Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

Autor: Tanja Simić

Interview

Mustafa Nadarević: sedamdeset i dvije lude tv epizode prvaka HNK

POZNATI HRVATSKI GLUMAC GOVORI O ULOZI života u seriji 'Lud, zbunjen, normalan' i njezinoj velikoj popularnosti, prešućivanju glumačkih godišnjica i primitivizmu u državi

40 GODINA U HNK Glumac snimljen u HNK Zagreb na osunčanom Trgu maršala Tita, u kojem je član Drame od 1969., a 2006. je proglašen nacionalnim prvakom40 GODINA U HNK Glumac snimljen u HNK Zagreb na osunčanom Trgu maršala Tita, u kojem je član Drame od 1969., a 2006. je proglašen nacionalnim prvakomMustafa Nadarević je, nedavno, nakon gotovo godinu i pol, završio snimanje humoristične serije "Lud, zbunjen, normalan" - jedne od najpopularnijih televizijskih serija u Hrvatskoj i BiH. Kao glavni adut te bosanskohercegovačke serije snimane kraj Sarajeva, u kojoj je igrao Izeta Fazlinovića - umirovljenika na kojeg se odnosi prvi pridjev iz imena serije, Nadarević je svoju ionako veliku popularnost višestruko uvećao. Još je više proširio svoju publiku, pogotovo na mlađe generacije te izvan granica Hrvatske, a uskoro ga čeka još jedan profesionalni trijumf - u zagrebačkom HNK u ožujku će 50. put biti izvedena njegova predstava "Hasanaginica", koju je režirao i u kojoj je, kad god je mogao, igrao.


NACIONAL: Jeste li očekivali ovakav uspjeh serije 'Lud, zbunjen, normalan' i toliku popularnost u više država?
- Ne bih se dohvatio tako opsežnog i napornog posla bez vjere u uspjeh serije. Da će biti toliko gledana na svim prostorima bivše Juge, moram priznati, o tome nisam ni razmišljao. U prvoj sezoni snimili smo 40 epizoda, a u ovoj 32. U svijetu takav posao radi cijeli tim scenarista, a kod nas samo naš sjajni Feđa Isović. Jednostavno se umorio. Kako je domislio i ovoliko sjajnih epizoda, nije mi jasno.

NACIONAL: Nije rijetkost čuti da ste ulogom Izeta Fazlinovića napravili ulogu života. Kako ju vi doživljavate?
- Hvala na komplimentima. Ne znam ni sam, ali siguran sam da uz tako dobar materijal svaki radin glumac može napraviti zanimljiv lik. Jednostavno, serija je gledana, tako se potrefilo i bez ikakvih najavljivanja u novinama, iako je bila emitirana u lošem terminu, srijedom za vrijeme utakmica. Ovo je prije svega bosanskohercegovačka serija od pisca Hercegovca, pa preko jednog dobrog dijela glumaca. A Izet Fazlinović je samo jedan od, u ovim godinama slobodno mogu reći, niza uspješnijih ili manje uspješnih likova koje sam igrao. Uloge i režije u mom življenju i u mojoj budućnosti tek slijede. Neba mi, treba se spustiti na zemlju i biti svjestan toga da je Izet sama jedna mala srećica koja je slučajno naletila iza nekog ćoška na semaforu između ulica, Isovića i Durakovića, ja je zgrabih, uletismo u auto Davora Pušića i odosmo je snimati.

NACIONAL: Kako je došlo do Vaše suradnje s FTV-om, odnosno ekipom te serije? Jeste li se dvoumili kad su vas pozvali?
- Jasmin Duraković predložio je režiseru Elviru Jukiću, Senadu Bašiću i meni da pročitamo tekst Feđe Isovića. Već u prvih 16 epizoda vidio sam sjajan materijal za seriju i, naravno, pristao. Pa priznajem da se jesam dvoumio, kao cura za udaju: "Bil' se za ovog dražeg udala, il' za onog drugog, bogatijeg?" Na sreću, odabrao sam draži posao.

NACIONAL: Kako doživljavate rad na humorističnim serijama, u usporedbi s onima u kazalištu i na filmu? Je li teže ljude nasmijati nego bilo što drugo?
- Sve je to kruh moj svagdašnji koji moram zamijesiti i ispeći najbolje kako znam i umijem. Ako se glumac igra, pa neka i pogriješi, publika oprašta i uživa u njegovoj igri. Doslovno, kad gledam utakmicu i nogometaš izgubi loptu, pa se trkom vraća u svoj šesnaesterac i još uspije oteti loptu, što reći nego kapa dolje. U ovoj našoj tmurnoj svakodnevici čini mi se da su ljudi željni smijeha i da nam to ide u prilog.

FILM S NAGRADOM OSCAR Kao stari srpski vojnik koji je postavio minu ispod ranjenika u filmu 'Ničja zemlja' iz 2001.FILM S NAGRADOM OSCAR Kao stari srpski vojnik koji je postavio minu ispod ranjenika u filmu 'Ničja zemlja' iz 2001.NACIONAL: Serija "Kazalište u kući", u kojoj ste također glumili, nije postigla toliki uspjeh. Što biste rekli, u čemu je tajna serije "Lud, zbunjen, normalan"? U bosanskom humoru?
- U "Kazalištu u kući" bio sam mali šerafčić, i to u svakoj drugoj epizodi, pa nisam previše mogao utjecati na rad cijelog motora. U "Lud, zbunjen, normalan" osjećao sam se kao jedan od bitnijih dijelova mašine, koji, naravno, opet nema šanse voziti bez ostalih jednako važnih dijelova, mojih divnih kolega i ostalih suradnika koji su s onu stranu kamere na čelu s režiserom Elvirom Jukićem. Čini mi se da nije bit toliko u BiH humoru, jer moramo se složiti da manje-više sve sadašnje države bivše Juge nisu bez humora i duha. Uspjeh serije sasvim sigurno leži u izvanrednom tekstu pisca Feđe Isovića. Da ga ne bih previše hvalio, i Shakespeare se može, tako lijepo grozno, odigrati s lošim režiserom, promašenom glumačkom podjelom i traljavom logistikom.

NACIONAL: Doduše, ima i onih koji prigovaraju da se serija bazira na "fizičkoj komici koja lako nasmijava te na površnom pretresanju stereotipa".
- Pa kad bi kritike bile unisone samo u pohvalama, ne bi ni to bilo baš normalno. Ima tu za svakog ponešto, s podosta mana i pogrešaka kao u svakom umjetničkom činu. Siguran sam da se posao mojih kolegica i kolega dao bolje napraviti i odigrati, a da ne govorim o manjkavostima moje igre i nedorađenosti. Ponekad preigram, ponekad nedostaje preciznosti. Nažalost, živi se hitro, a to se mora odraziti i na hitrost snimanja serije. Eto, 14 epizoda "Velog mista" snimali smo skoro godinu dana, a "Lud, zbunjen, normalan" 72 epizode za niti devet mjeseci .


NACIONAL: Izjavili ste da se serija "Lud, zbunjen, normalan" radila i 14 sati dnevno, i tako godinu dana. Kako ste izdržali takav ritam?
- Hvala nebu da ga izdržavam! Za mene je to u prosjeku bilo 18 sati rada. Jedina sreća je, jer drugačije ne bih mogao raditi, dobra volja producenta Davora Pušića da nas odmori između svakih osam epizoda po najmanje petnaest dana. I za vrijeme "odmora" morao sam se spremati za sljedećih osam epizoda. A što nam preostaje? Raditi, raditi i samo raditi.

NACIONAL: Izet Fazlinović komičan je lik koji se voli našaliti s ljudima, pa i neslano. Jeste li i sami šaljivdžija, volite li zbijati neslane šale? Pada li vam na pamet kakva anegdota sa snimanja?

- Sve te male slatke šale stvaraju samo dobru atmosferu u ekipi i na neki način nas relaksiraju. Sjećam se samo svoje prve glumačke muke u seriji "Prosjaci i sinovi" kod Tončija Vrdoljaka. Jednostavno naletih na takvu prosto-proširenu rečenicu u kojoj je bilo i previše slova K, i još k tome, dvije meni dotad nepoznate riječi, kužina i kaštradina. Trebao sam samo reći: "Marš u kužinu i kuvaj kupus i kaštradinu!" Bilo je: "Marš u kužinu i kaštradinu..." Tonči viče: "Stop, stop!" Pa ja onda: "Marš u kupus i kuvaj ...'' Opet stop, stop, pa ja onda: "Maršu u kaštradinu i kuvaj kuinju..." Opet stop, stop. Kaže Tonči: "Mujice, samo reci, marš u kužinu i kuvaj kupus i kaštradinu. Smiri se." Normalno, ja kažem podosta povišenim tonom: "Smiren sam", a vraga vražjeg sam smiren! Eto, da ne duljim, potrefio sam rečenicu: "Marš u kužinu i kuvaj kupus i kaštradinu! - iz sedamnaestog puta. Za anegdote trebala bi jedna dobra knjiga.

NACIONAL: Pojavljivanje u reklamnom spotu za SDP na Federalnoj televiziji BiH uzburkalo je poprilično tamošnju javnost, ponajviše stoga što niste osobno podržali SDP nego je to učinjeno u ime vašeg lika Izeta Fazlinovića. Kako je do toga došlo i jeste li očekivali negodovanje javnosti?
- Nisam ni u jednoj stranci i jedina zastava pod kojom jesam zastava je moje kaste. A to, kakve je političke orijentacije Izet Fazlinović, valjda se vidi iz serije.

U 'HASANAGINICI', predstavi zagrebačkog HNK koju je režirao i u kojoj glumiU 'HASANAGINICI', predstavi zagrebačkog HNK koju je režirao i u kojoj glumiNACIONAL: Režiser Elvir Jukić u jednom je intervjuu rekao da se za svaku scenu pripremate kao da vam je najvažnija u životu. Koliko takav pristup radu utječe na činjenicu da ste tako dugo u glumačkom vrhu, ali i na broj angažmana koje dobivate?
- Pa ja jesam Mujo, ali baš toliki nisam da bih u ovim godinama mislio kako je talent nešto posebno, važno i bitno. Nismo ni svjesni koliko se velikih talenata izgubilo u lijenosti, neradu, alkoholu, drogi i samozadovoljstvu nazoviuspjesima. Seriju "Lud, zbunjen, normalan" doživljavam kao ugodnu, šarmantnu i zabavnu turu na mojoj glumačkoj maršruti.

NACIONAL: Pretpostavljam da isti pristup imate i kao redatelj. Smatraju li vas glumci strogim?
- Odgovor na to mogli bi vam dati moji kolege. Jedino sam siguran da ne volim raditi s lijenčinama, fulirantima, lažljivcima, lezilebovićima, karijeristima, denuncijantima, a posebno s onima koji prodaju muda pod bubrege.

NACIONAL: U mnogim ste predstavama, koje ste režirali, i glumili. Kako to funkcionira?
- Neba mi, teško i preteško, ali slatko i prelijepo!

NACIONAL: Prešutjeli ste 30. godišnjicu rada, što je s četrdesetom?
- Ni 30., ni 35., ni 40. godišnjicu, a ako gledam od mog prvog profesionalnog nastupa kao studenta Zagrebačke akademije i 45. godišnjicu moje glumačke borbe, nisam prešutio! Jednostavno, nisam ih se sjetio, a, hvala Bogu, nisu ni drugi. Eto, prohujale godine na mom putu, trbuhom za kruhom. Nemam vremena misliti o onom što je iza nas i to slaviti. Čemu proslava kad je dobar dio publike pomro.

NACIONAL: Popis uloga koje ste igrali zavidno je dugačak. Znate li njihov broj?
- Sve je to prošlost, već ovaj intervju je daleko, daleko iza mene. Sutra, sutra, sutra i samo sutra. Nadam se da će mi Nebo dati dosta sutara i da ću u miru sa svojim prijateljima i istomišljenicima napraviti još nekih pet-šest projekata, a onda, malo lakše poslove, primjerne mojim nadolazećim godinama i mojoj glumačkoj kondiciji.

NACIONAL: Imate li najdražu ulogu koju ste odigrali, najdraži film, predstavu, seriju ili suradnju općenito?
- Sve su mi drage. Jednako dobre kao i loše, jer na pogreškama učim. Pa sad vam mogu potpisati, htio ja to ili ne, griješit ću, promašit ću srce mete, ali sigurno neću promašiti "ceo fudbal" kao onaj engleski golman na Maksimiru. No nikad ne reci nikad! Jedan beogradski golman, mislim da se zvao Borota, želio je svom suigraču dobaciti rukom loptu daleko i od silne želje da mu dobaci, neki ga je vrag zavrtio i lijepo je rukom ubacio loptu u vlastiti gol. Pa nisu li nam Turci, na proteklom Evropskom prvenstvu, u zadnoj sekundi zabili gol, kako mi reče mlađa kći Nana: "Tata, opet nas poturčiše!" Uvijek se pojavi neki vrag koji nas zavrti na krivu stranu, u tren oka.

S ANTUNOM VRDOLJAKOM, s kojim je surađivao u seriji 'Prosjaci i sinovi'S ANTUNOM VRDOLJAKOM, s kojim je surađivao u seriji 'Prosjaci i sinovi'NACIONAL: Svojevremeno ste izjavili da glumci ne žive u svijetu u kojem mogu birati što će raditi. Po kojim kriterijima i u kojoj mjeri prihvaćate uloge i dešava li vam se da zbog serije, recimo, ne možete prihvatiti neku kazališnu ulogu koju biste rado radili?
- Glumac je većinom biran, što mu odmah u začetku daje nesigurnost. Ali što ćemo, takav smo poziv izabrali. Možda je to i bolje. Kad režiram, nastojim izabrati najbolju momčad pa se opet može tekma izgubiti. A da ne govorim o tome koliko se osjećam nesretno jer ima niz glumaca koje bi te uloge, naravno, uključujući i moju, mogli odigrati bolje, ali, eto, nažalost, nisu bili izabrani. Pa koliko uloga ja nisam mogao igrati zbog obaveza u teatru ili odbio, pa je neko drugi odigrao i obratno.

NACIONAL: U jednom ste intervjuu najavili da ćete napraviti film prema "Hasanaginici". Jeste li počeli raditi na tome?
- Scenarij je spreman, ali zec je duboko u šumi.

NACIONAL: Najavili ste i da se povlačite iz kazališta te da ćete se više posvetiti filmu, i režijski i glumački.
- S kazališnom režijom, a ponajprije glumom, povući ću se sa dasaka meni najdražeg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Baš ste rekli točnu riječ, p-o-v-u-ć-i, upravo tako, povući, bez pompe, proslave, tiho, mirno, jednako kao što sam i došao, zagrljaji i poljupci sa svima, možda s kojom suzicom, jer ipak, mi smo kazalište. Poslije, kad se rastanemo, napravit ću jedan krug oko kazališta, reći adio moja najljepša kućice i otići u svoje stanovanje. Jedan sam među sretnicima jer me nije nitko otjerao, nikome nisam dosadio. Sretan sam, jer me moje kolege i svi oni iza scene vole i poštuju, jer sam ostao u garderobi na svom glumačkom mjestu od prvog i tako će biti do zadnjeg dana, nisam se otimao za uloge, nisam spletkario, nisam bio ni u kakvom klanu, samo sam se šalio i igrao i to ću činiti do zadnjeg dana.

NACIONAL: Bili ste i predavač na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a kratko i na sarajevskoj. Kako biste današnju zagrebačku Akademiju usporedili s onom na kojoj ste studirali?
- U dva navrata po godinu dana na zagrebačkoj i jedan semestar na sarajevskoj, jer me zamolio Ademir Kenović, poslije snimanja svog filma "Savršeni krug", da u nedostatku pedagoga pomognem svojom prisutnošću. Kad sam ja studirao, učili su me glumi fenomenalni profesori: Kosta Spaić, Dino Radojević, Boško Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić u naponu stvaralačke snage. Kud ćeš više? A s druge strane, imao sam sreću jer smo Jasna Malec, Vinko Viskić i ja bili najmanja klasa u povijesti kazališne akademije.

NACIONAL: Kojeg se glumačkog doba najradije prisjećate? Negdje ste spomenuli
vrijeme kad ste bili amater...

- Kao amater u riječkom kazalištu "Viktor Car Emin" živio sam sretno, glumio bez ostatka, putovao i to nam je bila jedina nagrada.

SA SLAVNIM golmanom Hajduka Lukom Kaliternom i Borisom DvornikomSA SLAVNIM golmanom Hajduka Lukom Kaliternom i Borisom DvornikomNACIONAL: Kako je izgledao vaš životni put u mladosti, kako ste iz Banjaluke stigli do Rijeke?
- Rođen sam u Banjaluci 1943., grad je bombardiran i mama, tata, tetka, ja, moja baka Anica i dida Hasan, ustvari mamini stric i strina, koje ja zovem bakica i didikan, selimo se u Zagreb. Tata je bio domobranski narednik, a mama prvo domaćica, pa onda blagajnica mesarsko-pekarskog poduzeća "Mićo Šurlan" u Bosanskom Novom. Međutim, tata umire 1946. u 28. godini života, mama bez posla vraća se s mlađom sestrom u Bosanaski Novi svojoj majci. Ja ostajem u Zagrebu s bakicom i didom jer su u Novom doslovce gladni. Poslije prvog osnovne u Draškovićevoj, odlazim u Novi jer je mama dobila posao. U Novom živim sedam godina i onda idem kod bakice i dide, koji su se u međuvremenu preselili u Rijeku.

NACIONAL: Kako su izgledali vaši glumački počeci?
- Nezreli, mučni, smušeno šašavi, nisam znao ni tko mi glavu nosi. A kao da sada znam?

NACIONAL: U jednom ste intervjuu izjavili da vas je sram trijezan gledati samog sebe na filmu ili televiziji. Mijenja li se to s vremenom ili je još uvijek tako?
- U pravu ste. Sramim se samoga sebe jer mi se čini kad vidim kako igram da bi to moglo biti puno bolje, da bih se mogao opuštenije igrati. Lagao bih kad bi rekao da nisam zadovoljan pojedinom rečenicom ili dijelom scene, ali sve ostalo dalo se napraviti i odigrati puno bolje. Namjerno ne kažem glumiti, jer naš narod kaže pogrdno nekome kad laže, molim te nemoj mi glumiti. Zapravo ima pravo, jer gluma je jedna predivna laž, moraš se tako sjajno igrati da zaboraviš tu veliku iskrenu laž koja se zove gluma. Treba se stalno u životu igrati, ali ne i sa životom.

NACIONAL: Radili ste u raznim režimima, nagledali se svakakvih političkih opcija i vladajućih struktura - u kojoj je mjeri politika utjecala na vaš život i rad i kako ste gledali na nju?
- Životinje, sve te domaće i ove opasne, divlje, kad gledamo National Geographic i slične kanale, vidimo, raduju se, maze, igraju se, poštuju. Dakle osjećaju, misle. A neki ljudi kao da su izgubili i razum i osjećaje. Siluju, kolju, ubijaju, mržnja se uvukla u nas, cijenimo čovjeka po vjeri, a ne po čovječnosti. Životinje ubijaju da bi se prehranile, a zašto mi ubijamo? Izgleda da smo zamijenili uloge. Ljudi se bogate podmićivanjima, spletkama, krađom, lopovlukom, ratnim profiterstvom, dilanjem droge, reketarenjem, ubojstvima nevinih itd. Narod jedva preživljava, teškom mukom sastavlja kraj s krajem, prosi se na svakom koraku, živi po kontejnerima, invalida na sve strane, obespravljenih na sve strane, umirovljenici umiru bez lijekova, bez bolničke njege, gladni. Pa dovoljno vam je pogledati "Red Carpet" pa ćete vidjeti u kojoj jadnoj, otužnoj i primitivnoj zemlji živimo. No preostaje nam da se borimo za ljepše sutra, da se izborimo za našu djecu i unuke, ako ništa, da budu skromni, pošteni, vrijedni, puni razumijevanja i praštanja, da se vole, da cijene čovječnost u čovjeku i da nikad ne zaborave da smo tako maleni ispod zvijezda.

Rođen 1943. u Banjaluci

■ 1968. glumio u prvom filmu "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata"
■ 1969. postao član Drame zagrebačkog HNK
■ 1971. snimio seriju "Prosjaci i sinovi"
■ 1981. dobio nagradu Vladimir Nazor i počinje glumiti u "Velom mistu"
■ 1985. glumio u filmu "Otac na službenom putu" Emira Kusturice
■ 1989. snimio "Glembajeve", za što dobiva Zlatnu arenu u Puli
■ 1995. dobio nagradu Zlatni smijeh za najbolju režiju na Danima satire za predstavu "Hamlet u Mrduši Donjoj"
■ 1999. dobio nagradu Hrvatskog glumišta
■ 2004. nagrađen je Zlatnim smijehom na Danima satire za adaptaciju Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića u vlastitoj režiji
■ 2006. dobio nagradu Tito Strozzi za ulogu Hasanage, za režiju i za dramski tekst "Hasanaginice"

Vezane vijesti

I Goran Navojec postaje 'Lud, zbunjen, normalan'

I Goran Navojec postaje 'Lud, zbunjen, normalan'

Popularni glumac Goran Navojec pridružit će se smiješnim Fazlinovićima u njihovoj misiji da još više nasmiju svoje obožavatelje. Navojec će… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika