Srećko JurdanaU Saboru je zadnjih dana jedan zastupnik SDP-a iznova pokušao ispasti duhovit, i započeo svoju diskusiju izjavom da bi "premijer Sanader sve svoje satove trebao mijenjati za jedan dobar kompas". Izjava je pouzdano za krepat. Čuli smo je već više desetaka puta, SDP-ovi scenski geniji eksploatiraju je nemilosrdno smatrajući da se radi o dosjetki nad dosjetkama, i netko bi im morao jednom skrenuti pažnju na to da se ustvari radi o vrlo banalnoj konstrukciji koja nije tjerala na smijeh ni kad su je izmislili, a danas mogu ispasti smiješni samo oni koji je papagajski ponavljaju. Retorika je disciplina koja se ne razvija na prvoloptaškim trivijalnostima, no tko će to objasniti antidramskim profilima koji dominiraju u hrvatskoj politici ? Ima, međutim, i nekih iznimaka. Premijer Sanader, na primjer, nedavno je vrlo brzo shvatio statusnu neumjesnost njegove figure s bananom, i odmah se od nje distancirao, a čak se na televiziji - zbog korištenja nižerazredne ulične fraze - na uvijeni način i ispričao publici. Kad je o političkome jeziku ili metajeziku riječ, u SDP-u bi od premijera mogli nešto naučiti, bez obzira na to što principijelno pokušavaju ostaviti dojam da znaju sve.

Ako je riječ o formama političke duhovitosti na hrvatski način, predsjednik Mesić ostavio je prilično dobar dojam s dosjetkom na račun valentinova. "Što ste uzeli ženi za valentinovo ? Uzeo sam joj sto eura, nije više imala" - ispričao je pred kamerama vic kad su ga upitali nešto o njegovim prigodnim poklonima, i time se zapravo efektno narugao srcedrapateljnoj potrošačkoj ikonografiji koja u nebrojenim svetačkim datumima traži prostor za manifestiranje svoje nametljivosti. Predsjednik je u isto vrijeme prokomentirao i prvu sudsku etapu slučaja "maestro", tj. nepravomoćno oslobađanje Ivana Gotovca, čudeći se kako je moguće da netko provede godinu i pol u pritvoru zato što je od nekoga dobio peku, dok su u isto vrijeme na pritvor savršeno imuni mnogi podobnici koji su od države uzeli tvornice.
Navedene Mesićeve primjedbe vrlo su ozbiljne po sadržaju. Držali su čovjeka na robiji i na kraju mu nisu dokazali ništa osim primanja beznačajnoga poklona od investitora zainteresiranog za nekakve kupovine nekretnina, koji je također oslobođen optužbi. Slična situacija registrirana je prije toga kod Ivana Heraka, ministra turizma za vrijeme Tuđmana. Nakon višegodišnjega povlačenja po sudovima oslobođen je i Ljubo Ćesić-Rojs. Predsjednik ispravno zaključuje da s radom Državnoga odvjetništva nešto nije u redu, ako sukcesivno podiže optužnice koje nije u stanju obraniti pred sudovima. Ili su okrivljeni nedužni ljudi, ili su optužnice loše, a Odvjetništvo je odgovorno u svakom slučaju.

Uglavnom, u hrvatskom pravosuđu i dalje se razvija lanac svetog apsurda, bez obzira na silna priznanja koja Ivan Šimonović u inozemstvu navodno dobiva za svoje reforme. Čuđenje izaziva i slučaj Vjekoslava Vukovića, šefa za antiterorizam u BiH koji je u Hrvatskoj uhićen zbog pomaganja u organiziranju terorističkih ubojstava (čiju je realizaciju policija uspjela spriječiti). Vuković je mjesec dana proveo u pritvoru, i nedavno je pušten uz četiristo tisuća kuna pologa, koji ne predstavlja apsolutno nikakvo jamstvo da će se on ikada više pojaviti pred hrvatskim sudom. Vukovićeve inkriminacije iznimno su teške, i potpuno je nejasno kako se čovjek osumnjičen za planove koji su mogli dovesti do masovnih pogibija, ležerno oslobađa i pušta da nestane u svome azilu. Kod dr-a Ognjena Šimića moglo se možda shvatiti da država ne želi jednog uglednog kirurga strpati na dugogodišnju robiju, i da će mu radije osigurati mogućnost bijega, nakon što je na njemu kreirala upozoravajući primjer za sve druge liječnike koji pacijente obrađuju brzinom proporcionalnom visini ponuđenog mita. O razlozima za blagonaklonost prema tipu koji je u Hrvatsku dostavljao eksploziv namijenjen uličnim ubojstvima ne može se ni nagađati, ali oni su nesumnjivo vrlo specijalne prirode.

U kontekstu pravosuđa, bitni sudski procesi u Hrvatskoj funkcioniraju kao proceduralne karikature u kojima je svjedocima dopušteno da - bez bilo kakve intervencije sudaca - fabriciraju svoju ulogu u inkriminirajućim zbivanjima, izbjegavaju davanje realnoga iskaza, da glume ignoranciju ili da činjenice otvoreno prilagođavaju svojim interesima. Nitko ništa ne zna, nitko ništa nije mogao, za sve su odgovorni nekakvi misteriozni drugi, kojih nema nigdje. Nedavni nastup Vladimira Šeksa na suđenju Glavašu i skupini optuženoj za ubijanje Srba u Osijeku, s razlogom je u javnosti proizveo konsternaciju koja eskalira. Javna osoba Šeksovog statusa nema ni formalno ni etičko pravo na takva izvrdavanja. Glavaša je pred sud doveo režim u kojem je Šeks bio - i još uvijek jest - jedan od najutjecajnijih ljudi, i ako o svojoj i Glavaševoj ulozi u ratnom Osijeku nije u stanju reći ništa drugo osim da ni on ni Glavaš ni o čemu nisu imali pojma, postavlja se pitanje zašto se država s tim Glavašem uopće gnjavi. Konstruiranoj besmislenosti cijele te trakavice Šeksovo cinično svjedočenje udarilo je završni pečat.

U nekim drugim zanimljivim predmetima svjedoci se također ležerno ponašaju kao automati ili marionete iz staroga francuskog šlagera "Lutka koja govori ne". Šef Fonda za privatizaciju Grga Ivezić, na primjer, satima je - u Šeksovom stilu - na suđenju za "maestro" govorio o tome kako ne zna ništa, ničega se ne sjeća, niti je za bilo što odgovoran, i sudnicu je napustio kao dostojanstveni gospodin Ignorant kojem je pri tom još USKOK dao potporu izjavom da je zadovoljan njegovim svjedočenjem. I Zlatko Canjuga je nedavno, na procesu za malverzacije u nekadašnjoj NK Croatiji, ustvrdio da kao predsjednik kluba nije imao pojma o njegovom financijskom poslovanju. Predsjednici nemaju veze s onim čemu predsjedaju. Na ozbiljnim sudovima svi ti kvazisvjedoci dobili bi u najmanju ruku opomenu zbog nepoštivanja suda, odnosno zanemarivanja uloge radi koje su na sud pozvani. Na ozbiljnim sudovima, u ozbiljnim zemljama.