Srećko JurdanaPremijer Sanader boravio je zadnjih dana u Francuskoj, čak u dva navrata. Primio ga je najprije njegov tamošnji opposite number François Fillon, zbog izmjene misli oko NATO-a, EU-a, pitanja granice sa Slovenijom itd. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy u četvrtak nije imao vremena, i poručio mu je: dođite ponovo u ponedjeljak, pronaći ćemo neki termin. Kako vidimo, moderna komunikacijsko-transportna tehnologija doista ruši granice, i otvara neslućene demokratske perspektive. Nekad se šefove vlada primalo uz specijalne rituale, danas im se može reći, skoknite do nas opet za par dana. Evidentno su iznimno zabrinuti za hrvatski datum ulaska u EU, do te mjere da će premijera avionom uviđavno slati amo-tamo, dajući mu priliku da se tijekom svoga angažmana turistički nagleda europskoga zraka.

Premijer Sanader bio je do jučer jedini čovjek na zemaljskoj kugli koji je čvrsto vjerovao da će Hrvatska ove, 2009. godine zatvoriti sva poglavlja - jer "tako mu je rečeno" - bez obzira na to što u pregovorima s EU još svega dvadeset dva poglavlja nisu ni otvorena. Danas je promijenio stav i kao datum ulaska počeo navoditi 2011. godinu. Očito mu je sad rečeno drugačije. Ne zanima nas ovdje posebno sama problematika hrvatskoga ulaska u EU - mnogim građanima je ionako svejedno - koliko spomenuta psihologija kolebljive nepokolebljivosti u europeizirajućoj demagogiji. Za premijera je evidentno problem odustati od doktrine ubrzanoga ulaska na kojoj politički živi godinama, pa makar situacija govorila protiv nje. Sam je za to kriv, dakako. Hrvatsku internu krizu, koja se manifestira na gotovo svim relevantnim društvenim planovima, pokušava apsolvirati samo do mjere koja po njegovoj procjeni može korespondirati s pregovaračkim poglavljima, i smatra pritom da bi ulazak u EU mogao toliko oraspoložiti naciju, da će preko noći zaboraviti na cijene hrane ili stanarine.

Na drugoj strani, neočekivano se suočio s europskim animozitetima prema brzom hrvatskom ulasku, i ne zna zapravo kako da se sad prema njima postavi. Suviše čvrsto vjerovao je u nešto što se pokazuje kao iluzija, i stavio je na to prevelik osobni ulog. Naciju danas, od EU-a i NATO-a zajedno, znatno više zanima ekonomija. Na pojavnoj razini, ulazak Hrvatske u EU ili NATO ugrožavaju tri slovenska lokalna ridikula iz marginalnog nacionalnog pokreta, koja se fanatično bore za referendume. U stvarnosti, situacija je sofisticiranija. Eskalacija pritisaka Slovenije na Hrvatsku komplementarna je s idejom po kojoj Hrvatska u EU treba ući kad i Srbija, odnosno zapadni Balkan. "Neriješeno pitanje granice" može se u tom kontekstu iskoristiti kao nominalan razlog za hrvatsku blokadu. Stvarni razlozi skrivaju se dijelom u prepoznavanju hrvatske realne kulturološke nepripremljenosti, a dijelom u specijalnoj geostrategiji koja Hrvatsku ne želi radikalno odvajati od njezine istočne okoline. Kako stvari stoje, Hrvatska bi u NATO mogla ući za dva mjeseca, prije svega zato što Amerika tu ima određene interese, ali oko EU-a consensusa nema.

Predočena situacija morala bi gospodina Sanadera prisiliti da se koncentrira na ekonomsku krizu i poduzme određene mjere, ali on s tim mjerama namjerno oteže, zato što ne želi kod građana proizvesti psihološke efekte koji bi se na HDZ i njega osobno mogli loše odraziti na izborima. U tome je korijen aktualnoga sukoba između njega i predsjednika Mesića. U zadnjoj fazi svoga mandata predsjednik nema posebnoga razloga za zabrinutost oko svoje neposredne popularnosti, i vrijeme koje mu je preostalo pokušava iskoristiti za velike poteze. Okupio je oko sebe vodeće hrvatske poslodavce, i od Sanadera zajednički traže radikalne intervencije u ekonomskoj sferi. Hrvatska ekonomija vegetira u zatvorenome krugu, u kojem zarada ne može pokriti rashode. Po zadnjim informacijama, dnevno u Hrvatskoj nestaje sto pedeset radnih mjesta, industrija propada, u ekspanziji je jedino javni, odnosno birokratski sektor, i uz nastavak tog trenda nacija će uskoro početi živjeti od tiskanja novca.

Proizvodna radna mjesta nestaju, ali strast prema razbacivanju cvjeta. Jedan istaknuti hrvatski ekonomist sklon duhovitim metaforama usporedio je izgradnju rukometnih dvorana, na primjer, s ponašanjem čovjeka koji živi od prosječne hrvatske plaće i kupuje Bentleyja na leasing. Psihologija državne rastrošnosti proizvodi neumoljivu matematiku, koja govori da država ne može financirati svoj deficit. Za pokrivanje svojih rashoda ona mora neprestano uzimati kredite, koji utječu na porast kamatnih stopa i kod mnogih ugrožavaju sposobnost otplate postojećih, kao i pristup novim kreditima. Takvi uvjeti idealna su podloga za razvoj inflacije. I tako dalje. Od Sanadera se traži da hitno nametne antirecesijske mjere, zasnovane na smanjenju proračunske potrošnje u iznosu od deset milijardi kuna, i ukupnome olakšavanju administrativno-financijskih uvjeta poslovanja u državi.

To znači da bi državni aparat na dvostruki način morao smanjiti svoje izdatke, ako želi državnu ekonomiju zadržati u kakvoj-takvoj ravnoteži. Sanader - kako rekosmo - ne želi hitro krenuti u tu veličanstvenu pustolovinu koja bi ga mogla stajati glasova. Prevelik broj njegovih birača izravno živi na deficitarnome proračunu, i on ga nastoji održati po svaku cijenu. U tome je, međutim, danas već potpuno usamljen. Ne podržavaju ga ni ekonomski autoriteti, ni mnogi ljudi u njegovu političkom okružju, ni poslodavci, ni šefovi velikih proizvodnih firmi, ni šef središnje banke, ni predsjednik države. Moćni ljudi otvoreno ga prozivaju, uskraćuju mu podršku i traže od njega poteze, i od zagriza u tu kiselu jabuku ne će ga spasiti ni EU ni NATO.