16.03.2009. / 12:19

Autor: Vladimir Radičević

In memoriam: Nitko kao Mutić, novinar koji je predviđao olimpijske medalje

Glavni urednik magazina Superkošarka prisjetio se svih lijepih stvari kojima ga je naučio legendarni sportski novinar i televizijski komentator te apelira da, ukoliko ikada bude ustanovljena nagrada za najboljeg komentatora godine, neka svakako nosi njegovo ime

Boris MutićBoris MutićVijest da je nakon duge i teške bolesti umro Boris Mutić, jedan od najboljih sportskih komentatora u bivšoj državi i naravno nakon toga u Hrvatskoj, saznao sam ujutro kada sam uz kavu listao dnevne novine. Odmah mi je kroz glavu prošlo kako mi je s njim bio užitak surađivati u magazinu 90minuta, gdje je pisao rubriku Vremeplov, i kako je svaka kava popijena s njim u društvu za mene bio poseban događaj jer sam u tih 20-ak minuta naučio o sportu više nego 'surfajući' mjesecima internetom.

Mutić je znao sve o gimnastici, govorio mi je kako u gimnastici ima više od 500 elemenata i da svaki pravi komentator mora znati stručni izraz za najmanje njih 200. Sjećam se da mi je tada, u kolovozu 2008, za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu, govorio 'kako će mali Ude sigurno uzeti medalju'.

Nekoliko dana kasnije taj "Mali" Filip Ude na konju s hvataljkama osvojio je srebro, a svi osim Mutića i još nekoliko vrsnih poznavatelja gimnastike, bili su iznenađeni.

Osjećao je sport više od drugih komentatora, a osim gimnastike, koju je i trenirao kao mladi DIF-ovac, jako je dobro poznavao skijanje i košarku. Sjećam se kako mi je govorio da je davne 1968. uživo prenosio prvu povijesnu utakmicu iz Jazina kada je Zadar igrao protiv tada najvećeg kluba Europe Real Madrida. Navijači Zadra, Tornado, posebno su ga cijenili. Pljesak koji je dobio u novoj dvorani na Višnjiku, koja je dobila ime po Kreši Ćosiću, dokaz je kako su ga svi voljeli. Prvu povijesnu utakmicu iz Višnjika prošle godine simbolično je otvorio u eteru HTV-a upravo Mutić nakon čega je mikrofon predao mlađim kolegama. Sa šalom Tornada oko vrata zaradio je ovacije od kojih su mu čak i suze potekle.

Sjećam se s kojim je ponosom pričao o tri uzastopna naslova europskog prvaka splitske Jugoplastike i o anegdotama s tih putovanja. Prenosio je uživo sve tri povijesne pobjede Tonija Kukoča i društva i baš prije nego se razbolio rekao mi je:
"Vlado, napisat ću ti jedan tekst o mojim danima s Jugoplastikom, o druženju s igračima, trenerima, atmosferi na putu. Najviše ću ti pisati o naslovu Prvaka Europe u Muenchenu 1989. kada se tome nitko nije nadao. Sad u travnju ti je 20. godišnjica tog naslova".

Nedugo nakon toga čuo sam se s Borisom telefonom. Tom prilikom mi je javio kako mi još nije napisao tekst jer je imao prometnu nesreću i da je jedva izvukao živu glavu. Kad se vratio iz bolnice čuli smo se posljednji puta no tekst koji je počeo pisati za novi broj Superkošarke nije uspio završiti jer je prste ponovno uplela sudbina.

Saznao je da boluje od raka debelog crijeva i hitno je morao na operaciju. No, vjerovao je kako će se oporaviti jer je bio borac, sportaš od glave do pete.
Sjećam se da mi je jednom prilikom rekao kako svaki dan napravi 70 sklekova i da svako jutro radi vježbe razgibavanja te da mu je sada, kad je u mirovini, "pravi gušt prenositi svoje iskustvo na mlade i raditi u sportu".

U mirovini je imao vremena za sve, snimao je dokumentarne filmove, razne reportaže, svakodnevno je prije i za vrijeme Olimpijade dijelio savjete Bruni Kovačeviću dok je ovaj za HTV prenosio gimnastiku, hvalio mi je mladog Marka Šapita "da je najnadareniji od mlade garde koja radi na HTV-u"...

No, iako je gotovo svaki razgovor s njime morao početi ili završiti sportskom temom, često mi je pričao o svojoj obitelji. Bio je ponosan na kći Anju koja živi i radi u New Yorku za najpoznatijeg nakladnika turističkih vodiča Lonely planet. Naravno, bio je ponosan i na sina Aljošu koji je poznati saksofonist u Barceloni gdje živi s obitelji. No, najsretniji je bio kada bi mu u naručje sjeo unuk koji ga je svake godine po nekoliko puta posjećivao u miru i tišini vikendice u Zagorju.

"U ljeto ćemo se svi naći, ti i Ivica (Medo) morate doći na roštilj. Bit će nam odlično!", rekao mi je Boris čije sam TV prijenose i njegove odmjerene i zanimljive komentare utakmica obožavao. Borisa više nema i sa sigurnošću mogu reći kako nitko nikada neće biti kao on. Bio je jedinstven i ako će se ikada dodjeljivati nagrada za najboljeg komentatora godine u Hrvatskoj apeliram da nosi ime Borisa Mutića!

Vezane vijesti

Otvorena izložba fotografija "Boje života - Ivo Pukanić, in memoriam"

Otvorena izložba fotografija "Boje života - Ivo Pukanić, in memoriam"

Večeras je u zagrebačkom muzeju Mimara svečano otvorena izložba fotografija "Boje života - Ivo Pukanić, in memoriam", u čast tragično preminulom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika