Damir RadićU priči "Čudnovati slučaj Benjamina Buttona", prvi put objavljenoj 1921., Francis Scott Fitzgerald neodoljivo lakom ironijom pokazao je da ljudskim odnosima dominira egoizam, mnogo jači od obiteljskih i ideala romantične ljubavi jer oni su prolazni, a on je postojan i vječan. Preuzevši od Fitzgeralda tek ime naslovnog junaka i osnovnu ideju (junakova) obrnuta životnog toka od starosti prema mladosti (koju je Fitzgerald preuzeo od Marka Twaina, a poslije shvatio da je njome baratao i Samuel Butler), scenarist Eric Roth i režiser David Fincher zamijesili su priču koja naizgled slavi ono što Fitzgerald podriva - idealnu ljubav, i koja definitivno Fitzgeraldov lakonski ton zamjenjuje metafizičkim inklinacijama (iako i sama nije lišena povremenih ironično-humornih prizora). Međutim, je li doista Fincherova i Rothova verzija obrana ideala jedine i vječne (romantične, erotske) ljubavi u okrutnom tijeku vremena, i ako jest, o kakvoj se obrani radi, i o kakvoj je zapravo ljubavi riječ?
Beba čita Britannicu

Dakle, Benjamin Button rođen je kao beba-starac, a s godinama postaje sve mlađi i vitalniji, pri čemu nije baš jasno poklapa li se njegova mentalna dob s onom biološkom. Kod Fitzgeralda Benjamin se nije rodio kao stara beba, nego kao odrasli čovjek-starac, a psihološko i tjelesno bili su u korelaciji: čim se rodio, počeo je čitati Encyclopediju Britannicu. Kako se fizički pomlađivao, pomlađivao se i mentalno, dok se ta relacija kod Rotha i Finchera ne eksplicira, no kao da se sugerira da je Benjaminova tjelesnost u obrnutom odnosu s njegovom psihom, tj. da kao starac ima psihu djeteta. S druge strane, završetak filma to demantira - Benjamin u formalnoj (po broju godina) starosti postaje fizički i mentalno dječak, a naposljetku beba koja ne zna govoriti. Odakle takva nekonzistentnost? Odgovor većini vjerojatno nije lako razabirljiv, a glasi - pedofilija. "Neobična priča o Benjaminu Buttonu", naime, bitno je film o pedofiliji, no ta se pedofilija, sukladno društvenom trenutku, morala maskirati odnosno ublažiti. Naime, ključan trenutak filma je kad Benjamin u formalnoj dobi od 12-13, a praktičnoj od preko 70 godina ugleda djevojčicu Daisy, koja tada ima sedam, i smjesta u njoj prepozna nešto posebno. Izravnije rečeno - zaljubi se. Situacija je sljedeća: faktično starac zaljubio se u sedmogodišnjakinju, a ako prihvatimo da on mentalno ima 12 godina, opet je situacija neuobičajena: koliko se 12-godišnjaka zaljubljuje u 7-godišnjakinje? Benjamin bi po formalnim godinama trebao biti na početku puberteta, a takvi su dječaci erotski zauzeti djevojčicama svoje pubertetske dobi, nikako ne učenicama prvog ili drugog razreda osnovne. Zaljubljenost u djevojčicu takvog uzrasta sugerira ili da je ona za Benjamina "izvanvremeno" osobita, njegova idealno ljubavno srodna duša, ili da je na djelu protopedofilija. Kako o prirodi odnosa Benjamina i Daisy ne bi bilo nikakve sumnje, Fincher njihov susret nekoliko godine kasnije - kad je ona ušla u pubertet (ima otprilike 12 godina), a on se malčice spustio ispod 70-e (odnosno formalno je u dobi od 17-18 godina, znači stariji maloljetnik ili mlađi punoljetnik u relaciji s formalno-pravno djetetom) - smješta na remorker, citirajući odnosno parafrazirajući čuvenu scenu Leonarda DiCaprija i Kate Winslet s pramca (Cameronova) Titanica - dakle, jasno se sugerira kako je riječ o tzv. romantičnoj ljubavi. No može li se ta ljubav održati u svom idealnom obliku i kad Daisy prestane biti djevojčica, kad prekorači ključnu 14. godinu života (ključna stoga što dijete obično formalno dijeli od maloljetnika, a toliko je godina imala i ultimativna pedofilska ikona Lolita kad se prekinula njezina "romansa" s Humbertom Humbertom)?
Erotska veza u Rusiji

BRAD PITT kao starac Benjamin Button i Taraji Henson kao Queenie u filmu 'Neobična priča o Benjaminu Buttonu'U tom smislu jako je važna scena u kojoj se Benjamin, sad već privlačan 50-i-nešto-godišnjak, prvi put susreće s Daisy kao odraslom i još k tome seksualno emancipiranom djevojkom. Ona mu se doslovno nudi, no on je odbija. Podrazumijeva se da to čini jer je zreliji, ali i konzervativniji od nje te čistoću ljubavi ne želi uniziti "nepripremljenim", usputnim seksom. Međutim, što ako je naprosto preneražen njezinim izrastanjem iz (nevine) djevojčice u (seksualiziranu) ženu i treba mu vremena da prevlada taj šok? Što ako je njegova projekcija idealne ljubavi prvi put na kušnji, pod pritiskom pedofilske osjećajnosti? Istina, prikazano je kako je Benjamin nekoliko godina prije imao uzbudljivu erotsku vezu s 50-i-nešto-godišnjom ženom u Rusiji, međutim treba skrenuti pozornost na to da sve što o Benjaminu saznajemo dolazi iz njegova dnevnika koji u okviru filma kći čita ostarjeloj i smrtno bolesnoj Daisy.
Verificiranje muškosti

Umiruća Daisy potvrđuje sve navode dnevnika koji su s njom povezani, ali nema nikoga da potvrdi one ostale. Zašto ne bi pretpostavili da je dnevnik Benjaminova maskarada kojom želi verificirati svoju muškost po standardnim društvenim kriterijima - od seksualne inicijacije s prostitutkama, preko romantične avanture s vršnjakinjom u egzotičnoj Rusiji, do sudjelovanja u ratu? Ako su ipak stvarni, zašto te događaje ne bi shvatili kao pokušaje njegova uklapanja u društveni (seksualni) standard? Kad se Benjamin i Daisy naposljetku izjednače po realnoj biološkoj dobi te emocionalno i seksualno ostvare svoju romansu, njezin vijek neće biti dug. Nakon rođenja kćerkice on odluči otići, tvrdeći kako ne želi da jednog dana, a do toga bi zbog njegova neumitnog pomlađivanja svakako došlo, svom djetetu iz oca preraste u partnera za igru. Daisy nikako ne želi da Benjamin ode, ali on je nepokolebljiv, iako je još desetak godina ostalo do onog što je naveo kao razlog odlaska. Zašto to čini? Zato što duboko u sebi zna da Daisy nije njegova idealna i ultimativna ljubav. Da jest, ne bi mu smetalo njezino starenje, kao što je uostalom i njoj smetala njegova starost kad ju je svojedobno mladu nenajavljeno posjetio u New Yorku, ali ona je radije otišla s drugima, mlađima. U tome je poanta filma - njih dvoje tako su željeli jedno drugom biti idealan par, no stvarnost je bila drukčija, a sa stvarnošću se najteže suočiti. Benjamin je otišao jer buduća dobrobit kćeri bila mu je važnija od sadašnje Daisyne (pretpostavljanje zajedničkog djeteta ljubavnoj družici još jedan je dokaz nedosezanja idealne ljubavi s njom), a Daisy je kao zadnju utjehu primala riječi njegova dnevnika, možda uvjeravajući samu sebe da je to ipak bila ona jedina prava ljubav, a možda shvaćajući da kakva god bila, ta ljubav vrijedi jer bolju nije upoznala. Možda je CATE BLANCHETT i Pitt kao ljubavnici u filmu 'Neobična priča o Benjaminu Buttonu'isto shvatio i Benjamin na kraju svog puta, ali znakovito je da je Daisy nakon odlaska jedini put posjetio, u faktičnoj dobi tinejdžera, upravo onda kad im je kći ušla u pubertet, znači u one godine kad je Daisy bio poveo na more kako bi inscenirali romantičan prizor iz "Titanica". Vidjevši vlastitu kćer u nježnim godinama mogao je kroz nju ponovo osjetiti ono što mu je Daisy tada značila, pri čemu je pedofilsko-incestuozna implikacija neporeciva. Radi svega toga "Neobična priča o Benjaminu Buttonu" duboko je istinit (i tužan) film koji je međutim, uslijed stanovite sentimentalnosti, "frivolnih" humornih dosjetki i lakoće njegove metafizike, vrlo lako podcijeniti. Zbog istog scenarista uspoređivan s "Forrestom Gumpom", ovaj je ostvaraj neusporedivo oporiji i dojmljiviji, što je ponajprije zasluga uobičajeno tamnog senzibiliteta Davida Finchera.