UBOJICA I PIŠTOLJ BERETTA Mladen Šlogar uhićen je 6. veljače 2009., a kod njega je pronađen pištolj kojim je ubijena Ivana HodakNacional je uspio potpuno rekonstruirati kako se dogodilo ubojstvo Ivane Hodak, koje je šokiralo, a i danas intrigira hrvatsku javnost. U rekonstrukciji tog događaja razgovarali smo s više osoba koje su na razne načine bile povezane s tim slučajem, ili su o njemu bile informirane, i otkrio neke nove šokantne detalje tog slučaja.

Detalji te nevjerojatne priče počeli su se sastavljati posljednjih tjedana, otkad je, pod sumnjom da je počinio to zlodjelo, uhićen Mladen Šlogar zvani Žila. Šlogar je uhićen nakon što je policijsko vještačenje pokazalo da je Ivana Hodak ubijena iz pištolja marke Beretta koji je Šlogaru oduzet sasvim slučajno, nakon što je zbog skitnje i sumnjiva ponašanja privukao pažnju dvojice lokalnih policajaca. Šlogar je isprva pušten, a uhićen tek nekoliko tjedana poslije, jer nikomu nije bilo ni nakraj pameti da bi baš on mogao biti ubojica.

Nacional se upustio u opsežan rad na detaljnoj rekonstrukciji ubojstva Ivane Hodak ponajprije zato što je otkriće policije da je Mladen Šlogar ubio Ivanu Hodak izazvalo, ali i danas izaziva nevjericu javnosti. Ponajprije je tako jer je policija radeći na tom slučaju provjeravala brojne moguće verzije i teorije koje su mogle biti u pozadini tog ubojstva, a sve su se one činile mogućima i logičnima. Neke od tih teorija bile su toliko logične i činile se toliko izvjesnima da se nakon otkrića ubojice čak počelo sumnjati kako Šlogar nije ubio Ivanu Hodak, nego da se iza svega krije neka komplicirana zavjera. Sumnje u otkrića policije nisu otklonile ni informacije i dokazi koje je policija učinila dostupnima javnosti, te se počelo sumnjati da su na mjesto zločina podmetnute čahure iz Šlogarova pištolja, da se na čahure čak mogla podmetnuti i Šlogarova DNK, a o njegovim otiscima prstiju na pištolju da se i ne govori.

Čak su i roditelji žrtve nastavili javno izražavati nevjericu prema epilogu tog slučaja, iako je policija već objavila neke čvrste dokaze protiv Mladena Šlogara.
Drama koja se odvijala 6. listopada 2008. u centru Zagreba koštala je života jednu mladu, dobro odgojenu, obrazovanu i kulturnu djevojku, uništila živote njenih roditelja i bližnjih, traumatizirala cijelu naciju i dovela do smjene ministara pravosuđa i unutarnjih poslova. Nisu to jedine okolnosti zbog kojih će to ubojstvo ostati zabilježeno kao jedinstven slučaj u hrvatskoj kriminalističkoj praksi. Ono će ostati tako zabilježeno i zato što se dogodilo nakon nevjerojatnog slijeda događaja, koji su doslovno započeli nakon što je Šlogara toga jutra počela nesnosno svrbjeti glava.

Šlogar se 6. listopada 2008. probudio u napuštenoj skladišnoj prostoriji vodocrpilišta tvrtke Messer Croatia plin, gdje je najčešće spavao otkako je u rujnu 2008. potrošio sav preostali novac koji je stekaoo prodajom obiteljskog stana i nije više mogao plaćati podstanarski stan u Ulici kneza Domagoja 1 u Zaprešiću. Glava ga je već nekoliko dana svrbjela, jer se nije imao gdje okupati i oprati kosu. Živio je bez ikakvih higijenskih uvjeta, pa se isprva i nije previše uzbuđivao zbog problema s tjemenom i prhuti. Brinuo se kako će preživjeti, gdje prespavati i kako pronaći nekakvu hranu i piće. Ostalo mu je toga jutra u džepu nešto novca koji je skupio tako što je prodao 20-ak šteka cigareta marke Marlboro, koje je slučajno pronašao u nekakvom kukuruzištu. Kupce je pronalazio odlazeći na pogrebe u Brdovcu, gdje bi prilazio ljudima i nudio im cigarete. Ostatkom tako zarađenog novca odlučio si je kupiti kvalitetan šampon - vjerojatno je svrbež toga jutra postao jači od gladi. Šlogar je dobar šampon mogao kupiti i u Zaprešiću, ali ga je svrbež toliko mučio da je htio kupiti posebno kvalitetan šampon, nadajući se da bi tako bez odlaska k liječniku mogao riješiti taj problem. Znao je otprije da u centru Zagreba postoji jedna trgovina s kvalitetnim šamponima te se onamo zaputio.
Splet okolnosti, ili naprosto sudbina, doveli su do toga da je Šlogarov put u centar Zagreba završio naprasnom kulminacijom njegova starog bijesa koji je odnedavna opet u njemu počeo bujati prema Zvonimiru Hodaku.

Šlogar se u Zagreb iz Zaprešića zaputio autobusom. Dovezao se na Črnomerec, a otamo krenuo tramvajem u centar grada. Otprilike u vrijeme kad se odlučio zaputiti prema Zagrebu, Ivana Hodak probudila se tog jutra u stanu svog dečka, odvjetnika Ljube Pavasovića Viskovića u Šestinama na adresi Dedići 8a. Kako će se poslije ispostaviti, ondje su njih dvoje proveli svoj posljednji romantični vikend u životu. Rastali su se negdje oko 8.30. Ivana Hodak iz stana svog dečka u svom automobilu Lexus IS srebrne boje odvezla se u stan svojih roditelja u Ulici Pavla Hatza 2. Od Dedića do Hatzove, odakle je krenula oko 9 sati, trebalo joj je najviše 15 minuta vožnje.

UBOJSTVO U STUBIŠTU Šlogar je sustigao odvjetnicu na prvom katu, ispalio je dva metka. Najprije joj je pucao u prsa, a kad je ona pala na pod, još jedan iz blizine u čeloOndje se presvukla, susrela s ocem Zvonimirom Hodakom, s kojim je oko četvrt sata razgovarala o novom mobitelu koji mu je donijela, i tek se potom zaputila u Hrvatsku odvjetničku komoru u Koturaškoj 53, nedaleko od Cibonina tornja. Bilo da je išla preko zelenog vala i Preradovićeve, ili preko Glavnog kolodvora do Miramarske ulice i potom skrenula u Kupsku i Koturašku, trebalo joj je najviše pet minuta vožnje. Nadzorne kamere snimile su je kako ulazi u zgradu u 9.50. Šlogar se iz Zaprešića u to vrijeme vozio u autobusu i približavao Zagrebu. Ponio je sa sobom pištolj. Kako je ispričao policiji, nije tada ni sam slutio da će ga upotrijebiti.

Ivana Hodak je u Hrvatskoj odvjetničkoj komori relativno brzo obavila što je trebala i u 10.09 nadzorne kamere opet su je snimile na izlazu. Bila je odjevena u tamne trapezaste hlače i dugi plavi kaput. U ruci je imala veliku zlatnu torbu, a na nogama cipele s visokim potpeticama. Bila je dobro raspoložena, mahnula je portiru i zaputila se vjerojatno prema poslovnici Privredne banke Zagreb na Radničkoj cesti. Do tamo se vozila samo nekoliko minuta i podigla manju svotu novca.
Prije 11 sati zaputila se ponovo u stan svojih roditelja u Hatzovoj 2, možda i da ostavi podignuti novac, ili da uzme nešto što je zaboravila, možda knjigu za učenje, i krenula u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu kako bi učila za pravosudni ispit. Prije nego što je pošla u stan svojih roditelja, iz njega je izišao njezin otac Zvonimir Hodak, a u međuvremenu se vratila njezina majka Ljerka Mintas-Hodak, koja je tog jutra rano izišla i nije se srela s Ivanom kad se ona ranije tog jutra došla presvući. U stanu je s njom bila i kućna pomoćnica, a osim drugih stanara, koji su u to vrijeme boravili u svojim stanovima, na tavanu zgrade na trećem katu bili su ličioci.
Točno u vrijeme kada se Ivana Hodak zaputila ponovo u stan svojih roditelja, Šlogar je kupio šampon za kosu u prodavaonici Lush u Petrinjskoj ulici. Platio ga je oko 30 kuna. Potom se zaputio na Trg bana Josipa Jelačića i ondje ušao u tramvaj koji je vozio prema Glavnom kolodvoru. Dok je tramvaj vozio preko Zrinjevca, Šlogar je kroz prozor vidio pumpe za vodu na središnjem dijelu parka. Na prvoj idućoj tramvajskoj stanici, nedaleko od hotela Palace, sišao je s tramvaja i otišao se napiti vode. U to vrijeme Ivana Hodak približavala se automobilom zgradi gdje su živjeli njezini roditelji.

Nakon što se napio vode, Šlogar je odlučio otpješačiti do Glavnog kolodvora. Hodao je pločnikom usporedo sa zgradom Ministarstva vanjskih poslova, potom prešao cestu i hodao pokraj zgrade policije, te je došao do križanja s Ulicom Pavla Hatza, gdje se nalazi zgrada u kojoj stanuje obitelj Hodak. Šlogar je znao da Hodaci stanuju u toj zgradi, pa je zbog toga usporio hod. U njemu je već tada počeo rasti bijes prema Zvonimiru Hodaku, jer ga je smatrao krivcem za situaciju u kojoj se našao.
Ivana Hodak u to je vrijeme parkirala auto u blizini zgrade svojih roditelja. U normalnim okolnostima moglo bi se reći da je imala sreće što je brzo pronašla slobodno parkirališno mjesto tako blizu stana, jer ih na tom području u to doba dana baš i nema. Da je morala tražiti neko drugo parkirališno mjesto, možda bi danas bila živa. Nakon što je parkirala auto, zaputila se prema ulazu u zgradu gdje stanuju njezini roditelji.
Šlogar je u to vrijeme prešao cestu i dospio pred Umjetnički paviljon.
HATZOVA ULICA gdje se nalazi stan obitelji Hodak i policija nakon ubojstva; pri drugom povratku Ivana Hodak parkirala je Lexus IS srebrne boje blizu ulaza u zgraduUgledao je Ivanu Hodak točno na rubu zgrade njezinih roditelja u Hatzovoj ulici 2 u Zagrebu. Ona je parkirala automobil dvadesetak metara ispod križanja Hatzove s Trgom kralja Tomislava, na drugom parkirališnom mjestu s lijeve strane ulice. Ugledao ju je dok je hodala prema uglu i isprva nije bio siguran je li to uopće ona. U istom trenutku bijes prema Zvonimiru Hodaku u njemu je kulminirao i odlučio se na ubojstvo. Kako je ispričao policiji, Šlogaru se u tom trenutku naprosto smračilo pred očima. Međutim, ono što se tada počelo događati opovrgava procjene da je Šlogar u tim trenucima mogao biti smanjeno uračunjljiv.
Nakon što ju je prvi put ugledao, Šlogar je potrčao za Ivanom Hodak kad je vidio da se približava ulazu u zgradu. Uspio je doći do ulaza u zgradu prije nego što su se zatvorila vrata. Zbog hidrauličkog zatvarača u gornjem lijevom kutu, vrata su se zatvorila s nekoliko sekundi zakašnjenja. Tih nekoliko sekundi koštale su Ivanu Hodak života. Šlogar se u zgradi našao par sekundi nakon njezina ulaska. Potrčao je stepenicama za njom i sustigao je na podestu prvoga kata. Tek kada joj se približio, bio je posve siguran da je to ona. Izdaleka na ulici nije bio siguran, zato što je nije vidio najmanje deset godina. Na stubištu u zgradi pozvao ju je po imenu, a Ivana Hodak se okrenula. U tom trenutku Šlogar se nalazio nekoliko stepenica ispod nje. Potom je izvukao pištolj, repetirao ga i usmjerio prema Ivani Hodak. Šlogar nije toga dana ponio pištolj zato što je namjeravao ubiti Ivanu Hodak, nego zato što mu je taj pištolj bio jedina preostala imovina koju je mogao prodati. Zato ga nije htio ostaviti u prostoriji napuštenog vodocrpilišta tvrtke Messer Croatia plin u kojoj se nalazilo sijeno, u kojoj je Šlogar u to vrijeme znao boraviti i prespavati. Šlogar se bojao da bi taj pištolj netko mogao pronaći i uzeti pa ga je uzeo sa sobom.

Kad je Šlogar pištolj izvadio, repetirao i usmjerio prema Ivani Hodak, ona se pokušala obraniti. Krenula je rukama prema cijevi pištolja. Šlogar je napravio korak unatrag i opalio prvi metak. Pogodio ju je nekoliko centimetara ispod vrata, u području prsa. Po svemu sudeći, i ta bi rana bila smrtonosna. Radilo se o prostrijelnoj rani. Zrno prvog ispaljenog metka policijski istražitelji pronašli su na pragu vrata obitelji Duggan. Čahuru prvog ispaljenog metka pronašli su u podnožju stubišta gdje je u trenutku ispaljenja prvog metka stajao Šlogar. To je otprilike mjesto gdje je ta čahura i mogla završiti i posve se podudara s onim što je Šlogar ispričao - podudara se s mjestom otkud je pucao, jer je iz te pozicije čahura i trebala odletjeti u tom smjeru. Položaj ulazne i izlazne rane na Ivani Hodak potvrđuje Šlogarov iskaz da se ona prije opaljenja prvog metka nagnula prema njemu u pokušaju da otkloni cijev pištolja i da se zaštiti. Izlazna rana otprilike je 5 centimetara ispod ulazne.

IVANA HODAK bila je mrtva nakon prvog pogotka u prsa, a istraga je pokazala da Šlogar nije bio neuračunljiv i rekao je da mu nije žao žrtveIvana Hodak pala je nakon prvog ispaljenog metka na podest na prvom katu zgrade. Šlogar se nakon toga popeo nekoliko stepenica i zaobišao tijelo žrtve. Potom se nagnuo prema njoj i s udaljenosti od 10-15 centimetara ispalio i drugi hitac. Pucao joj je u čelo. Čahura drugog metka pronađena je na stubištu iznad podesta na kojem je Ivana Hodak ubijena. To je također jedino logično mjesto na kojem se ta čahura mogla pronaći s obzirom na to kako je Šlogar opisao ispaljivanje drugog metka. Još se jedan trag podudara sa Šlogarovim iskazom. Na drugoj rani pronađene su čestice baruta, koje potvrđuju da je ubojica pucao iz blizine. Takvih tragova nije bilo na prvoj rani, a to potvrđuje da se Šlogar odmaknuo unatrag kako bi ispalio prvi hitac.
Šlogar je potom počeo bježati. Još je jednom nogom praktično bio u zgradi kada je čuo vrisak Ljerke Mintas Hodak, koja je izišla na hodnik i vidjela tragičan prizor. Šlogar je potom izišao na ulicu kroz ulazna vrata zgrade.

Nedugo nakon što je Šlogar uhićen u novinama su se pojavile informacije da je mjesto zločina napustio bijegom kroz sporedni izlaz u dvorištu. Zbog tih informacija njezini roditelji počeli su sumnjati da je Šlogar ubojica njihove kćeri. Međutim, Šlogar nije pobjegao kroz stražnji izlaz, nego je izišao na ulicu kroz ista vrata zgrade kroz koja je i utrčao za Ivanom Hodak.
Nakon što je izišao na ulicu, zaputio se lijevo prema Umjetničkom paviljonu. Potom je na tom križanju opet skrenuo lijevo i pločnikom krenuo prema Glavnom kolodvoru. Ondje je na tramvajskoj stanici ušao u tramvaj broj 2. Njime se zaputio prema Autobusnom kolodvoru. Izišao je na Vukovarskoj aveniji. Zatim se pješice zaputio prema autocesti i savskom nasipu. Zatim se pješice zaputio prema Zaprešiću. U Zaprešić je stigao sutra ujutro. Sa sobom je nosio i pištolj kojim je počinio ubojstvo. Imao je metak u cijevi pištolja da se ubije, ako bi ga kojim slučajem zaustavila policija. Kako se to nije dogodilo, Šlogar je na području Brdovca nastavio živjeti onako kako je to činio i nekoliko tjedana prije ubojstva.

Šlogar se ondje uglavnom kretao u blizini lokalne prodavaonice Konzuma, a znao je otići i do kladionice Super Sport, te popiti piće na terasi kafića Brlog. Lutao je po Brdovcu od rujna 2008. Našao se u položaju skitnice prvenstveno vlastitom krivnjom, a analiza njegova ponašanja posljednjih 12 godina otkriva da se radi ne o bolesnoj, nego o izopačenoj osobi. Prije nego što se zaposlio kao domar u teniskom centru Mladost na Jarunu, Šlogar je radio kao referent za socijalne poslove u vojarni Prečko, prijavljujući i odjavljujući osiguranja zaposlenih u vojarni. Kad je počeo raditi kao domar u sportsko-rekreacijskom centru na Jarunu, upoznao je Zvonimira Hodaka i njegovu obitelj, jer su svi oni sredinom 90-ih onamo dolazili igrati tenis. Ondje je radio nekoliko godina, a potom je dobio otkaz. Kako je u to vrijeme već znao ponekad komunicirati sa Zvonimirom Hodakom, Šlogar ga je zamolio da mu pomogne pronaći posao, ili zadržati ovaj koji je imao. Šlogar je ispričao policiji da su se u njemu probudili neprijateljski osjećaji prema Hodaku nakon što se na njegovu bivšem radnom mjestu domara umjesto njega zaposlio Vjekoslav Futek. Hodak mu se zamjerio je mu je navodno više puta obećao pronaći posao. Šlogar tvrdi da mu je početkom 1997. Hodak rekao da će mu ili pomoći da zadrži posao, ili će mu pronaći neki kancelarijski posao kod Vladimira Zagorca u Ministarstvu obrane. Ništa od toga nije se dogodilo. Naprotiv, Šlogar tvrdi da je negdje u to vrijeme jednom prilikom bio u društvu s Pavlom Švarcom kad su čuli Hodaka kako u jednom društvu priča da bi htio da Švarc i Šlogar odu iz teniskog centra Mladost.

Šlogar je nakon smrti majke već bio prodao obiteljski stan i nastavio živjeti kao podstanar u Zaprešiću. Iznajmio je stan u Ulici kneza Domagoja 1. Plaćao ga je 350 maraka mjesečno plus režije. Negdje do 2004. Šlogar je s računa u banci dizao oko tisuću maraka mjesečno. Plaćao je stan i režije i nešto skromno trošio za život. Kad je vidio da mu istječe osobna iskaznica, prije pet godina podigao je iz banke svih preostalih 25 tisuća eura i držao ih cijelo vrijeme u podstanarskom stanu u kojem je živio. Jednoga dana, kad je potrošio sav novac, pokupio je svoje stvari, izvadio ključ iz brave od ulaznih vrata, stavio ga na stol u kuhinji, izišao iz stana i zatvorio za sobom vrata. U stan više nije mogao ući, nije imao novaca i postao je beskućnik. To se dogodilo u rujnu 2008. I ta okolnost logički se uklapa u mozaik objašnjenja ubojstva Ivane Hodak. Prema pisanju novina, moglo se zaključivati da je Šlogar godinama bio beskućnik, ali to nije točno. Šlogar je još nekoliko tjedana prije ubojstva zapravo mirno živio kao podstanar i nikada nije imao problema sa zakonom. Dramatičnu promjenu životnog statusa Šlogar je izveo gotovo ritualno - ostavivši ključ od iznajmljenog životnog utočišta na stolu i zauvijek zatvorivši iza sebe vrata.

Tada je u glavi počeo vrtjeti sjećanja i došao do izopačenog i pogrešnog zaključka da je Zvonimir Hodak zapravo glavni krivac za sve loše što mu se u životu dogodilo. Kad se na dan ubojstva zaputio kupiti šampon za kosu protiv prhuti i slučajno ugledao Ivanu Hodak, Šlogar je naprosto puknuo. Smračilo mu se pred očima i odlučio je, iz osvete njezinu ocu, ubiti Ivanu Hodak.
Prema dosad prikupljenim činjenicama može se zaključivati da on nije neuračunljiva, nego naprosto izopačena osoba znala što radi. Iluzorno je tražiti racionalno objašnjenje za njegov čin, ali i fatalistički pristup životu, koji ga je doveo do beskućništva.