Renato BaretićSedam tisuća ljudi, uglavnom mladih, u petak je na splitskim Gripama (za neupućene - to je ona dvorana zbog čije se planirane oronulosti, malih kapaciteta i neisplative obnovljivosti išlo graditi nevjerojatno isplativu Spaladium Arenu) došlo na koncert Halida Bešlića, pjevača novokomponirane narodnjačke kuruze. I ne samo da su došli "u tolikom broju", nego su i uglas s njime i njegovim gostima (Alkom Vuicom, Žerom, Duškom Kulišem i Samirom Mujagićem) uglas otpjevali kompletnu play-listu, sa svim prigodnim dopunama. Večer kasnije, u finalu "Evergreena", dosad najnevjerojatnijeg showa na našim televizijama (autor emisije svakotjedno je u novinama pljucao po šlampavoj izvedbi vlastite genijalne ideje, što je presedan vrijedan zlatnih slova u antologiji mediokracije!) najdugovječnijom je hrvatskom pjesmom, glasovima publike, proglašena Thompsonova "Vjetre s Dinare", stara tek desetak godina.

Za nju je, kažu, glasalo više od pet tisuća ljudi koji bi se, kladim se, žestoko bunili protiv uvođenja trošarine na mobiteleće pozive... Sedam tisuća "uglavnom mladih" na koncertu zvijezde novokomponirane narodne muzike, ej, pa toga nije bilo ni u vrijeme dok su Srbi činili 11 posto populacije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj! Sedam tisuća (ili više) "uglavnom mladih" koji na koncertu znaju s tobom pjevati sve tvoje pjesme - to su si u ono mračno, srbokomunističko i udbočetničko doba u Hrvatskoj mogli priuštiti samo Rolling Stonesi i Bijelo dugme, Queenovci i Riblja čorba, Talking Headsi i Dire Straitsi, a Stranglersi, Wingsi, Gang of Four, Weather Report, Ian Gillan i Frank Zappa bili su tu negdje, malo ispod tako postavljene ljestvice. Jedini novokomponirani narodnjak koji je u to doba (navodno kapilarno prožeto omraženom harmonikom i pratećim cijukom i lelekom) mogao u SR Hrvatskoj okupiti sedam ili više tisuća obožavatelja bila je Lepa Brena. Svi osim nje mogli su u Hrvatskoj samo snivati sanak pusti o barem tisuću posjetilaca - više nego ovdje znali su ih imati čak i u Sloveniji. Halid Bešlić bio je jedan od njih. Čak i među čeljadi koja je slušala takvu vrstu glazbe bilo je u to vrijeme podosta onih koji nisu znali precizno povući granicu između likova i djela Halida Bešlića i Halida Muslimovića.

Danas ovaj prvi, eto, ostvaruje svoje mladenačke snove i puni dvorane gdje se god sjeti, uključujući i "cvit Mediterana". U vrijeme o kojemu govorimo Marko Perković bio je musavi dječarac koji nije volio prati zube. U njegovoj rodnoj kući na radiju se, ako ga je i bilo, zacijelo nije slušalo nijednoga od dvojice Halida, niti ikoga sličnog. Zapravo, prema onome u što je dječarac izrastao, dalo bi se zaključiti kako se radio nakratko palio tek u ponoć, kad na Prvom programu ide hrvatska himna, i onda odmah gasio. I on je ostvario, a možda i nadmašio, svoje mladenačke snove: danas ima stan, pače penthouse, od 350 kvadrata s upola manjom terasom na kojoj prema projektu može napraviti i bazen, brčkati se na osmom katu, visoko iznad sirotinjskih krovova Žitnjaka, osluškivati vjetar s Medvednice, žaliti za rodnim krajem i pitati se piju li još vuci iz bazena, pardon, izvora, vodu.

Pa onda, laktovima oslonjen o crveno-bijelo-plave pločice izvora, pardon, bazena, sa slavodobitničkim osmijehom pustiti vodu i vjetar na sve te Vukove, Robiće, Dragojeviće, Runjiće, Dujmiće, Dediće, Kovače i ine koje je prepišao u izboru za najdugovječniju hrvatsku pjesmu. I to gdje? Ne u Zadružnom domu Brabonjčevci, nego u Kristalnoj dvorani opatijskoga hotela Kvarner! I to kako? Ne nadvikivanjem, cjenkanjem i pljuvanjem u dlanove, nego televotingom, glasovima "uglavnom mlađe" publike! Ej, nije to mala stvar, pobratime mio! Shvatili ste, nadam se - nije ovo zapravo tekst ni o Halidu ni o Marku (ne kažu li, uostalom, obojica da su zapravo rokeri u duši?), nego o toj "uglavnom mlađoj" publici. Svi su ti ljudi, ili barem devetero od njih deset, rođeni u gradu, ne na selu. Svi raspolažu sredstvima komunikacije i izvorima informacija o kakvima njihovi roditelji nisu mogli ni sanjati. Svi svakodnevno nose barem po dva komada odjeće "s potpisom", svi znaju što znači "brand", a neki čak i što je burzovni indeks. U svijetu bez bankomata i signala za mobitel svi bi se za dva dana našli na pragu samoubojstva. O mužnji krava ili prevrtanju sijena znaju samo ono što su naučili gledajući "Farmu"...

A onda sjednu za kompjutor, odu na Fejs ili neki forum, pa chataju i postaju o čardacima, vjetru s Dinare, sjetnim mislima o Kupresu, Tešnju, Herceg-Bosni kao takvoj, narodnim običajima, o tome kako je Halid bog kad zapjeva "Sviraj nešto narodno"... Otkud ta ruralonostalgija kod ljudi kojima bi pozlilo da popiju dva gutljaja friško izmuzenog mlijeka? Otkud potreba gradske djece za narodnjačkim sinkopama i folklornim metrom, otkud ta iskrena tuga za selom u čijoj se elementarnoj surovosti ne bi znali snaći, niti bi se ikad poželjeli naći? Uzrok vjerojatno leži u kombinaciji sveopće banalizacije i dezorijentiranosti - u takvoj situaciji emotivni se spektar nužno svodi na elementarne, predurbane, manihejski crno-bijele, binarne stereotipe: ljubav/nevjera, livada/neboder, dom/neprijatelj, bog i preci/antikristi i masoni... Stvar je samo u tome da neki to prepoznaju pa grintaju, a drugi prepoznaju pa zarađuju. Sâm sam si kriv što sam, kao i obično, u krivoj skupini.