Jovica Stanišić i Franko SimatovićJedan od najutjecajnijih američkih dnevnih listova "Los Angeles Times" objavio je u subotu veliki članak o jednoj tajnoj operaciji američke centralne obavještajne službe CIA-e i otkrio jednu veliku stvar. Šef srbijanske tajne policije Jovica Stanišić, bliski suradnik srbijanskog vožda Slobodana Miloševića, bio od 1992. godine do svojeg smjenjivanja 1998. godine tajni agent CIA-e i američkoj tajnoj službi otkrivao ključne informacije i radio velike usluge. Radio je to iz političkih razloga jer se nije slagao s politikom Slobodana Miloševića i nikada nije primio novac od svojih američkih poslodavaca.

Sada je to otkriveno zbog jednog bizarnog poteza što ga je napravila CIA. Ona je poslala strogo povjerljivo pismo haaškom Međunarodnom kaznenom sudu za zločine na prostoru bivše Jugoslavije u kojem opisuje što je Stanišić dobroga uradio za CIA-u i moli sud da prema Stanišiću, kojem traje suđenje u Haagu, pri izricanju presude i kazne bude milostiv. U pismu se nigdje ne osporavaju utvrđene činjenice tijekom procesa da je Stanišić bio organizator paravojnih srpskih postrojbi koje su tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni počinile grozne zločine i da je imao udjela u zločinačkoj politici Miloševićevog režima, ali se želi ukazati i na drugu nepoznatu stranu njegovog djelovanja, kako bi mu kazna bila što objektivnija.

O cijeloj toj priči "Los Angeles Times" je objavio ogroman članak s puno detalja. Otkrio je kako je na početku rata na prostorima bivše Jugoslavije CIA bila zatečena i nije imala nikakve vrednije izvore informacija. Tadašnji šef CIA-e u Beogradu William Lofgren koji je surađivao i s operativcima srbijanske tajne službe, sastao se 1992. godine u jednom paviljonu beogradskog parka Topčider sa Stanišićem i nagovorio ga da radi za CIA-u. Koji su bili Stanišićevi motivi da na to pristane, autor teksta nije objasnio, ali se moglo zaključiti da u to vrijeme Stanišić više nije bio gorljivi pristalica Miloševićeve politike, da se razočarao u svojem šefu i da je počeo sumnjati u njegovu politiku pa se tako počeo brinuti i za vlastitu sudbinu kada ta politika doživi kolaps.

Autor teksta spominje jedan motiv koji je sam Stanišić iznio, a to je želja da sa svoje pozicije šefa tajne službe djeluje na Miloševića da odustane od svojih najekstremnijih namjera.

Stanišić je neposredno nakon što je počeo raditi za CIA-u uspio uvjeriti Miloševića kako bi za srpski režim bilo korisno da se uspostavi neki kontakt s američkom obavještajnom službom, što je Milošević odobrio, smatrajući to dobrim kanalom komunikacije s Amerikancima. Tako je Stanišić dobio odobrenje da se redovito sastaje s Lofgrenom u vlastitom uredu. Tim kanalom razmjenjivali su se službeni stavovi o aktualnim događajima, prenosili razni zahtjevi, a bilo je i dogovora kako riješiti neke napete ratne situacije, na primjer, kada su bosanski Srbi oteli skoro 400 pripadnika mirovne misije UN-a i kada su zarobljeni piloti jednog francuskog borbenog aviona oborenog nad Bosnom.

Tada je Stanišić i operativno djelovao kako bi se takve situacije razriješile. Bila je i značajna njegova uloga nakon Daytonskog sporazuma pri uvjeravanju bosanskih Srba da moraju surađivati s međunarodnom zajednicom nakon primirja. Da su odnosi Stanišića i CIA-e izuzetni, vidjelo se i po tome što je ondašnji direktor CIA-e John Deutch 1996. godine pozvao Stanišića u SAD, gdje je on u centrali CIA-e bio primljen na najvišoj razini.

Milošević je u početku taj Stanišićev kanal prema Amerikancima smatrao korisnom stvari, a tek kasnije počeo sumnjati na Stanišića da ti kontakti nisu samo način razmjene mišljenja i stavova, nego da je Stanišić postao agent CIA-e i da prikriveno cijelo vrijeme djeluje zapravo protiv njega.

Jovica Stanišić i nekadašnja čelnica Republike Srpske, danas haaška osuđenica, Biljana PlavšićStanišić je u svojem djelovanju, tvrdi "Los Angeles Times", bio vrlo pažljiv i nije dopuštao da ispadne kako je on nelojalan Miloševiću, ali je o njemu imao loše mišljenje, koje je otkrio agentima CIA-e, rekavši da je Milošević "pokvaren i korumpiran". Odnosi Miloševića i Stanišića su se potpuno pokvarili kada se Stanišić počeo odupirati Miloševićevom represivnim akcijama na Kosovu i Milošević ga je 1998. smijenio i na njegovo mjesto stavio Radu Markovića. Taj će čovjek potom tajnu službu koristiti da za Miloševića počini najgore zločine, na primjer, ubije bivšeg srbijanskog predsjednika Ivana Stambolića, novinara Slavna Ćuruviju te pokuša ubiti i opozicionara Vuka Draškovića.

Izvori CIA-e rekli su autoru teksta kako je CIA znala da "Stanišić nije ministrant", ali da nije imala čvrstih dokaza da je on i ratni zločinac. No, tužiteljstvo Haaškog suda bilo je drukčijeg mišljenja i protiv Stanišića je podignuta optužnica zbog sudjelovanja u ratnim zločinima u Hrvatskoj i Bosni, pa mu je počelo i suđenje.

Stanišić je nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine bio u Beogradu uhićen u sklopu "Operacije Sablja", ali je nakon tri mjeseca pušten jer nije bilo dokaza da je on imao udjela u zavjeri da se Đinđić ubije. No, tadašnje vlasti ubrzo su isporučile Stanišića Haagu da mu se sudi. To suđenje se razvuklo jer se 58-godišnji Stanišić razbolio i bio je na duljim liječenjima u Srbiji zbog problema s probavnim traktom. Malo živi u Beogradu, malo u Haagu, gdje je tužiteljstvo uspjelo tijekom tih razdoblja suđenja iznijeti brojne dokaze koji potvrđuju da je Stanišić sudjelovao u formiranju krvoločnih paravojnih postrojbi, odgovornih za brojne zločine. Jedna od postrojbi koju je Stanišić formirao bili su i "Škorpioni", pa je u sudnici prikazana poznata snimka kako oni u Bosni strijeljaju zarobljenike, među kojima su bili i maloljetnici.

Po procjenama onih koji prate suđenje u Haagu Stanišić će vrlo vjerojatno biti proglašen krivim jer su neke stvari o njegovom udjelu u ratnim zločinima iz prve polovine devedesetih godina neosporne. No, lako moguće da će mu kazna biti smanjena zbog suradnje s CIA-om, o kojoj se do sada ništa nije znalo.

Činjenica da je CIA poslala pismo Haaškom sudu vrlo je zanimljiva jer bi se moglo očekivati da američka strana možda intervenira na sličan način u još nekim slučajevima pred Haaškim sudom. Na primjer, dobro se zna da je hrvatski general Ante Gotovina blisko surađivao s Amerikancima prije i tijekom operacije "Oluja" 1995.