Zoran FerićGrupa tinejdžera sjedi za okruglim stolom u predvorju nekog velikog hotela na Jadranu, u Alpama ili čak negdje na španjolskoj obali. Prilično su pijani i jedan od njih zavrti položenu pivsku bocu koja se okreće kao kolo sreće, improvizirana staklena ruleta, a svi napeto promatraju pred kime će se zaustaviti grlić. U trenutku kad se zaustavlja pred mladom djevojkom, na nju se s raznih strana obruše pitanja: Kad si izgubila nevinost? Jesi vidjela svoju mamu golu? Doživljavaš li orgazam kad ti se liže? Voliš li XY? Bi li se na pustom otoku ševila s tatom? Jesi li ogovarala najbolju prijateljicu? Bi li pušila za pare? Voliš grupnjake? Jesi li kad gurala mrkvu u ćućicu? Svi se vjerojatno sjećamo da smo kao tinejdžeri igrali sličnu igru koju smo zvali „igra istine". Bio je to vrlo popularan način kraćenja vremena u toku puberteta, igra kroz koju smo se bolje upoznavali. Dominirala su, dakako, pitanja o seksu, odnosu prema roditeljima, perverzijama, ljubavi, dakle sve ono što se u onoj pubertetskoj dobi smatra delikatnim.

Igra je to po većini elemenata slična zloglasnom tv kvizu "Trenutak istine" o kojemu se, otkako se pojavio, prilično negativno govori. Spomenuta se igra po nečemu ipak ozbiljno razlikuje: ono dječje ispitivanje bilo je ipak relativno nevino jer je izostao moment javnosti. Pa iako je i društvo od šest ili sedam ljudi isto neka vrsta javnosti, radilo se o prijateljima s kojima se i inače u tim delikatnim pubertetskim danima dijele najintimnije tajne. Javnost pak u obliku televizijskoga auditorija učinila je odjednom spomenuti kviz toliko degutatnim da je u subotu organizirana i peticija za njegovo ukidanje. Opće zgražanje nad tom emisijom, koje je već neko vrijeme prisutno u javnosti, pretvorilo se, evo i u konkretnu društvenu akciju. Grupa psihologa traži, između ostaloga, i ukidanje ove emisije jer vrijeđa i ponižava igrače koji se u njoj pojavljuju. Istovremeno, radi se o izuzetno popularnom kvizu s visokim postotkom gledanosti. Ovakav javni konsenzus da se radi o nečemu odvratnom s jedne strane, te s velikim postotkom gledanosti s druge imali smo, ako se ne varam, jedino u jeku općeg javnog skandala oko gledanja Severininog pornića, kad su se javno zgražali i oni koje je to privatno zabavljalo. A zabavljalo ih je iz jednostavnog razloga: zvijezda je pala, lijepa pjevačica je ponižena video objavom svog četveronožnog stava i zatvorenih očiju. Ljudi koje u kvizu "Trenutak istine" stroga teta s naočalama, kakve se rabe u uvodnim dijelovima pornića o učiteljicama, ispituje o dužini spolnog organa i o broju partnera, pred tim televizijskim auditorijem ispadaju smiješni ili čak groteskni. Pitanje koje si ovom prilikom možemo postaviti neugodno je koliko i logično: zašto nas toliko zabavlja nevolja i poniženje drugog pripadnika naše vrste? Toliko volimo gledati tuđu nevolju, da se reklame u takvim emisijama mogu skupo prodati.

Televizija se pretvorila u nešto vrlo slično rimskoj areni, samo što umjesto krvi gladijatora tu cure suze i sve moguće vrste sluzi. Gledati besprizorne koji prave budale od sebe je među najnižima od svih strasti koje su ovladale suvremenim poklonicima televizije. To je onaj dobar osjećaj da se srećom ne nalazimo među budalama, nego im se smijemo iz svojih fotelja. A otkuda ta potreba? Otkuda panična želja da se ne smatramo budalama? Zato što u dubini duše osjećamo da to jesmo. Svakodnevno ustajemo ujutro ranije da ne bismo zakasnili na posao i da nas nadrkani šef ne zlostavlja, hrmbamo prekovremeno za tipove koji žive u dvorcima i imaju doma zbirku Maserattija, potkradaju nas na svakom koraku lopovi koje su postavili visoki vladini službenici ili saborski zastupnici, a onda se u spektakularnim akcijama USKOK-a javnosti otkriva kako su nas potkradali i mi bismo tome trebali pljeskati i povjerovati da ista ta vlada ozbiljno suzbija korupciju.
Plaćamo porez, potkradaju nas, vozimo se željeznicom, potkradaju, kupujemo dionice, potkradaju, idemo liječniku, fehtaju mito, gradimo kuću, reketare da bi dali dozvole, parkiramo na neoznačenom mjestu, sjate se komunalni redari i policija. Sto lešinara na jedan mali leš, lešić gotovo, koji kad se ujutro pogleda u ogledalu sam sebi izgleda kao iscijeđena budala. I zbog toga nam je toliko drago gledati one druge budale koji u dubini duše nisu zadovoljni sa sedamnaest centimetra kurca koje im je Bog dao. Problem je tog kviza što je, između ostaloga, i dosadan. Nečije spolne preferencije ili vlastita percepcija kurca u javnosti su zabavni u onolikoj mjeri koliko je izmanipulirani jadnik smiješan pa se u njegovom jadu i komičnosti može uživati. Slažem se s mišljenjem da je spomenuta emisija degutantni kič i da nas, ako je malo duže gledamo, ozbiljno kontaminira. Međutim, kič nije stvar koja bi se rješavala peticijama, kao što se peticijama ne rješava ni kič u arhitekturi ili slikarstvu.

Za to je potrebna malo obuhvatnija društvena akcija. Cenzurirati kič utopijski je pothvat jednostavno zato što živimo u civilizaciji kiča. Svako veliko i plemenito ljudsko otkriće osuđeno je na to da se pretvori u vulgarnu zabavu. Televizija, kao najvažnija tehnologija prošloga stoljeća najveću gledanost dostiže u svojim najprimitivnijim varijacijama, a suze, nelagoda i elementarna ljudska patnja pretvaraju se na ekranima u vulgarni neukus. Visoka nas tehnologija i sateliti svakodnevno bombardiraju pretjeranim simplifikacijama, stereotipima, šarenim krpama, lažnim mramornim fontanama, neuvjerljivom zloćom i još neuvjerljivijom dobrotom, amebama koje se pretvaraju u junake i kvaziobrazovnim emisijama o prirodi. Skoro je sve tu kvazi i lažno, a emisija koja u svojemu naslovu ima i riječ „istina" zapravo s istinom nema nikakve veze. No to nije ništa novo. Jeftine zabave uvijek je bilo i ona nam zapravo puno govori o čovjeku. Show "Trenutak istine" je tako neugodan upravo zato što nas je suočio s jednom neospornom istinom: usprkos tehnologiji i mogućnosti da prenosi živu sliku s jednog mjesta na drugo, čovjek u dubini duše nije prestao biti primitivna gorila.