Ministrica Jadranka Kosor, premijer Ivo Sanader i član uprave Braniteljskog fonda Đuro DečakVelike financijske obveze hrvatske države spram hrvatskih branitelja sve više potapaju državni proračun u vrijeme najveće ekonomske krize u posljednjih dvadeset godina. Ako država doista želi napraviti rez, to neće biti moguće bez zadiranja u mirovine i razne socijalne naknade branitelja. Antirecesijske mjere hrvatske vlade ostavile su nedirnutima hrvatske branitelje, jednog od najvećih korisnika državnog proračuna.

Naprotiv, u vrijeme najveće gospodarske krize od hrvatskog osamostaljenja, hrvatska vlada je ne samo odustala od diranja u njihova stečena prava već je u 2009. odlučila povećati njihove mirovine, pa je tako samo za ovu godinu predviđeno približno 5 milijardi kuna za 60 tisuća braniteljskih mirovina. Ako se tomu dodaju i drugi troškovi predviđeni u Ministarstvu branitelja od 1,1 milijarde kuna za skrb branitelja, pa potom troškovi predviđeni u Ministarstvu zdravstva i ostalim institucijama, brojka se penje do čak 7 milijardi kuna godišnje.

U troškovima predviđenim za skrb branitelja u iznosu 1,1 milijardu kuna najviše odlazi za trajna prava branitelja odnosno invalidnine i obiteljske invalidnine u iznosu 875 milijuna kuna. To su prava koja nitko ne može osporiti braniteljima ranjenima i oboljelima na bojištu, te njihovim obiteljima. Također, neupitna je briga u stambenom zbrinjavanju invalida Domovinskog rata koje je u 2008. iznosilo 100 milijuna kuna.

Međutim, opće je poznato kako je veći dio ratnih invalidnina dobiven nakon prometnih nezgoda, pada niz stepenice, samoranjavanja u alkoholiziranom stanju i slično. Raznim braniteljskim udrugama isplaćuje se 27 milijuna kuna za njihovo funkcioniranje, a za poboljšavanje kvalitete života 3 milijuna kuna. Samo za sudske troškove izvršavanja pravomoćnih presuda Ministarstvo branitelja mora isplatiti 9,5 milijuna kuna.

Jednokratna prava iz Zakona o hrvatskim braniteljima iznose 14,5 milijuna kuna godišnje. Za zapošljavanje branitelja država izdvaja 40 milijuna kuna godišnje. Ako to čini čak 13 godina nakon Domovinskog rata onda je posve jasno kako je država i njezin model skrbi za branitelje doživio potpuni fijasko, jer se priča o tome trebala davno završiti.

Otkad je Jadranka Kosor počela voditi brigu o hrvatskim braniteljima broj invalida Domovinskog rata popeo se s 20 tisuća početkom 2004. na 43 tisuće danas. Prosječni iznos braniteljskih mirovina iznosi 5100 kuna. Više od 50 tisuća hrvatskih branitelja ima veću mirovinu od hrvatske prosječne mirovine, a od tog broja 30 tisuća branitelja prima mirovinu veću od 6 tisuća kuna.

S ovakvom ekonomskom logikom u državi u kojoj sve manje radne snage plaća sve više umirovljenika, i to onih između 35-55 godina života, situacija je neizdrživa. HDZ je golemim izdvajanjima za branitelje od njih zapravo učinio populaciju naviknutu na vegetiranje i iščekivanje prihoda svakog petog u mjesecu na svojim računima umjesto da je kvalitetnim programima omogućio njihovo zapošljavanje.

I dok hrvatski poduzetnici pokušavaju naplatiti svoje usluge od države čekajući nekoliko mjeseci kako bi uopće mogli preživjeti, između ostalih, i osigurati mirovine hrvatskim braniteljima, predsjednik zagrebačke Hvidre Ivan Pandža nedavno je izjavio kako su branitelji danas najugroženija skupina u ovoj državi, jer mu se nije nešto svidjelo oko reforme zdravstva, odnosno bilo mu je nezamislivo da branitelji izdvajaju dodatnih 3 posto za zdravstvo kao što će to morati izdvajati i ostali građani.

Među 60 tisuća umirovljenih branitelja, njih petina je mlađih od 40 godina, a radni staž branitelja u prosjeku je 18 godina. Hrvatska u odnosu na zapadnoeuropske zemlje ima najveći broj invalidskih i obiteljskih mirovina. Od početka stvaranja Zakona o hrvatskim braniteljima i njihovim pravima bilo je jasno kako HDZ pod svaku cijenu želi izdašnim materijalnim pravima na dulji rok stvoriti sigurno biračko tijelo, a važno je da broji što više članova. Tako se uspjelo doći do brojke od približno 500 tisuća hrvatskih branitelja koje je na neki način trebalo zbrinuti povlasticama, autima bez carinskih i poreznih davanja, udjelima, mirovinama, kuponima i tome slično.

Temeljna obveza i dužnost svakog hrvatskog državljanina početkom Domovinskog rata bila je obrana države i tu sva priča oko privilegija treba prestati. Svu moguću pažnju i skrb države bilo da se radi o povlasticama, mirovinama i slično trebali su dobiti jedino ranjenici i invalidi, obitelji poginulih hrvatskih branitelja i bivši zatočenici logora.

Ono što je država trebala učiniti prema svim ostalim hrvatskim braniteljima koji su ostali bez posla zbog toga što im je tvrtka u kojoj su radili propala jest omogućiti im ponovno zapošljavanje i resocijalizaciju.

Međutim, to nije znala učiniti, bilo je lakše posegnuti u državni proračun i imati socijalni mir, podijeliti braniteljima poduzetničke kredite bez programa, uvoz automobila bez carina i poreza, a onda je uslijedila najveća privatizacijska prevara u iznosu 13 milijardi kuna. HDZ je još 1998. proveo propalu kuponsku privatizaciju hrvatskih tvrtki u kojima su najveći dobitnici trebali biti hrvatski branitelji, a na koncu su bili najveći gubitnici. Dodijeljene vrijednosne kupone hrvatskih tvrtki za privatizaciju branitelji su prodavali ispod svake cijene "torbarima" koji su preko noći postali vlasnici velikih investicijskih fondova, odnosno većinski vlasnici poduzeća u privatizaciji.

Nešto slično događa se i s braniteljskim fondom koji vrijedi između 3 i 4 milijarde kuna. Udjele su dobivale, između ostalih, čistačice, tajnice u kabinetima MORH-a, Oružanih snaga i policije, policijski službenici sa asfalta nekoliko desetaka kilometara udaljeni od bojišta i slično. HDZ ni pod koju cijenu ne želi objaviti popis hrvatskih branitelja, jer bi se na taj način teško kompromitirao. Naime, na popisu bi se našle tisuće osoba koje su Domovinski rat provele ponajviše u Austriji, Mađarskoj, te Njemačkoj.

HDZ-ova izdašna i posve nerazumna financijska politika spram braniteljske populacije od početka njezina stvaranja sada je došla na naplatu.

HDZ je dozvolio masovnu proizvodnju lažnih invalida, jer se u početku nije htio obračunati s takvim koruptivnim pojavama u društvu. Kako bi ipak pokazao da želi raščistiti s takvim pojavama HDZ je preko USKOK-a pokrenuo kozmetičke akcije "Dijagnoza 1 i 2" kojima je bio cilj raskrinkati lažne branitelje i invalide Domovinskog rata. Rezultati su bili katastrofalni, razotkriveno je "čak" 10 lažnih invalida i potom je sve stalo.

Kada se dolaskom koalicijske vlade Ivice Račana htjelo uvesti reda među lažnim braniteljima i invalidima opet je HDZ zagalamio. Tada se tvrdilo kako je revizija najdublja uvreda za invalide Domovinskog rata. Primjerice, kada je okončan rat u Vijetnamu samo je jedan američki general stekao pravo na invalidninu dok ih je u Hrvatskoj vojsci dvadesetak.

Naklonost HDZ-a prema braniteljskoj populaciji i njegova velika financijska pomoć svih prošlih godina raznim braniteljskim i udrugama invalida ima prije svega političku pozadinu, ne samo zbog glasačkog tijela već i zbog činjenice da su udruge odrađivale političke zadaće u ime stranke. U rujnu 1996. Hvidra je po zapovijedi tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška organizirala prosvjed na Markovu trgu na kojem je bilo desetak tisuća ratnih vojnih invalida.

Prosvjed je predvodio tadašnji predsjednik Hvidre i HDZ-ov zastupnik u Županijskom domu Sabora Marinko Liović. Svrha prosvjeda bila je da Šušak demonstrira silu i preplaši tzv. tehnomenadžersku struju u HDZ-u, dakle, Nikicu Valentića, Zlatka Matešu, Borislava Škegru i ostale. Liović je dobro obavio zadaću pa je dobio kadrovski stan od stotinjak kvadrata u elitnom dijelu Zagreba i čin bojnika, iako je u ratu bio pripadnik odjela minobacača u pričuvnoj brigadi. Tada je Hvidra prvi put upotrijebljena u političke svrhe.

Godine 2001. održan je prosvjed na splitskoj Rivi u znak potpore generalu Mirku Norcu. Glavni organizatori bili su Stožer za zaštitu digniteta Domovinskog rata i Hvidra, a stvarni organizator bila je tada glavna opozicijska stranka HDZ. Tada su branitelji drugi put iskorišteni u političke svrhe. Čelni ljudi Hvidre, od Mladena Jurkovića preko Marinka Liovića, do Josipa Đakića, redom su bili i jesu saborski zastupnici HDZ-a. Iz toga se vidi da je vodstvo Hvidre uvijek bilo pod čvrstom kontrolom HDZ-a.