Nedavni događaji u susjednoj državi, koji su kao vrhunac imali uspješnu akciju nacionalističkih stranki u prikupljanju glasova za raspisivanje NATO referenduma, pokazali su lice koje Slovenija uvjetno rečeno do sada nije dijelila s ostatkom Balkana. Onu perverznu nacionalističku kulisu, historijski turbofolk u čijim spotovima, umjesto sisatih "ceca", masu hipnotiziraju krezubi vlaji koji umjesto imena nose pušku. Susjedna država nije se gradila u podneblju gdje su vladali gospodari ratnih dobara, koji sada cinično suzama ispiru grijehe "ujamljenih" milijuna. Što je najzanimljivije, krajem 20. stoljeća, na području sjeverozapadno od Hrvatske nije bilo mjesta ni za razne iviće pašaliće, one iste koje javni sektor u Hrvatskoj već odavno ne poznaje. Nisu uostalom imali ni Franju Tuđmana.

Nije im bio potreban. Prljavi su poslovi bili na plećima neuništivog Dmitrija Rupela, a u većini slučajeva takav im tip spiljskog ponašanja jednostavno nije trebao. Naime, nacionalizam se kao 'političko nahođenje' monstruozno razvija pod ekstremnim povijesnim okolnostima, kada ljudi zbog rata, gladi, manipulacije ili nečeg četvrtog prodaju vlastiti razum u zamjenu za "komformizam" mase. Početkom 90-ih Slovence rat nije pogodio, a kao jedini veći incident povijesne će bilježnice vjerojatno zabilježiti događaj kad su Beograđani, kao odgovor na njihovo osamostaljenje, kroz prozore nebodera bacali proizvode Gorenja.

I onda se vraćamo 20 godina u sadašnjost. U razdoblje za koje bi prosječno razuman čovjek, gledajući Sarajevo i Vukovar u plamenu; kazao kako će neki racionalniji pristup, možda neko europrosvjetiteljstvo - 20 godina nakon, anulirati sve vjekovne gluposti, netrpeljivosti i primitivizam koji se izrodio na brdovitom Balkanu. No nažalost, umjesto toga, vratili smo se u razdoblje kada je najveći od paradoksa činjenica da je u jeku topljenja (ili "integracije") nacionalnih identiteta europskih nacija preko EU-a, vrhuška jedne države učinila upravo suprotno. Gotovo u potpunosti složni, slovenski političari odlučili su zbog bilateralnih poteškoća sa susjedima napustiti razum i umjesto njega upotrijebiti onaj poznati jugoistočno-europski model vladavine koji se bazira na širenju paranoje i mitomanije među pukom. Sve je počelo prilično benigno. Oko komada zemlje, odnosno mora. Pošto posljednjih 20 godina problem granice između Hrvatske i Slovenije nije razrješen, isti se akomulirao jer ni jedna ni druga država nisu imale političke volje da se stvari pomaknu sa mrtve točke. Slovenci su u međuvremenu ušli u EU. I mi bi isto, ali nije da baš to pokazujemo. Slovenija je uvidjela priliku, neki Zmago je prvi dignuo vile u zrak, drugi su potom isto učinili s motikama i grabljama i više nije bilo povratka. Tako su vlastodršci jedne države na školski način probudili zvijer koja je izgleda vrebala u mračnim triglavskim šumarcima.

Ali zašto? Povijest je dakle pokazala kako takvo ponašanje mora imati svoju pozadinu, neki rezon. To u ovom slučaju još nije u potpunosti razjašnjeno. Barem ne kad su u pitanju metode "balkanskih" političkih elita da na jeftinim trikovima pridobiju glasove polupismenog stanovništva. Barem ne u većem dijelu cjelokupne predstave. Za razliku od Hrvatske, gdje su u ratnom vihoru od početka idioti na vlasti konsenzualno zapalili prvu baklju i paranoično je usmjerili prema svemu što eugenički nije dio nacionalnog identiteta (dakle zbog krvi), u Sloveniji je sve započelo s inicijativom šačice debila koji huškaju ostale zbog nekoliko stotina metara dugog komada obale (dakle zbog tla). U Sloveniji je, za razliku od Hrvatske, BiH i Srbije uspon aktualne retorike imao taj postratni diskurs.

Taj su "septički" osjećaj pobudila dva ili tri notorna tipa, a politička elita države koja se busala u prsa na svoje europejstvo shvatila je kako su zapravo iznimno korisne metode o kojima su im već 20 godina pričali politički prijatelji iz Hrvatske. Barem se tako na prvu može zaključiti. Da se dakle, ova bilateralna prepucavanja "izričito motivirana željom Slovenije da dobije izlaz na otvoreno more i da se konačno utvrde tvrda razgraničenja između dvaju zemalja". No da li je zaista ovo pravi ili jedini razlog? Da li se iza cjelokupne farse krije nešto drugo, osim pravnih zavrzlama i ekonomsko-političkih interesa Ljubljane. Interesa koji, kako se može vidjeti, ne poznaju kompromis.

Možda je ipak riječ o pokušaju političara jedne male i pitome zemlje da zbog trenutačne pozicije propitkuje vlastiti identitet, odnosno da se revidira pitanje krize identiteta, koja je valjda patentirana na ovim prostorima? Zanimljivu je hipotezu u ovom kontekstu iznio slovenski sociolog Mitja Velikonja, upotrijebivši pritom sintagmu "mitologija tranzicije". Slovenija je 2004. godine od zemlje sa stigmatom uljuđenije "balkanske" države prešla u okvire Europske unije. Pritom je pravni ili politički aspekt bio ponajmanje bitan u cjelokupnoj priči, a kao jedna od bitnijih stavki pokazao se sam simbolizam psihološke i kulturne tranzicije, preko kojeg se Dežela ritualno oprostila od "barbarskih navika" jer je pokrštena zapadnim eurocentrizom.

Sada Slovenci, kako iluzorno i podsvjesno vlada uvjerenje vođeno nekim višestoljetnim zapadnim stereotipima, mogu vjerovati da će predstavljati predziđe eurociviliziranosti - da su jedina država s ovih prostora koja predstavlja zemljopisni i kulturni poučak za sve države s Balkana, koje također jednog dana nastoje pristupiti toj Uniji. Sve se to rasplinjuje nakon što Hrvatsku, još jedno imaginarno srednjovjekovno predziđe kršćanstva, prime u zajednicu europskih naroda. Slovenija u tom trenutku gubi simboličku ulogu jedine države u Uniji mjerodavne da govori o Balkanu, ali i ostaje bez privilegirane pozicije EU države mentora za druge posttranzicijske zemlje, kao što su BiH ili Srbija. Bespredmetno je uopće govoriti kako bi, da su uloge obrnute, trenutačna situacija bila vjerojatno ista.

Teško je ipak na kraju determinirati glavne vanjskopolitičke motive koji se kroje u Ljubljani, a za najnoviju posljedicu imaju i izvjesno blokiranje hrvatskog ulaska u NATO barem za ovu godinu. Bez obzira da li su razlozi slovenske nepopustljivosti motivirani agitiranjem za oprost dugova Ljubljanske banke, sebičnim eurocentrizmom ili pak željom za otvorenim morem, jasno je da je Pahorova administracija tek sada postala svjesna snage populizma do jučer marginalnih nacionalističkih partijica. Istih stranki i ljudi čiju je retoriku posuđivao već u predizbornom razdoblju, kada je glasačima obećao da mu je prvi zadatak rješavanje pograničnih pitanja. Te je iste "jelinčiće" tijekom proteklih mjeseci dozirano puštao u javni opticaj, stvarajući zajedno s Rupelom retoriku u kojoj nema kompromisa po tom pitanju. Sličnim metodama kojima je Sanader koristio Antu Đapića kada mu je to trebalo.

Pripadnici krajnje desnice koji su na izborima zajedno dobili manje glasova nego što stane ljudi u Dvoranu doma sportova, pokrenuli su naizgled benignu inicijativu za raspisivanje NATO referenduma. Posljedice toga već su vidljive. Jedna od prozaičnijih posljedica je ugrožavanje slavljeničkog travanjskog summita u kojem je Francuska svoj povratak u NATO savez željela proslaviti zajedno s novim članicama, Hrvatskom i Albanijom. I Barack Obama je najavio svoj dolazak i to u sklopu prve službene europske turneje, zbog čega je State Department navodno već urgirao kod Sarkozya da smiri strasti u Ljubljani. No stvari su izgleda otišle predaleko jer se protiv ustavnih odredbi, odnosno uvjeta za raspisivanje referenduma, u ovom trenu ne može. Zakon je zakon. I to sve zbog šačice idiota.

Što je u ovom trenutku najgora stvar za hrvatske građane? Pa vjerojatno činjenica što će se iz dana u dan umanjivati teza kako Sanaderova "Alan Ford" administracija nije napravila gotovo ništa po pitanju reformi javne uprave i pravosuđa, što je znatno veći problem od ovog sa Slovencima. No, kako vidimo, slovenski problem ipak je postao meritum stvari. Zato, dobro došli natrag, slavenska braćo!