DAVID HARBOUR i Kathryin Hahn u filmu 'Put oslobođenja'U posljednjem poglavlju Hemingwayeva romana "Imati i nemati", Mary, supruga umrlog glavnog lika Harryja Morgana, kroz unutarnji monolog ispovijeda nemogućnost nadoknade gubitka svog životnog druga. Iako su u braku dobili i dvije djevojčice, one Mary nisu utjeha jer Harry je bio njezina jedina ljubav, sve ono što je u životu željela. Kad sam prije puno godina čitao "Imati i nemati", koji usput rečeno malo veze ima s poznatom istoimenom filmskom adaptacijom Howarda Hawksa i Williama Faulknera, takva nekonvencionalna osjećajnost oduševila me je usred društvene presije koja podrazumjeva kako su djeca najviši smisao življenja. Jer kao nijedno prije, naše doba izvodi intenzivnu mistifikaciju i mitizaciju djece i ljubavi prema djeci, a u skladu s takvom slikom svijeta parovi bez djece apriori se smatraju bolno uskraćenima ili, u slučaju da je neimanje djece njihov vlastiti odabir, bezočno sebičnima; štoviše, parovima bez djece često se negira i sam naziv obitelji.

Istovremeno, očekuje se istinsko suosjećanje s onima koji djecu žele, ali je ne mogu imati, duboka dirnutost ili čak potresenost traumama žena koje opsesivno žude postati majkama, pa se podvrgavaju napornim postupcima umjetne oplodnje kako bi ostvarile ono što se dominantno smatra suštinom egzistencije. I poznati hrvatski književnik i kolumnist Nacionala prije nekog vremena javno je ispovijedao čežnju za djecom, ustvrdivši kako je cjelokupan njegov literarni opus zapravo izraz te čežnje. Isti je književnik u svojoj prošlotjednoj kolumni napisao kako "umjetna oplodnja, surogat majke ili usvajanje" postoje "kako bismo iskusili najveću i najplemenitiju ljubav - onu prema djetetu". Nema tu ni trunka sumnje, ni trunka makar neke formalne svijesti o pluralizmu duša i osjećajnih stremljenja, podrazumijeva se da su djeca najviša vrednota i da je upravo ljubav prema njima najveća i najplemenitija, i da to vrijedi za sve ljude, a kako i ne bi kad oko toga vlada rijetko viđeni društveni konsenzus. Srećom, uporno i često agresivno nametanje djece kao novih kumira nailazi na džepove otpora, rijetke i tim dragocjenije, a najnoviji je impresivan film Sama Mendesa "Put oslobođenja". Nakon relativno mračne, no u konačnici moralno podobne priče o ljubavi oca i sina ("Put u propast") i koncepcijski zanimljive, ali u konkretnoj realizaciji ne suviše dojmljive studije o vojnicima u ratu ("Gušteri"), autor slavnog "Vrtloga života" prionuo je adaptaciji prvog i najpoznatijeg romana Richarda Yatesa "Revolutionary Road" iz 1961. godine. Mendes se tako posvetio tzv. bračnom paklu američke suburbije 1950-ih, preciznije mladom i lijepom paru Wheeler. U sjajnoj izvedbi Leonarda DiCaprija i osobito Kate Winslet, Wheelerovi kao da su izašli iz kakvog romana Scotta Fitzgeralda, iako je Frank tek jedan od voditelja prodaje u velegradskoj korporaciji, a April kućanica. Međutim, svojom mladošću, ljepotom i stilom, svojim "dizajnom", oni za pitomu novoenglesku provinciju, gdje su se udobno skućili, predstavljaju "nešto više" posebnost koja sadrži upravo fitzgeraldovski potencijal (zanimljivo je da je April poput Scottove znamenite supruge Zelde, prema kojoj je oblikovao većinu svojih junakinja, istovremeno psihički izvanredno snažna i nestabilna, te umjetnički nadobudna osoba).

Taj fitzgeraldovski potencijal vrhunac doživljava u Aprilinom oduševljenom prijedlogu, na koji Frank, nakon kraćeg kolebanja, entuzijastično pristaje, o preseljenju u Pariz, gdje bi ona odlično zarađivala kao tajnica nekog od američkih inozemnih predstavništava, omogućujući njemu da prvo vrijeme ne radi ništa, dok ne otkrije svoj pravi interes. Jer u čemu je njihov, ponajprije njezin, problem? Tih, a i ovih godina idealiziran građanski život u krasnoj obiteljskoj kući s uređenim travnjakom i šumom preko puta, život čiji je središnji smisao u (dobro plaćenim poslom omogućenoj) materijalnoj skrbi za obitelj i budućnost djece, nije ono što su njih dvoje, osobito ona, zamišljali kad su se zaljubili i vjenčali. Raditi bezvezan posao samo zato što omogućuje materijalnu sigurnost nije ono čemu se Frank nadao; biti kućanica zadužena za spremanje objeda i brigu o djeci, s tek prigodnim amaterskim glumačkim nastupima, nije ono o čemu je April sanjala. Iznevjeravanje snova vodi ih u oštre i krajnje neugodne sukobe u kojima je April jača, i to stoga što je istinska idealistkinja te stoga što je njezina promjenjiva ćud Franku posve neuhvatljiva i neshvatljiva.
Put u filmsku antologiju
Za Franka je pak drugačiji život eventualnost, a sadašnje stanje čvrsto tlo, racionalist u njemu mnogo je snažniji od idealista. Osobito kad dobije izvanrednu poslovnu ponudu i kad mu April otkrije da je ostala trudna. A tu je i ključno pitanje s kojim se najteže suočiti - jesu li njih dvoje doista posebni, ili ih je vlastita blistava slika zaslijepila, nudeći im iluziju kao masku dubinske prosječnosti? Naposljetku, kako se u tu sliku uklapaju djeca? Potonje je strahovito bitno, a odgovor je da su djeca višak i klopka, osobito za April kao nositeljicu plemenite čežnje za individualnom ljubavnom utopijom dvoje zaljubljenika. Redateljski, Mendes je položaj i (ne)važnost djece u svijetu Wheelerovih maestralno riješio. Dan poslije propalog provoda i frustrirajuće međusobne svađe, April gleda stare Frankove fotografije; odjednom, na jednoj od njih vidimo ga s nekom djevojčicom, po svemu sudeći kćerkom. Prva je pomisao - s obzirom na to da do tad, a proteklo je podosta vremena od početka filma, nemamo saznanja ni o kakvoj djeci - kako je riječ o Frankovoj ili zajedničkoj preminuloj kćerki, no uskoro shvaćamo zabludu. Scena u kojoj April priprema rođendansko iznenađenje za Franka pretvara se u kapitalno iznenađenje za gledatelja: dok Frank ulazi u mračnu kuću odjednom se pale svjetla, a April i dvoje djece razdragano mu čestitaju rođendan. Tek tad shvaćamo da u životu Wheelerovih postoje djeca, da su oni roditelji. Sekvenca je briljantnom efikasnošću demonstrirala marginalnost kćeri i sina za Franka i April (još jedna paralela s Fitzgeraldovima, u čijim životima je također bilo malo prostora za njihovu kćer jedinicu), a djeca će se kasnije u filmu pojaviti još svega dvaput, posve usputno, jednom kao dekoracija, drugi put uzrokujući Aprilinu iritaciju. No ono marginalizirano naposljetku će postati ključno, i to u svojoj nerođenoj inačici, oduzevši April ne samo snove nego i život. U pokušaju oslobađanja od ploda svoje utrobe, (nerođeno) dijete postalo joj je konačnim uzništvom (opet maestralno režijsko rješenje, kad se isprva učini da je rešetkasti prozor kroz koji April gleda lišen ranije u filmu naznačene simboličke sugestije zatvora, da bi kamera promijenila kut, naglašavajući rešetkastu strukturu upravo u trenutku kad prve kapi krvi počinju istjecati iz Apriline nutrine nagovještajući tragediju), i naposljetku prazninom, tamom, ništavilom. Prekretnička cesta, odnosno put revolucionara, ili u hrvatskom prijevodu oslobođenja, odvela je u mračni poraz, primarno uzrokovan dramom istovremene srodnosti i nerazumijevanja dvoje erotski povezanih pojedinaca, a ne društvenom opresijom, što ovaj film čini svježijim, aktualnijim i istinitijim. Iznimno slojevit, ugođajan i nonkonformističan, i to u tako delikatnom području kakvo je odnos prema djeci, "Put oslobođenja" smjesta je otputovao u filmsku antologiju.