovarali o mogućnosti da glumim Hannu Schmitz, rekla sam: "Morala bih ponovno pročitati knjigu." Učinila sam to, ali ovaj put nisam mogla ispustiti knjigu iz ruku, bio je to nevjerojatan osjećaj. Upijala sam knjigu. Zatim sam odlučila proširiti svoje znanje o II. svjetskom ratu i o događajima nakon rata u Njemačkoj, osobito o svemu što se ticalo koncentracijskih logora. Posebno su me zanimali nacistički čuvari u logorima, o čemu nisam znala mnogo i bilo me sram zbog toga. Sramotno je i to što su nas u školi jako malo naučili o tome. U jednom trenutku, kad sam već stekla mnogo informacija o nacističkim konclogorima, shvatila sam da mogu početi kreirati ulogu Hanne Schmitz. Na kraju se dogodilo nešto što je bilo najvrednije u stvaranju uloge, a to je dio o ljudima koji ne znaju ni čitati ni pisati. Provela sam puno vremena među takvim ljudima, neki su imali samo 21 godinu, neki čak 61. Sjećam se žene koja je imala 56 godina i koja je tri godine prije počela učiti čitati i pisati. Tada sam osjetila koliku sramotu osjećaju zbog svog neznanja i koliko su lukavi jer lažu da znaju čitati i pisati. To mi je najviše pomoglo jer sam znala da ću napraviti pogrešku ako pokušam prikazati Hannu Schmitz kao normalno ljudsko biće, iako ona djelomice to i jest. Ona je žena koja može voljeti, koja je ranjiva i u strahu, ali koja je na trenutke i vrlo hrabra. Sve u svemu, od prvoga dana snimanja pa do kraja nisam se prestala baviti likom Hanne Schmitz.

NACIONAL: Na kraju vam je taj trud donio nominaciju za Oscara. Nadate li se Oscaru ove godine?
- Ja sam 33-godišnja glumica koja je ostvarila neke od svojih snova. Znam da sam sretna zbog toga, kao i zbog sadašnje situacije. Već sam prolazila kroz ove situacije, nominacije za Oscara, i svaki put sam ispala gubitnica. Navikla sam na taj osjećaj. Ništa više od ovoga ne očekujem, dovoljne su mi nagrade koje sam osvojila proteklih mjeseci. Osjećam da je prošla godina, što se tiče kvalitete filmova, bila spektakularna. Svi mi koji smo radili na filmovima "Put oslobođenja" i "Žena kojoj sam čitao" osjećamo se posebno.

NACIONAL: Nicole Kidman prva je dobila ulogu u filmu "Žena kojoj sam čitao", ali je uskoro odustala zbog trudnoće. Svi se pitamo bi li ona pristala na prizore golotinje i prizore u kojima se taj lik prikazuje jako starim, na što ste vi pristali. Već smo vas vidjeli golu u nekim filmovima, ali kako ste se sada osjećali u scenama u kojima ne izgledate nimalo glamurozno?
- Nisam tašta, čak ni kao glumica, a znam kako taština može utjecati na glumu i na iskrenost na filmu. Jednostavno, ne smiješ se brinuti za to kako izgledaš. Iskreno, volim izgledati ružno na filmskom platnu, više nego što volim izgledati dobro. Prvo, kad izgledaš ružno, osjećaš manji pritisak. I drugo, tada lakše ulaziš u lik koji glumiš. Kad sam prvi puta pročitala scenarij, znala sam da potpuno moram ući u lik koji glumim. Bojala sam se toga, pitala sam samu sebe mogu li ja to, jesam li glumica koja treba glumiti ovu ulogu? Bojala sam se i iskreno dvojila mogu li odglumiti Hannu Schmitz. Svaki dan snimanja za mene je bio izazov jer sam se trebala riješiti tog straha. Kad sam bila mlađa, snimanje prizora u kojima se pojavljujem KATE WINSLET i mladi njemački glumac David Kross zvijezde su filma 'Žena kojoj sam čitaogola bilo je pitanje hrabrosti. Sad se ne radi o hrabrosti, nego o tome da uvažavaš priču filma i radiš ono što moraš. To je moj posao, napravila sam ono što sam morala i nema razloga za bilo kakve redateljeve prigovore. Sve je to dio posla. Što se tiče starenja, koje se vidi u filmu, bila sam jako uzbuđena zbog toga jer nikad dosad nisu mi stavljali protetiku na lice. Fasciniralo me što su frizeri i šminkeri napravili od mene, njima mogu zahvaliti što sam dobila Zlatni globus, oni su omogućili da glumim i mlađu ženu i staricu. Da nisu, Daldry je mogao odabrati stariju glumicu, a ne mene.

NACIONAL: Koliko je trebalo vremena da vam se stavi šminka uz pomoć koje izgledate starije?
- Sedam sati, i tako svakog dana. Počeli bismo u 3.30 noću i nakon sedam sati, u 10.30, počelo bi snimanje, koje je trajalo 12 sati. Nakon toga bih otišla kući i odspavala tri sata. I tako 15 dana. Srećom, nije to bilo 15 dana u kontinuitetu, jer smo u različito vrijeme snimali različite scene.

NACIONAL: "Žena kojoj sam čitao" prikazuje vezu starije žene i mlađeg muškarca. Zašto su takve veze i dalje tabu u modernom društvu?
- Doista ne znam. Da je Hanna Schmitz bila grabežljivac, da to nije bilo na obostrano zadovoljstvo, to možda ne bi bilo u redu. Ali nisam vidjela da taj mladić bježi u drugi kraj sobe. Za mene je njihova veza vrlo iskrena, oduvijek sam smatrala da njih dvoje jednako trebaju jedno drugo. Moje je mišljenje da je Hanna Schmitz smatrala da on ima 17, a ne 15 godina, koliko je doista imao. Tko zna kako bi reagirala da je znala da ima 15 godina. I ja sam bila u vezi s muškarcem koji je bio 13 godina stariji od mene, trajalo je to od moje 15. pa do moje 20. godine, i ostat će mi u sjećanju kao jedna od najljepših veza. U to vrijeme bila sam nervozna kako će moji roditelji reagirati kad im kažem za tu vezu. Međutim, moja majka je na to rekla: "Ne vidim u čemu je problem. Pa razlika između tvog djeda i bake je 19 godina." Dakle, i dalje ne znam zašto je ta tema tabuizirana.

NACIONAL: Jeste li, pripremajući se za ovaj film, razgovarali s nekim od preživjelih logoraša iz nacističkih logora? Čini li vam se da se u posljednje vrijeme snimaju filmovi u kojima se nacisti pokušavaju prikazati kao ljudska bića?
- Što se tiče priprema za ovaj film, nisam srela ni jednog preživjelog logoraša. Roditelji Alberta Wolskyja, dizajnera kostima za "Put oslobođenja", bili su zatočeni u Auschwitzu i s njim sam o tome razgovarala. Što se tiče drugog pitanja, iznenađena sam jer smatram da osjećate simpatije prema Hanni Schmitz. Znači da se osjećate moralno kompromitiranim pa mi postavljate takvo pitanje. Ne želim reći da bi publika trebala osjećati simpatije prema Hanni Schmitz, ali ako to osjeća i osjeća moralni izazov zbog toga, to mi je jako zanimljivo. Daldry je više puta rekao da nam instinkt govori kako moramo odbaciti sve te ljude koji su imali veze s koncentracijskim logorima jer su monstrumi. Naravno da jesu. Ali ako malo bolje proučite tu temu, primijetit će te da je bilo ljudi koji su se zaposlili u logorima ne znajući što će se tamo događati. Proučavajući te logore naišla sam na pismo 19-godišnjaka koji je potpisao ugovor i postao čuvar u logoru. Prijetili su mu, govoreći kako će i sam završiti u logoru ako ne prihvati posao čuvara. Zato nitko od nas ne zna koliko je Hanna Schmitz znala o događajima u logoru. Čak ni ja ne znam odgovor na to pitanje. Imam svoje mišljenje, ali vam ga neću reći.

NACIONAL: Ipak, postoji neka fascinacija nacistima, u Hollywoodu je lani snimljeno šest filmova o nacistima i II. svjetskom ratu.
- Ljudi će uvijek htjeti znati više o toj temi i uvijek će biti šokirani novim spoznajama. Svi ti događaji i jesu šokantni, moramo se zapitati kako se TO moglo dogoditi. No, osim pitanja zašto se snima toliko filmova o II. svjetskom ratu možete postaviti i pitanje zašto se snima toliko komedija, zašto se snima toliko filmova prema književnim predlošcima i tako dalje. Ne znam odgovor na to pitanje, ali mislim da moja generacija i ona prethodna traže odgovore na pitanja tko su i odakle dolaze. Zato žele odgovore na pitanja zašto su se dogodili neki događaji, žele odgovore od prijatelja, od roditelja, od svojih vlada, i budući da živimo u svijetu prepunom pitanja, snimaju se takvi filmovi.

NACIONAL: Film "Žena kojoj sam čitao" imao je dosta problema tijekom snimanja. Kako su ti problemi utjecali na vas?
- Kad se počne snimati neki film, uvijek nastaju komplikacije. To nije tajna. Tako je bilo i s ovim filmom. KATE WINSLET u šetnji sa svojom djecom, 8-godišnjom Miom i 5-godišnjim JoeomDaldry mi je ponudio ulogu, ali sam je odbila jer sam morala snimati "Put oslobođenja". Zatim je ulogu dobila Nicole Kidman, ali je snimanje zaustavljeno kad je zatrudnjela. A onda se ispostavilo da ja mogu na vrijeme završiti "Put oslobođenja" i početi snimati ovaj film. Taj stani-kreni sustav općepoznat je u svijetu filma. Komplikacija je bilo i s drugim stvarima, ali ja sam, kad sam definitivno počela snimati, rekla svima: "Ovako, dolazim na dva tjedna kako bih snimila svoje scene, a onda dolazi vrijeme Uskrsa i želim biti sa svojom djecom i suprugom Samom Mendesom. Znači, ne zezajte sa s mojim datumima." Svi su se potrudili da tako i bude, kako bih imala normalan obiteljski život. Bilo je i drugih ljudi na snimanju koji imaju djecu i zbog njih su se poštovali rokovi snimanja kako bi se oni što prije vratili svojim obiteljima.

NACIONAL: Svi smo znali da ćete, zbog dva filma, biti u središtu pozornosti. Međutim, neki su vas mediji kritizirali da ste postali manje glumica a više model koji je smršavio i slikao se za naslovnicu magazina Vanity Fair. Smatraju i da su vas dva osvojena Zlatna globusa promijenila.
- Iskreno, neka svi takvi odjebu. Već 17 godina krvarim u ovom poslu i ne mogu vam reći koliko mi mnogo znače ovi filmski uspjesi. Bila sam već nominirana za Oscara, gubila sam i znam kako je grozno gubiti. Naviknete se, odrastete, ali osvojila sam dva Zlatna globusa u jednoj godini. To se ne događa često. Kad sam odlazila te večeri na dodjelu Zlatnih globusa, mislila sam kako ima toliko sjajnih glumačkih ostvarenja te bih trebala biti sretna ako dobijem jedan Zlatni globus. Dva, pa to se uopće ne očekuje. I zato sam se iskreno oduševila kad sam dobila i drugu nagradu. Leonardo DiCaprio jedan je od mojih najboljih prijatelja i zato sam ga spomenula u govoru. Iskreno vam kažem, nemam pojma o čemu to moji kritičari govore, jer ako sam se doista promijenila, to jedino ima veze s godinama, starija sam, ništa više. Mislim da su ljubomorni i nemaju pametnijeg posla. Puno toga negativnog došlo je iz moje rodne Britanije i to je doista bolesno. Zato britanski glumci napuštaju Britaniju. Umjesto da slave uspjeh svojih zemljaka, oni nas napadaju. Amerikanci nas uvijek podržavaju.

NACIONAL: Kako majka dvoje djece poput vas održava vezu s filmskim poslom i sa svojom obitelji?
- Ja sam ista kao i svaka druga zaposlena majka, sve moram isplanirati u tančine, svako snimanje filma. Moj suprug Sam Mendes i ja imamo dogovor po kojem jedno od nas dvoje uvijek mora biti s djetetom. Držimo se tog dogovora i zato je sve u redu s našom djecom. Na snimanju ovog filma dva su tjedna bila najdulje razdoblje tijekom kojeg nisam vidjela vlastitu djecu. Bilo mi je teško, ali znala sam da su dobro. Tako ja to rješavam.