Ponedjeljak. Nema ništa ljepše nego u sunčano jutro radnoga dana, kroz grad krenuti prema Sljemenu. Tramvaji i ceste su puni, ljudi marljivo odlaze na posao, roditelji vode mališane u vrtić, školska djeca pak s torbama čekaju na autobusnim stanicama, plavetnilo neba para aviončić koji iza sebe vuče veliki natpis: "Kupujmo hrvatsko!" Sve se giba, miče, hrli, narod slavi svoj svakidašnji praznik. Ima nekog lijepog optimizma u tome, misli gospodin srednjih godina kojeg automobil vozi prema parkiralištu u podnožju sljemenske žičare. Od tamo će se kroz šumu uputiti pješice jer je to dobro za tijelo i za dušu. Čovjek se kad je sam u šumi najbolje odmori, misli gospodin srednjih godina, a Sljeme je najljepše kad nema gužve. Nedjeljom je tamo kao na stadionu, ne može se to izdržati. A kad stane na proplanak i odozgo gleda svoj grad, shvaća da ima u tome nekog lijepog optimizma dok zamišlja sve one ljude koji sada pale računala, otvaraju dućane, pozdravljaju se s djecom po vrtićima i školama. Gospodin misli da bi trebalo taj optimizam nekako ubaciti u saborsko izlaganje o štetnosti medija. Utorak. Baš je dobro što je konačno odlučio učiniti nešto za sebe. Čitav život misli o drugima, o roditeljima, obitelji, djeci, ovim našim ljudima, Hrvatima u domovini i inozemstvu, jednostavnim i dobroćudnim, koji su kao djeca. Ovo plivanje mu baš dobro čini, a i druži se s ljudima.
Nema ih baš puno u bazenu hotela Sheraton ovako ujutro, ali ovi s kojima je razgovarao, mora se priznati dobro rezoniraju. Pametan je naš čovjek, nema neke velike škole, ali život ga je naučio. Treba upiti tu mudrost malih ljudi koji su u životu nešto stvorili i oblikovati je u jednom saborskom izlaganju. Osim toga, ovo plivanje i ovaj napor pomažu mu da se konačno suoči sa sobom. Već je više od deset godina u službi društva, ali nije zadovoljan sobom. Stranačka stega ne da mu da se razmaše kako bi mogao, a sada je u naponu snage. U ovih desetak godina za vrijeme glasovanja nikad se u Saboru nije usprotivio stavovima svoje stranke.

Danas je, na ovome mjestu, u ovome bazenu, odlučio da će to učiniti sada. Već na sljedećem zasjedanju. I dok mu je kasnije mlada maserka marljivim rukama razbijala reumatične čvorove u leđima, odluka je konačno sazrela: usprotivit će se izmjenama i dopunama Zakona o držanju kućnih ljubimaca. Ni pedeseta nije kasno da čovjek konačno pronađe svoje ja. Srijeda. Kriminalci, peta kolona, boljševici, lažovi, špijuni! Naravno, misli o novinarima. Gospodin srednjih godina upravo čita članak u Jutarnjem, o radu saborskih zastupnika. Novinari kažu da su zastupnici prošle godine radili samo 98 dana, oni ih blate da 267 dana nisu proveli na svojim radnim mjestima, prikazuju ih kao parazite i neradnike. Ta stoka sitnog zuba, medijski plaćenici, golje koje slažu rečenice i ližu prkna svojim gazdama. Kao da saborski zastupnik ne radi i kad nije na radnom mjestu, kao da on sam ne misli o državnim problemima i kad jede kremšnite u Samoboru i kad liječi zglobove u toplim bazenima u Tuheljskim toplicama, kao da ne misli o zakonima ove zemlje i kad provodi vikende na Hvaru i kad planinari po Velebitu i kad obilazi ugostitelje u svojoj izbornoj jedinici da bi uočio njihove probleme. Zar oni stvarno misle da zastupnici ništa ne rade i za to primaju plaću od 15.000 kuna? A odgovornost? Zar je moguće da na svijetu postoji marva koja to ne razumije? Okreću protiv zastupnika ljude koji su ih izabrali i nažalost, u dobroj mjeri su uspjeli. Dobro im je rekao potpredsjednik ovog visokog doma. Novinarske mrcine prizivaju pad demokracije, autoritarni režim, izvanredno stanje. Ako napadi ne prestanu, misli gospodin srednjih godina gnjevno, morat će se razmisliti o ozbiljnijim mjerama...
Ovako prosječan čovjek zamišlja intelektualne dvojbe i moralne dileme prosječnog saborskog zastupnika koji je odradio više mandata. Slika koju saborski zastupnici imaju o sebi i ona koju o njima imaju građani ove zemlje drastično se razlikuje. Prošlotjedni sinkronizirani saborski napad na novinare pokazao je jednu očitu stvar: politika je ovdje oligarhija i kasta s jasno izraženim interesima koji su dobrim dijelom u suprotnosti s interesima većine koja ih je izabrala i koju zastupaju. To je zato što saborski mandat većina zastupnika doživljava kao hladovinu kojom se ostvaruje trostruka dobit: ugled u društvu, visoka plaća i saborska mirovina. S vremenom, ugledu u društvu izostao je i to ne radi novinara, nego zbog nagomilanih skandala i gluposti koje su izrečene u saborskim klupama: od vrijeđanja žena da su stvorene za madrac, do heteroseksualnog svemira. Protiv saborskih zastupnika nije radila nekakva novinarska bulumenta zlobnika, radili su oni sami.

Međutim, kako je ugled zastupnika padao, tako su plaće rasle. Sada smo svjedoci i umobolne tvrdnje da plaće zastupnika nisu visoke. One su visoke i previsoke. Politika je temeljito preplaćena struka u kojoj neusporedivo više dolazi do izražaja kriterij vlastitog dobra od bilo čega drugoga. Ne nalazi se u političkoj kasti ove zemlje ni potreba da se vlastito dobro nekako uskladi s društvenim dobrom, što bi bilo normalno. Posljednjih smo dana svjedoci da se s krizom financija i ekonomije na zaoštreni način otvara i kriza politike i kriza sustava. A s krizom politike može se postaviti jedno radikalno, ali ozbiljno pitanje: nije li politika kao profesija kod nas toliko neefikasna upravo zato što je profesija. Ideja o javnom dobru gotovo da je prognana iz politike kao što je prognana i iz ekonomije. Ostao je neprikriveni egoizam, a rezultat toga je sveobuhvatna kriza. Možda je izlaz stvarno u tome da saborski mandat bude neka vrsta počasne funkcije, a zastupnici da uistinu dijele sudbinu građana ove zemlje: neka pristanu na prosječni osobni dohodak u Republici Hrvatskoj i jedno vrhunsko odijelo godišnje. S jeftinim saborskim restoranom riješit će se i pitanje prehrane i pitanje redovitosti: dolazit će na posao radi ručka. Na taj način dobit će simpatije i uvjerljivost, a onaj tko smogne snage i ludosti predložiti takvu reformu vlasti, na izborima bi dobio, kako sada izgleda, senzacionalne rezultate.