SVESTRANI KOMIČAR Dugo smatran jednim od ponajboljih komičara svih vremena, Steve Martin istaknuo se i kao pisac, scenarist i producent, a nedavno je objavio i album 'The Crow' na kojem svira bendžoNakon 40 godina u Hollywoodu i nebrojenih uloga u komedijama, Steve Martin (63) smatra se jednim od najboljih komičara svih vremena, i to ne samo kao glumac, već i kao scenarist te producent niza filmova. Prije no što se Martin prebacio na film, karijeru je započeo kao stand-up komičar te je krajem sedamdesetih doživio vrhunac kada je nastupao u rasprodanim dvoranama pred desecima tisuća obožavatelja. Od 1979. godine potpuno se posvetio filmu pa je u osamdesetima imao hitove poput "Čovjek s dva mozga" i "Tri amigosa", u devedesetima je nastavio s filmovima "Otac moje nevjeste", "Pričom iz L. A.-a", i sjajnim "Bowfingerom". Godine mu nisu nimalo smetale da nastavi u istom stilu i posljednjih godina, naročito nakon odlične komedije "Raspad sistema" iz 2003. godine. U svojoj karijeri pet je puta bio nominiran za Zlatni globus, ali ga niti jednom nije dobio. Prije tri godine konačno je prihvatio ulogu francuskog inspektora Clouseaua u serijalu "Pink Panther" koji je od 1963. do 1978. godine proslavio glumca Petera Sellersa.

Proteklog vikenda kako u svijetu tako i u Hrvatskoj počeo se prikazivati film "Pink Panther 2", ponovno s Martinom u ulozi nespretnog, ali uspješnog inspektora Clouseaua. Kako je film proteklog vikenda prikazan i na filmskom festivalu u Berlinu, tako smo ekskluzivno za Nacional razgovarali s Martinom. I u novom "Pink Pantheru" Clouseau ponovno traži ukradeni dijamant a glumački partneri su mu Andy Garcia, Aishwarya Rai, Alfred Molina i Jeremy Irons.
NACIONAL: Je li bilo razlike između snimanja prvog i drugog dijela filma "Pink Panther"?
- Bilo mi je lakše no prvog puta, bilo mi je lakše glumiti, ali teže pisati scenarij jer sam osjećao obvezu da moram napisati jednako dobar scenarij ili bolji no što je to bilo prvog puta. Da sam napisao lošiji scenarij, mislim da bih uvrijedio publiku, a nema ništa goreg od snimanja lošeg nastavka uspješnog prvog dijela. Scenarij sam pisao misleći na Petera Sellersa koji je stvorio lik inspektora Clouseaua, ali sam nastojao prići cijelom filmu na drugačiji način.

NACIONAL: Nije li ipak teško glumiti inspektora Clouseaua nakon Petera Sellersa?
- I te kako, zato sam čak tri puta odbijao tu ulogu. Uloga Clouseaua je bila poput tabua, to nitko nije smio spominjati jer se smatralo da nitko ne može dosegnuti glumu Petera Sellersa. Odbijao sam tu ulogu ne zbog tabua već zato što sam smatrao da scenarij nije dovoljno dobar. Nešto kasnije, bilo je to 2003. godine, snimao sam film "Popust na količinu" koji je režirao Shawn Levy kojem sam rekao "znaš, nekoliko su mi puta nudili ulogu inspektora Clouseaua u remakeu filma 'Pink Panther', ali sam ih svaki put odbio" na što je on rekao "pa to bi mene zanimalo". Rekao sam mu "daj da odem kući, napišem neki materijal, pa da vidimo hoće li to izgledati dobro". Tako sam i napravio, napisao sam nekoliko scena, dao ih Levyju na što je on rekao "ovo je dobro, mislim da možemo napraviti film". Moja sumnjičavost je tada nestala jer sam uz sebe imao saveznika koji me je podržao. No, i tada sam znao da će biti kritika na račun filma, ali to me nije omelo.

FILMSKA EKIPA filma 'Pink Panther' u Berlinu: Jean Reno, Steve Martin, režiser Harald Zwart i Aishwarya Rai BachchanNACIONAL: Tijekom filma govorite engleski s jakim francuskim naglaskom. Jeste li, da tako kažem, odnijeli taj naglasak doma?
- Ne, jer mi je supruga rekla da ni u kojem slučaju ne smijem tako govoriti ako želim voditi ljubav s njom.

NACIONAL: I u ovom filmu, kao i u većini filmova tijekom svoje karijere, glumite dobrodušnu osobu, nesigurnu i često napetu. Što vas je privuklo upravo takvim ulogama?
- Prvo su mi na početku karijere nudili takve uloge a kako su scenariji bili dobri, onda sam ih ja i prihvaćao. Znate, postoji iluzija da glumci mogu birati u kojem će filmu glumiti pa mogu reći "sad ću glumiti u Coppolinom filmu a onda ću glumiti u filmu Mikea Nicholsa, a onda ću uzeti ulogu u nekom avangardnom filmu, pa u nekoj komediji". To ne ide tako. Mene još uvijek privlače uloge u komedijama, moj sljedeći film je također komedija u kojoj glumim s Meryl Streep i Alecom Baldwinom. Dakle, glumit ću s jednom od najboljih živućih glumica, mogu li tražiti nešto više od toga?

NACIONAL: Osim što se proteklog vikenda diljem svijeta počeo prikazivati vaš novi film, vi se pripremate i za objavljivanje glazbenog albuma na kojem svirate bendžo. Otkud ljubav prema bendžu?
- Bendžo sam počeo svirati kada mi je bilo 17 godina. Upravo mi je u Americi objavljen album "The Crow" na kojem sviram bendžo s pjesmama koje sam ja skladao. Od 15 pjesama na jednoj i pjevam, na ostalima pjevaju bolji i poznatiji pjevači poput Dolly Parton. Možda ću otići i na turneju, ali ako to napravim, bit će to kratka turneja jer nemam snage za nešto duže. Bendžo mi pomaže da zaboravim na sve, da radim nešto potpuno drugačije. Za glazbu sviranu na bendžu postoji publika u Americi, rekao bih da je to underground publika, to je publika koja sluša bendžo i bluegrass glazbu. Prije godinu i pol dana Robert Plant i Alison Krauss objavili su album "Raising Sand". Upravo je Alison Krauss velika zvijezda bluegrass glazbe u Americi i taj je album osvojio Grammy za album godine.

NACIONAL: Dakle, mogli ste biti i glazbenik, a ne glumac. Međutim, mogli ste postati i mađioničar, pripremali ste se za to u tinejdžerskim danima.
- Istina je, želio sam postati mađioničar, ali kada pogledam na to razdoblje, shvaćam da je to bio samo način na koji ću se dokopati pozornice. Budući da u tinejdžerskim danima nisam znao pisati komične tekstove kako bih zabavljao ljude, onda je mađioničarstvo bio način da se popnem na pozornicu i zabavljam ljude. Zato sam kupio knjigu s tajnama mađioničarstva, pročitao upute, popeo se na pozornicu i napravio ono o čemu sam sanjao, rekao sam ljudima "Dobra večer, dame i gospodo". U tom trenutku postao sam glumac.

OBITELJSKA KOMEDIJA 'Otac moje nevjeste' bila je veliki hit 1991.NACIONAL: Vi nasmijavate publiku, ali što nasmijava vas? Nasmijete li se kada gledajući vlastite filmove?
- Isto što i vas. Imam vrlo duhovite prijatelje koji me nasmijavaju, ali nemam izokrenuti smisao za humor niti me ne nasmijavaju neke bizarne situacije. Ne razlikujem se po tome od drugih ljudi niti smatram, samo zato što sam komičar, da trebam na tuđe duhovitosti gledati s dozom kritike ili rezerviranosti. Da, povremeno se nasmijem gledajući vlastite filmove, ali ne gledam ih često, možda samo poneki dio. Zapravo, najčešće se smijem kada pišem scenarij za neki film. Kada sam počinjao karijeru, najviše sam volio gledati Stanlija i Olija, kasnije i Charlija Chaplina jer je on imao sofisticiranost koja mi se dopala. To vam je kao kod slikara impresionista, oni prvi su ujedno i najbolji. Kasnije je na mene jako puno utjecao Jerry Lewis. Imao sam 15 godina kada sam gledao njegove ludarije koje su mi se dopale.

NACIONAL: U čemu najviše uživate, u glumljenju na filmu, pisanju scenarija ili nastupajući kao stand-up komičar?
- Najmanje uživam kada se popnem na pozornicu i nastupam kao stand-up komičar jer me strah reakcije publike. No, kako su reakcije najčešće dobre, onda pomislim "pa mogao sam duže ostati na pozornici". Gluma na filmu je najdruštveniji posao jer sam stalno okružen brojnim ljudima s kojima radim i s kojima dogovaram kako će film izgledati. Pisanje je najusamljeniji posao. No, sva tri posla pružaju mi nešto. Nastupi uživo pružaju vam reakcije publike, a baš na te reakcije mislite kada pišete scenarij za svoje nastupe i kažete "mogu vidjeti kako će se publika na ovo smijati". Pisanje mi pruža trenutno zadovoljstvo, ne trebam čekati da to netko pročita da bi mi rekao da je dobro ili loše. Gluma je zabavna, ali je problem u tome što šest mjeseci kasnije dođeš na premijeru svog filma i strepiš hoće li te publika uništiti ili pohvaliti zbog uloge.

STEVE MARTIN dva je puta, 2001. i 2003., vodio dodjelu nagrada OscarNACIONAL: Pored pisanja scenarija za filmove, napisali ste i vrlo zanimljivu knjigu sjećanja "Born Standing Up" u kojoj ste vrlo iskreno ispričali dane odrastanja.
- Prije tih memoara, napisao sam dvije knjige koje se zovu "Šopingholičarka" i "The Pleasure of my Company", a sada pripremam i treću knjigu. Pisanje me ispunjava, volim intimnost trenutka pisanja, volim napisati rečenicu. Cijeli život putujem pa onda kada dođem kući volim pisati. Što se tiče knjige "Born Standing Up", smatrao sam da imam priču o mojoj karijeri stand-up komičara koju doista trebam ispričati. Ta je priča povezana s mojim djetinjstvom, u tinejdžerskim danima počeo sam se zanimati za stand-up komediju i onda sam se 1980. godine definitivno prebacio na film. Moja životna priča iz tog razdoblja je, smatram, rijetka i želio sam je ispričati upravo onako kako se dogodila. A to je uključivalo i neke intimne detalje. Ja ne mogu pisati o nečemu o čemu ne znam ništa i zato je tema odrastanja stand-up komičara bila savršena. Nikada nitko iz šou biznisa, koliko ja znam, nije ispričao tako detaljno svoje dane odrastanja. Svi pričaju kako su upoznali ovog ili onog, ali nitko nikada nije napisao koliko se trebaš boriti da bi uspio.

NACIONAL: Je li posao komičara tako težak da na kraju neki i umiru, poput Johna Belushija i Johna Candyja?
- Ne, ne bih išao tako daleko. Oni su umrli svaki iz svojeg razloga. John Belushi je umro od droge, John Candy je imao nasljednu srčanu manu i problema s pretjeranom težinom. Svaki posao je stresan, ali ne mislim da je stres ubio njih dvojicu. Znam da postoji mit po kojem su komičari privatno vrlo tužne i nesretne osobe što može voditi k samoubojstvu. Poznajem jako puno komičara koji su vrlo sretni. Ako je netko od njih nesretan, to sigurno nije zato što se bavi poslom komičara. Postoji slika tužnog klauna koju ljudi preslikavaju na komičare, ali to doista nema veze jedno s drugim.

NACIONAL: Postoji li razlika u zbijanju šala kada ste bili mladi i sada kada imate 63 godine?
- Znate, što ste stariji, to više suosjećate s ljudima pa vam je sve teže šaliti se s njima. Takvih problema nemate kada ste mladi. Tada ne znate što je to bol, niste je dijelili s drugim ljudima. Ponekad mi ponude scenarij za film nekog mladog scenarista u kojem trebam vrijeđati neku osobu i tada kažem "zašto bih nekoga vrijeđao?". Takva uloga ne može nasmijati ljude.