Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Počinjemo deevoluirati

Ako znadeš bez greške pisati, ali nemaš pedeset bespotrebnih ‘prijatelja’ na Facebooku – nitko si i ništa. Možeš dobiti Nobela, ali sve što je bitno znati o tebi i tvojem radu doznat će se tek ako nastupiš u ‘Zvijezde pjevaju’ ili ‘Pleši sa zvijezdama’

U jednim je našim novinama prije nekoliko dana izišao oveći, trostranični, članak pod gromoglasnim i, ruku na srce, djelomice nepismenim naslovom: "60% Hrvata s diplomom piše kao u prvom osnovne". Dakako, od rezolutne i bombastične tvrdnje iz naslova u samom tekstu nema zapravo niti "t", ali nije bogme ni daleko od istine, otprilike dvije godine. Da je redaktor u naslov stavio, recimo, treći razred umjesto prvog, tvrdnja bi bila gotovo sasvim točna, premda i dalje djelomično nepismena... U samom članku, inače, mnogo se više govori o takozvanoj "akademskoj pismenosti" (dakle, otprilike, sposobnosti da se, u pisanom obliku, neka teza jasno postavi, obrazloži i obrani) negoli o onoj elementarnoj, ali ne znam nikoga tko poznaje ijednoga akademski pismenoga građanina koji ne bi vladao i onom elementarnom, pučkoškolskom pismenošću. Takav akademski građanin sličio bi, ne znam, Michaelu Schumacheru bez vozačke dozvole za B kategoriju.

Nered u riječima, rekao je Krleža, simptom je nereda u mislima. A nered u mislima - ako govorimo o zdravu i trijeznu čovjeku - posljedica je nenaučenosti na razmišljanje. A kako ljudi nenavikli na razmišljanje uspijevaju i upisati i završiti studij, e, to ne pitajte mene nego njih i njihove profesore. Mnogi među njima, profesorima, zacijelo su već osjetili kako količina znanja koju ima smisla prosljeđivati mlađima ("predavanje" je uistinu predivno ime za tu vještinu kojom vladaju samo rijetki) iz godine u godinu biva sve manjom. Paradoksalno je to: količina znanja ljudskog roda svakim je danom, strogo kvantitativno gledano, sve veća, a potreba za njim - sve manja. Naravno, još postoji zamjetan broj profesora i studenata kojima je uistinu važno to što rade, onih koji gotovo religiozno vjeruju u to da čovjeku treba što više znanja, ali taj broj i ta njegova zamjetnost svakim se danom sve više srozavaju.

Sve je manje inspirativnih sumnjičavaca, sve je manje potrebe za slušanjem ičega što nije "Big Brother", "Trenutak istine", "Red Carpet" ili finalna večer "Dore". Znanja koja smo do jučer držali važnima, čak i esencijalnima, danas su nepotrebna. Ako znadeš bez ijedne greške napisati tri zavisne rečenice zaredom, ali nemaš barem pedeset bespotrebnih "prijatelja" na Facebooku - nitko si i ništa. Možeš kužiti molekularnu biologiju do srži, ali faca postaješ tek ako se javno posvadiš s ministrom znanosti. Možeš dobiti Nobela, ali sve što je bitno znati o tebi i tvojem radu doznat će se tek ako nastupiš u "Zvijezde pjevaju" ili "Pleši sa zvijezdama". Darvinisti kažu kako je jedna od ključnih etapa u evoluciji čovjeka bilo odvajanje palca od ostalih prstiju. Napokon osamostaljeni palac, nakon tisućljećâ pokušavanja i genetskih "predavanja", pomogao nam je da hvatamo predmete samo jednom od prednjih nogu, pa da se uspravimo samo na stražnje i takvi krenemo dalje, sve do mozga koji znade omogućiti da dvoje zagrebačkih studenata, uz pomoć Skypea, polože ispit pred profesorom koji sjedi u Los Angelesu, doma, dok mu žena iza leđa pegla košulje (o čemu je, također pod samo djelomično pismenim naslovom, samo dva dana nakon priče o nepismenim akademcima ushićeno izvijestio isti onaj dnevni list s početka)...

Taj isti palac, kako se čini, u naše vrijeme ponovo dobiva glavnu ulogu u povijesnom spektaklu: palac je to kojim mijenjamo TV-programe, otključavamo auto daljinskim ključem, tipkamo sms-poruke bez velikih/malih slova i dijakritičkih znakova, zapovijedamo svojim "touchscreen" mobitelima... Veličanstven je taj razvojni put od odmetnutog palca do mozga koji izumljuje Skype, nije li? E, a sad se čini kao da smo stigli do plafona evolucije: svo znanje kojim raspolažemo sad koristimo za to da bismo ga imali sve manje. Počinjemo deevoluirati, a palac nam se (pogledajte svoj!) s mnoštvom sitnih bora na najvišem članku i papilarnim linijama odozdola, sve više pretvara u nešto nalik - mozgu s noktom. Znam i sam, smiješna je to i nategnuta prispodoba, ali osvrnite se i oslušnite: portugalski vodeni pas obitelji Obama dobiva u medijima jednaki tretman - jednaku minutažu, ciceražu i bajtažu - kao i gospodarski ili vanjskopolitički potezi glave te obitelji. I svi, već sad, o toj posranoj pasjoj pasmini znamo neusporedivo više nego o Obaminim planovima za Irak i Afganistan, antirecesijskim mjerama i komunikacijskoj interakciji Washingtona s Moskvom, Teheranom, Pyongyangom, Caracasom i Havanom zajedno. Zašto?

Zato što sve više razmišljamo palcem, a sve manje mozgom. U toj evolucijskoj fazi pismenost, pa još nekakva "akademska", uistinu postaje ne samo suvišna, nego i opterećujuća. Palac je sasvim dovoljan, i za pritisnuti tipku "OK" ili "Menu", i za potpisati nevjerojatnu oporuku. Jednoga dana filozofi će, ako koji preostane, našu sadašnjicu nazivati "bananizacijom, zadnjom fazom banalizacije". Reći će da smo se ubananili vlastitom potrebom za neznanjem i nerazumijevanjem, za mentalnom ušuškanošću pred prizorima i riječima debilića koje smo smatrali većim debilićima od sebe. Ali njihove riječi nitko neće ni slušati niti čitati. Ako igdje uopće i osvanu, palci potencijalnih konzumenata sami će od sebe pritisnuti "Delete" ili "Escape". I onda istim multifunkcionalnim daljinskim oguliti bananu.

Vezane vijesti

Nek vise demokršćanske sise

Nek vise demokršćanske sise

Povijest licemjerja u Hrvata duga je i, jasno, bogata. Pače, sve ljepša i starija. Evo, recimo, ovo s bećarcem. Bećarac je stoljećima stara forma… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika