BRANKO MIHALJEVIĆ od 2004. godine je na čelu Središnjeg vojnog arhivaHrvatska neće moći u potpunosti udovoljiti zahtjevima haaškog tužiteljstva kad je u pitanju topnička dokumentacija, jer je dio te dokumentacije nestao. Arhivska građa zanimljiva haaškom tužiteljstvu od 1996.-2004. nalazila se izvan sefova, na desetak lokacija, prvenstveno u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ali razbacana i po Korpusima HV-a od Karlovca, Osijeka, Rijeke i Splita, odnosno, bila je svima dostupna, doznaje Nacional iz izvora bliskih hrvatskom pravosuđu. Ipak, jednim većim dijelom barem je rekonstruiran put izrade traženih dokumenata, nekolicina je već proslijeđena haaškom tužiteljstvu, ali za ostatak tražene dokumentacije nepoznato je gdje je završila.

Vojna arhiva nakon Domovinskog rata nikada nije bila na jednom mjestu, nije se dobro čuvala, niti je bilo njezine sistematizacije. Ona je bila dostupna svakom agentu Sigurnosno-informativne službe koji je vrlo lako mogao manipulirati njome ovisno o tome tko je od njega tražio takvu uslugu, a po svemu sudeći radilo se o odvjetnicima obrane koji su bili bliski vojnim tajnim službama. Teškoće s prikupljanjem dokumentacije iz rata primijetio je i bivši načelnik Glavnog stožera general Petar Stipetić kad je bio u statusu osumnjičenika pred Haaškim sudom. Pripremajući se za razgovor s haaškim istražiteljima, vrlo teško je pronalazio dokumentaciju koja mu je trebala biti od koristi tijekom ispitivanja, jer je priličan broj dokumenata nedostajao i bio razbacan na više lokacija.

Nestala topnička dokumentacija koju su proizvele postrojbe HV-a i Zborna područja pred početak operacije "Oluja" trebala se nalaziti u središnjem vojnom arhivu, dok je drugi dio dokumentacije koji se odnosi na zapovijedi i raščlambe Glavnog stožera HV-a čuvan u njegovoj Upravi za operativne poslove, doznaje Nacional iz pravosudnih izvora. Pristup dokumentaciji za potrebe suradnje Hrvatske s Haaškim sudom, i to u obje spomenute organizacijske cjeline, imali su jedino pripadnici bivše Sigurnosno-informativne službe MORH-a (SIS) koja je danas dio Vojno-obavještajno sigurnosne agencije (VSOA).
Agenti službe dolazili bi u Upravu za operativne poslove koja se nalazila u vojnom kompleksu na Trgu Petra Krešimira IV. u Zagrebu, preuzimali kopije dokumenata, dok bi original morao ostati u Upravi. Potom bi agenti deklasificirali dokumente i poslali ih Uredu za suradnju s Haaškim sudom. Dakle, original svakog od dokumenata iz Uprave za operativne poslove i dalje mora biti u arhivi. Situacija sa središnjim vojnim arhivom bitno je složenija i problematičnija. U novoj zgradi Središnjeg vojnog arhiva na 1800 četvornih metara koja se od 2004. nalazi na Hrvatskom vojnom učilištu u Ilici 256, smještena je dokumentacija iz 300 vojnih postrojbi, 7000 metara arhivske građe. Dio najvrednije i politički najosjetljivije arhivske građe nalazi se od 2004. u posebnim sefovima.

Osim toga, utvrđeno je kako se nekoliko stotina originala dokumenata nalazi u privatnim arhivama časnika i vojnika ili su jednostavno uništeni, ne zato što mogu biti kompromitantnog sadržaja, nego su neki procijenili da se radi o "starom papiru" koji im samo smeta u njihovim domovima. Nema sumnje kako hrvatska strana čini sve što može u ispunjavanju zahtjeva haaškog tužiteljstva, koje, kako smo doznali, ima razumijevanja za probleme pronalaska dokumentacije, jer je iscrpno obaviješteno o tome da se arhivska građa nikada nije sustavno vodila na jednom mjestu. Međutim, veliko je pitanje hoće li haaško tužiteljstvo dati prolaznu ocjenu hrvatskoj suradnji ako se ne utvrdi tko je u vojnom lancu zapovijedanja bio zadnja karika gdje je točno određena dokumentacija nestala.