Legenda sportskog novinarstva Boris Mutić sa suprugom LjubicomPrije 5 godina, istinska legenda hrvatskog sportskog novinarstva, pokojni Boris Mutić, otišao je u mirovinu. No, od sporta nije odustao. U to smo se uvjerili sredinom srpnja prošle godine, kad smo s Mutićem napravili interview, vjerojatno posljednji u njegovom životu, a povod je bio njegov najnoviji angažman u tiskanim medijima, točnije u sportskom tjedniku 90 minuta.

U intervjuu za Zagreb News, Mutić se tada prisjetio bogatog reporterskog iskustva, iznio je vlastita razmišljanja o tomu koliko je novac zapravo promijenio sport, te kako i dalje svakodnevno piše o sportu, kojemu je posvetio velik dio života. Nacional.hr donosi proširenu verziju interviewa, sa dijelovima koji nikad nisu objavljeni

Koliko godina je prošlo od vašeg prvog prijenosa?

Točno 42. godine. Utakmica Dinamo-Vardar. Znam da je Dinamo dobio 2:0. Jedan je gol dao Zambata a golman je bio Mutibarić.

Koliko je to sa današnje perspektive daleko?

Uvjeti za rad su potpuno drugačiji, ali je suština ista. Nogomet nikad nije teško prenositi. Nogomet je muška šovinistička disciplina. Kad se muž poslije ručka posvađa s ženom, ide na stadion pa se izdere i viče, psuje igrače, suce. Sve. Jer pred ženom u kući to ne smije raditi.

Odnedavno pišete kolumne i reportaže za sportski časopis 90 minuta. Da li je to potpuno novo iskustvo?

U tiskanim medijima sam u karijeri pisao nekoliko puta, ali tek sam s 90 minuta počeo ozbiljno. Meni je problem poslati urednicima tekst preko e-pošte jer nisam baš vičan u tipkanju na računalu. Danas sam radio jedan intervju. Sad moram pronaći jednog kolegu da mi to istipka u deset minuta jer bih ja to radio četiri sata. O mikrofonu, kameri, komentatorskom poslu znam sve što se treba znati, ali u novinama primjerice ne znam što je prijelom. Tehnička je razlika velika, ali suštinska nije. Sportsko novinarstvo je uvijek sportsko novinarstvo. Ili znaš raditi taj posao ili pak ne znaš, kao i u svakoj struci.

Boris Mutić je 45 godina radio na televizijiU svojim tekstovima pišete o legendarnim zagrebačkim, ali i hrvatskim sportašima. Poput Dražana Jerkovića, Vladimira Beare...

Veliko mi je zadovoljstvo raditi s tim ljudima, jer se poznajemo još od vremena dok sam prenosio utakmice u kojima su igrali ili kad su bili treneri. Najlakši posao do sada. One koji su još živi nazovem i kažem o čemu je riječ, pa čak ako u tom trenutku kod njih vlada silenzio stampa, mene neće odbiti. Svi su ti ljudi dio moje profesije, od samih početaka.

U medijma se sportaši vaše generacije, pa i oni stariji, rijetko spominju?

Mislim da će se na njih mediji sve više osvrtati, jer takvi sportaši ne smiju otići u zaborav...Može se kazati: 'Bio jednom jedan Vladimir Beara', 'bila jednom jedna Đurđica Bjedov'. Onda će netko za 25 godina reći 'bila jednom jedna Janica Kostelić'. Svakako, te ljude jedno izvjesno vrijeme treba pustiti na miru da žive svoj život. Međutim, ponekad se treba i posjetiti imena koja su na tako poseban način promovirali ono čime su se bavili. Ne treba baciti sve u zaborav.

Nedavno ste napisali kolumnu u kojoj uspoređujete današnji novinarski pomladak i minulo razdoblje vaše mladosti. Koja je razlika?

S mladim novinarima treba jednostavno raditi, kao što je to bio i prije slučaj. Svi smo mi prošli svoje uspone i padove. Bitno je učiti. Ja sam primjerice nedavno naučio kako se grafički slaže jedan članak, što prije 7 dana nisam znao. S druge strane, što se tehničkog aspekta tiče, kad bismo pravili neku usporedbu onih vremena i danas, osobito u televizijskom smislu, kazao bih kako je to razlika nebo i zemlja. U moje vrijeme moralo se primjerice prikupljati podatke na razne načine kako bi se došlo do priče: kroz isječke, tekstove, biltene koje si dobivao na natjecanjima, čitanjem knjiga... Danas 'ubodeš' Internet i imaš sve.

Za vas kažu da ste posljednji romantik u poslu. Da li su ta vremena iza nas?

Možda se može reći da sam bio romantičar. S druge strane, možda to ipak nije prava riječ. Odnos koji gajim prema sportu stekao sam čim sam naučio pisati i čitati, a potom se i zanimati za sport. Sport je za mene bio, ali i ostao veliki dio života. Primjerice, sjećam se da je u mojoj mladosti neki Vanderman bio rekorder u skoku s motkom s preskočenih 4,77m. Hvala Bogu, pamćenje mi još uvijek služi i stalno živim s tim sjećanjima. Da, možda je bilo romantičarsko razdoblje upravo zbog posebnog pristupa sportu. Mukotrpno se prikupljalo podatke, ali se s time povećavao i interes i znanje samog novinara. Danas, mladi novinari koji sport doživljavaju tvrdo skolastički i za sve koriste Internet, ponekad ne mogu imati takav osjećaj. Ne znam kako da to objasnim. Vrijeme se promijenilo, Internet mnoge stvari mijenja u nepovratno. Po mom mišljenju, ono što si dobio iz razgovora s ljudima, vraćaš ljudima, dakle gledateljima. Možda sam ja zato romantik, jer informacije od ljudi vraćam ljudima, a internet mi nije jedini i apsolutni izvor.

Mutić ispred kuće u koju je uselio nakon odlaska u mirovinuPoznati ste kao možda 'najemotivnji' komentator u prijenosima. Koji sport vam najviše diže adrenalin?

Prije bih rekao koji događaj. Jer svaki sport ima nešto po čemu je zanimljiv. Svakako je posebno bilo kad su igrali Italija-Jugoslavija 1966. godine u Montrealu, kad je Jugoslavija u zadnjim sekundama osigurala prolaz. Također, pravi je užitak bilo gledati i prenositi igre Cibone i Jugoplastike u Eurokupovima. Posebno je uvijek bilo gledati Janičine nastupe. Kad ima važnu utakmicu, komentator treba stvoriti i posebnu dramaturgiju.

Zagrebačka športska redakcija bila je najcjenjenija u bivšoj državi. Kakvo je stanje danas?

Isto, samo što nema više Jugoslavije.

Napisali ste dvije knjige: "Uspomene" i "Hrvatski sportaši na zimskim olimpijskim igrama". Da li je još neka u pripremi?

Htio sam pisati pred Olimpijske igre u Pekingu. Dugo sam se vremena pripremao. Zbog brojnih prepreka u ostvarenju ove ideje i kratkog roka odlučio sam ipak odustati. Pisanje knjige za mene je jedan poseban proces, što je vjerojatno jedini pozitivan aspekt u svemu tomu. Dvije najstresnije stvari su čekati sponzora da ostvari ono što je obećao i onoga tko je kazao da će je od sponzora kupiti - da to i učini. No, nikada na svoje knjige nisam gledao kao na priliku za zaradu. Prvu knjigu koju sam napisao, na njoj sam izgubio novce, a radio sam je s ljubavlju. Drugu nisam radio s ljubavlju a bio sam u financijskom dobitku

Kojim pristupom ispisujete retke u vašim knjigama?

Većina se toga temelji na sjećanju. Sve je autentnično i sve se temelji na mojim dojmovima. Ponekad uzmem nešto iz arhive da bi povjerio da je to točno. Onda se sjetim deset novih stvari. Tako uostalom bistrim mozak. Čovjek se prisjeti da su Kinezi prvi put na Olimpijadu došli u Lake Placid 1980. Tamo sam bio koordinator za Euroviziju. Došli su 15 dana prije u Olimpijsko selo. Prvi put su primjerice došli na Ljetne igre '84 godine. Ima niz takvih detalja koji su mi ostali u sjećanju.

Koji vam se sportski događaj najviše urezao u pamćenje?

Igre i prvenstva koje su organizirane sa strašću najdojmljivija su, kako za sportaše, gledatelje, pa tako i za komentatore. Tamo se stvara najbolje ozračje. Poput recimo Lillehamera, gdje je na skijaško trčanje došlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Pamtim Svjetsko nogometno prvenstvo u Argentini. Tih mjesec dana inflacija pesosa je bila 69 posto. Siromaštvo je bilo na vrhuncu. No unatoč svemu, to su bili iskreni ljudi. Svjetsko su prvenstvo upravo oni učinili fantastičnim, jer su živjeli nogomet tijekom tog razdoblja. To se na primjer ne može reći za Moskvu, jer je tamošnja vlast iz grada potjerala starce i malu djecu da bi se pripremili za Olimpijske igre. Prema tome, što su ta mjesta narativnija i prirodnija, poput Južne Amerike, to su sjećanja pozitivnija i dugoročnija. Dobro, Seul je već drugačiji. No, to je do mene. Da živim 300 godina, teško da bih proniknuo u azijatsku kulturu. No, ni tamo Olimpijske igre nisu bile loše. Za razliku od toga Olimpijade u Atlanti i Ateni, koje su organizirane iz razloga da se zaradi: ni po čemu mi nisu ostali u sjećanju. Torino je pak najgora Olimpijska priredba koju sam ikad vidio. Primarna stvar organizatora očigledno je bila zarada novaca preko sponzora. Bez imalo emocija.

Da li ste se u mlađim danima okušali u nekom sportu?

Nisam bio neki sportaš. Sa svim i svačim sam se bavio, al nisam bio uporan. Skijam ja i sad. Znam i odigrati tenis. No, najaktivniji sportovi danas, koji su po pokretima iznimno slični tenisu, u mom se slučaju događaju u Zagorju. Pritom mislim na cjepanje drva, kopanje.. Recimo da se sportom bavim na jedan drugačiji način. Inače, u mladosti sam igrao košarku, ragbi, rukomet...Kostelić i ja smo prva generacija kineziološkog fakulteta. Igrao sam u raznim klubovima, no nigdje se nisam skrasio. Ipak sam na kraju odabrao jedno drugo zanimanje.

Zagreb vam je obilježio karijeru. Tu ste završili fakultet, postali novinar, igrali košarku, bavili se atletikom...

Uz Zagreb sam itekako povezan. U ovaj sam grad iz Zagorja došao s 15 godina, poslije tadašnje osmoljetke. Potom sam tu studirao. Znam ovaj 'životni asfalt' u dušu. Dio sam tog grada, ušao sam u sve moguće urbane pore Zagreba, od onog davnog vremena kad je živio svojim purgerskim danima, pa do danas.

Koja vam je najdraža Dinamova generacija?

Ona koja je osvojila Kup Velesajamskih gradova. To sam polufinale radio kad je Dinamo pregazio Einracht 4:0, 1967 godine.

Bi li prema vašem mišljenju Mamić prije dvadesetak godina imao šansu biti čelni čovjek „Dinama" kakvog se sjećate iz vremena Vašeg odrastanja?

Ne. Zato što u ono vrijeme nikomu ne bi palo na pamet da se tako ponaša, pa ni njemu. On je produkt ovog vremena, agresivnog, grubog, ratobornog i neciviliziranog. Ali nije jedini. U neka prošla vremena drugačije su bile političke, ali prvenstveno društvene i kulturne okolnosti u kojima je takvo ponašanje bilo nedopustivo. Danas je došlo vrijeme takvog javnog ponašanja. Ne bi ni Sarkozy vjerojatno oženio Karlu Bruni prije 30 godina, ili bi se Silvio Berlusconi ponašao kako se ponaša.

Postoji li neki veliki sportaš kojeg niste imali prilike intervjuirati?

Kad se sjetim, mislim da sam intervjuirao gotovo sve koje sam želio intervjuirati. Na ovaj ili onaj način. U mojoj karijeri bilo je zbilja osebujnih likova. Sjećam se kad sam intervjuirao Maradonu u Parizu. Imao sam trosatni razgovor s njim. Iako je neosporni velikan, išao mi je na živce. Nije mi baš ostao u najboljem sjećanju. S druge strane, Pele je jedan fini gospodin. Bilo je to na prvenstvu u Španjolskoj. Iznimna osoba, čuli smo se tada tijekom nekoliko dana. U toj je kategotiji i Franz Beckenbauer, kao i Gerd Mueller. Svi su oni po nečemu specifični. Zato i ne mogu reći da mi je Bojan Križaj simpatičniji od Jureka Franka. Od naših sportaša dobar sam bio s Đerđom, Krešom Ćosićem...

Tko je po vašem mišljenju najveći hrvatski sportaš?

Janica je po svojim rezultatima iznad svih kategorija. Svim našim sportašima svaka čast. Ono što je nekomu Bogom dano, to se teško može nadmašiti. Posebno me oduševljava Blanka Vlašić. Ona je po fenomenu uspjeha u sportu nešto poput Janice, iako zbog različitosti sportova ne bi pravio usporedbe između njih dvije. Ono što je Janica napravila u skijanju, to je Blanka u skokovima. Dražen Petrović je bio neosporni velikan, vanzemaljac. Nažalost, prerano je umro. Sjećam se jednom utakmice u Sofiji. Bugari su pozvali Cibonu na ručak i izlet. Dražen nije htio ići. Ne zato što je nekom nešto zamjerio. Imao je trening u 7 sati ujutro, a potom je učio za Pravni fakultet. Krešu Ćosića sam jako dobro poznavao. Njega je mormonska vjera promijenila u pozitivnom smislu. Bio je pošten, veliki sportaš. Genijalac jednom riječju.

Potoji li neki sport koji niste prenosili?

Da. Najviše mi je žao što u to veijeme nisam prenosio atletiku. Jer atletika je za mene i dalje kraljica sportova, a zbog svoje sadržajnosti pruža velike izazove za komentatore. Također, nikad nisam radio tenis jer su u redakciju došli drugi, a ja sam u to vrijeme postao urednik. U nedostatku Interneta, za praćenje atletike trebalo je jako puno vremena, a ja ga nisam imao. Međutim, Mladen Delić i Milka Babović bili su izvrsni u tim prijenosima.

Koliko je novac promijenio sport?

Smatram da je krupni kapital, ali i uopće ekonomska situacija u svijetu usredotočena na trku za novcima i pohlepom. Sport se kapitalizirao maksimalno, a u tome nogomet prednjači. Nogomet je oduvijek išao u tom smjeru. Naime, nekad se, kao i danas, kroz nogomet mogla steći nevjerojatna popularnost.

To je rezultiralo i povećanjem mogućnosti za zaradu. Nisu svi u sportu takvi, ali je sigurno da nogometna pravila određuje krupni kapital. I nekad je bilo tako, samo što se danas sve profesionaliziralo. Više amateri nisu prisutni, kao ni njihov način poimanja nogometa. Dobro je jednom prilikom kazao Žarko Susić, najstariji sportski novinar u Hrvatskoj: Nogometaš se treba ponašati 'amaterski' jer na taj način igra dobije više žara, više emocija,

Kako organizirate vrijeme sad kad ste u mirovini već 4. godine i što vam je osim sporta glavna zanimacija?

I dalje se 'bavim' pretežito sportom. Na televiziji pravim reportaže o 'zapostavljenim' sportovima i bivšim sportašima. Redovno pišem tekstove za 90 minuta. Pogledam malo arhivu, pa se sjetim nekih anegdota i izvrsnih rezultata koji se vežu uz ta imena. Eto, tako provodim penzijske dane. Prilično sadržajno i aktivno. Sport je i dalje veliki dio mog života. Ja ne igram belu po kafićima. Nemam ništa protiv bele, ali jednostavno imam svoj sadržaj i mogu reći kako mi nije dosadno. Naravno, za zimskog vremena neizostavno je skijanje.

In memoriam Boris Mutić