Britanski ministar Peter Mandelson nakon napada mlade aktivisticePeter Mandelson je nesumnjivo jedan od najutjecajnijih i najzanimljivijih suvremenih britanskih političara, moćan i kontroverzan, a vjerojatno bi danas bio britanski premijer da nije bio upetljan u razne skandale, zbog kojih je u nekoliko prilika morao davati ostavke na svoje ministarske položaje, ali nakon kojih bi se uvijek vraćao u politiku. Bio je jedan od najbližih suradnika Tonyja Blaira, te je zbog svojeg virtuoznog korištenja medija neizmjerno zaslužan što je Blair 1997. godine postao premijerom. Nakon niza poslova u vladi i Laburističkoj stranci, nakon nekoliko godina provedenih u Evropskoj komisiji u Bruxellesu sada je na položaju britanskog ministra za poduzetništvo. Ovih se dana o njemu ponovno mnogo piše zbog jednog bizarnog događaja, dok je prošlog petka dolazio na jedan sastanak ispred londonske zgrade Kraljevskog društva, najuglednije britanske znanstvene institucije, da održi predavanje o borbi protiv zagađivanja zraka, dočekala ga je jedna mlada žena i nakon što je izašao iz automobila u lice mu je iz jedne plastične čaše bacila neku zelenu ljepljivu kremu od jaja.

Ta mlada žena, 29-godišnja Leila Deen, pripada ekološkoj organizaciji "Plane Stupid", koja se upravo bori protiv zagađivanja zraka, a u posljednje vrijeme posebno prosvjeduje protiv širenja zračnog prometa u Velikoj Britaniji, tvrdeći da se time dodatno uništava atmosfera. Posebno su članovi te organizacije prosvjedovali protiv plana britanske vlade da se na slavnom londonskom aerodromu Heathrow sagradi još jedna pista, kako bi se mogao značajno povećati kapacitet. Leila Deen bacila je Mandelsonu senf u lice zato jer je on javno podržao izgradnju te nove piste, te je smatrala da je licemjerno da on tog dana govori pred znanstvenicima o borbi protiv zagađivanja zraka, a u zagađivanju svojim odlukama i sam sudjeluje.

U Velikoj Britaniji je njena gesta izazvala veliku pozornost, a to je njoj bio i cilj da na taj način skrene pozornost na prosvjede njene organizacije, te licemjerje vlade. No, još je jedna stvar izazvala pozornost. U Velikoj Britaniji ovakav način prosvjeda ne smatra se kažnjivim djelom, pa policija u prvi trenutak nije intervenirala protiv Leile Deen, te je ona - iako su policajci bili u blizini - mirno odšetala s mjesta događaja. No, dva dana kasnije je uhićena, a policija je kasnije objasnila da je naknadno djelovala jer je netko policiji dao prijavu zbog tog napada. Mediji zaključuju da je to uradio sam Mandelson, a to mu se ne uzima za dobro.

U Velikoj Britaniji, ali i u drugim zapadnim zemljama, ovakva vrsta prosvjeda često u javnosti izaziva simpatije, pogotovo ako je razlog za prosvjed prihvatljiv, kao što je to u ovom slučaju. Značajan broj Britanaca protivi se širenju Heathrowa, posebno su protiv toga ljudi koji žive u blizini aerodroma, a mnogi misle da se britanska vlada premalo obazire na ovo protivljenje građana. Mnogi stoga podržavaju razne vrste demonstracija i prosvjeda protiv širenja Heathrowa, koji se kontinuirano organiziraju na raznim mjestima, a i ovu gestu mlade aktivistice smatraju opravdanim dijelom te kampanje. Ovo što je ona uradila ne razlikuje se mnogo od sličnih akcija raznih drugih grupa protiv drugih britanskih političara u prošlosti. Na Tonyja Blaira još dok je bio premijer grupa aktivista bacila je boju s galerije parlamenta u trenucima dok je on držao govor poslanicima. Potpredsjednika vlade Johna Prescotta napao je na ulici jedan prosvjednik bacivši jaje na njega, a ratoborni Prescott tom čovjeku nije ostao dužan, nego se počeo na ulici tući s njim. Ministricu Clare Short napali su prilikom jedne konferencije dok je sjedila za radnim predsjedništvom prosvjednici ljuti na nju što je podržala britansko sudjelovanje u invaziji na Irak. Tako se ovaj napad na Mandelsona uklapa u tu širu aktivnost prosvjednika, koji smatraju da su ovakvi izravni napadi na političarie efikasno sredstvo da se skrene pozornost na neki politički ili socijalni problem.

Štoviše, takvih je napada sve više i više, pa oni postaju na neki način čak i dio političke prakse i kulture. Ta je aktivnost čak i više razvijena u Francuskoj i Belgiji, nego u Velikoj Britaniji. Za to je vjerojatno najzaslužniji belgijski pisac Noel Godin, koji je razvio poseban način prosvjedovanja protiv političara i javnih ličnosti. On osobe koje mu se ne sviđaju nastoji poniziti bacanjem kremaste torte u lice. Takvih je napada posljednjih desetljeća napravio više desetaka, često mu u tim napadima pomažu i prijatelji, pa je bilo slučajeva gdje je u akciji sudjelovalo i desetak ljudi. Godin se potrudi i da njegove akcije budu snimljene. On je uspio do sada baciti tortu u lica raznih poznatih ljudi, pa su njegove žrtve bili i šef Microsofta Bill Gates, i sadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, kojeg je napao dok još nije bio na tom položaju, zatim filozof Bernard-Henry Levy, režiser Jean-Luc Godard, te mnogi drugi. Levyja je napao nekoliko puta, a on je bio toliko ljut na Godina da ga je jednom skoro pretukao. Godard, naprotiv, bio je oduševljen Godinovom akcijom, te je zabranio policiji da provede bilo kakvu akciju protiv njega.

Godin je toliko popularizirao tu aktivnost da je dobio francuski nadimak "entarteur" - "bacač torti", a ta je aktivnost čak dobila i u engleskom jeziku poseban termin "pieing". Kod Godina ta njegova aktivnost nije imala samo političko, nego i umjetničko značenje, jer je on te svoje operacije bacanja torti vidio i kao vrstu umjetničkog djelovanja, kao neki nastavak poetike slapstick komedija iz vremena nijemog filma, bacanja torti u filmovima režisera Macka Senneta i komičarskog dua Stana Laurela i Olivera Hardyja.

Ono što je Godin godinama radio bio je na neki način najizvorniji dio te specifične prosvjedne aktivnosti koja se ne može ograničiti samo na bacanje torti, nego uključuje i bacanje trulih jaja, boje, brašna, te raznih drugih tvari kojima se može zaprljati lice ili odijelo napadnutog. Uostalom, Leila Deen je izabrala zelenu kremu od jaja u prvom redu zbog njene zelene boje, jer je time željela pokazati kako je Mandelson licemjeran kad za sebe govori da je "zeleni ministar", jer vodi brigu o okolišu, a - kako je ona rekla - "zeleni je stvarno jedino kada se na njega baci zelena krema".