U "Otvorenom", dan nakon splitske utakmice, netko je od gostiju spomenuo da bi mediji trebali ignorirati navijačke izgrede. Drugim riječima - ne prikazivati ih u TV-prijenosima, ne spominjati ih na radiju, a u novinama ne pisati o njima i ne objavljivati fotografije nereda. Zagovornici takvih mjera tvrde, naime, da huligani divljanjem samo žele privući pažnju na svoje prazne i besciljne životiće te da, zahvaljujući baš toj medijskoj pažnji, navode nove klince da krenu njihovim stopama. Drži ta teorija vodu, nije da ne drži, ali u današnjim okolnostima doima se zastarjelom poput parne lokomotive ili Atarija.

Prije četvrt stoljeća, u vrijeme kad sam počinjao raditi novinarski posao, bilo je apsolutno nezamislivo da igdje iziđe vijest o nečijem samoubojstvu. Ponajprije zbog pijeteta prema tom očajniku, potom zbog sućuti prema obitelji, a na kraju i zato da to zrnce medijske pažnje ne proklija u glavi još ponekog nesretnika bez cilja... Naravno, i dalje je bilo suicida i, naravno, nemoguće je doznati koliko je potencijalnih samoubojica odustalo od nakane samo zato što su znali da novine neće spomenuti njihovo ime čak ni ako se bace pod vlak. Ali barem je sigurno da mediji (tada) nikome nisu pripomogli da se ubije.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, u doba golih, živih i inih "istina", kad se sram i obzir strmoglavljuju i brže nego burzovni indeksi, kad ne znaš ima li više bezobzirnih medija ili jadnika željnih zrnca slave, ignoriranje bilo kakvog događaja apsolutno je nemoguće. Preduboko smo, svi skupa, zagazili u tabloidiotizam - zadnju, posthumnu fazu samoupravnog socijalizma, a možda i kapitalizma.

Ali ako ipak, barem na tren, zamislimo kako je moguće postići nekakav opći konsenzus oko ignoriranja navijačkog huliganizma, onda bi opseg poduzetih mjera valjalo proširiti i na sve one koji se tim huliganizmom bave na nešto suptilniji način no što su tučnjava, bacanje baklji, rasističko skandiranje i paljenje stolica. Evo, recimo, Zdravko Mamić - ne bi li nam svima skupa životi bili za miligram lakši kad bismo u medijima bili pošteđeni njegovih komentara, svih i o svemu? Ili Giovanni Rosso, koji tvrdi da će na sljedećoj utakmici zapaliti ne jednu nego deset baklji. Miloga ti boga, pa u Izraelu, gdje je godinama igrao, zbog takve bi izjave (a ovu jednu baklju kojom je sad vitlao da ni ne spominjemo) već sljedećeg jutra dobio mjesec dana društveno korisnog rada, metemo po kibucima, tako nešto... Ma zapravo, kad malo razmislim, trebalo je odignorirati sve koji su se oglasili nakon nedjeljne utakmice, sve osim Slavena Bilića, koji je dao najjezgrovitiji i jedini suvisli komentar cijelog "derbija" - nikakav nogomet, u utakmici na rubu regularnosti.

Osobno bih, pak, najzadovoljniji bio da se ignoriralo i sve one koji ushićeno tvrde da je Torcida izvela "veličanstvenu, neviđenu koreografiju". Zaboga, pa korejski i kineski pučkoškolci još su tamo potkraj sedamdesetih drugu Titu na tribinama stadionâ priređivali takve spektakle i "žive slike" da se ovo s poljudskog sjevera u usporedbi s njima doima kao radna skica slikara iz Altamire! Ej, pučkoškolci! I sigurno im nisu trebala dva i pol mjeseca da to uvježbaju.