Ljubo JurčićRecesija se nastavlja. Pitanje je koliko će biti duboka i koliko će dugo trajati. Industrijska proizvodnja koja je temeljni pokazatelj kretanja ukupne buduće proizvodnje u gospodarstvu pala je na najniže razine u siječnju ove godine. Slična situacija je u Hrvatskoj i u EU. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u siječnju ove godine je manja od proizvodnje u siječnju prethodne godine za 14,1%. Prošle godine i svih prethodnih godina ovaj indikator bio je pozitivan. Prošle godine +6,7%. Oštar pad proizvodnje dogodio se i u Europi, između 10 i 20% kod najvećih zemalja. Pad industrijske proizvodnje rezultat je smanjenja narudžbi. U Njemačkoj ih je u siječnju bilo 8% manje nego prethodni mjesec, a na godišnjem nivou manje za čak 37,9%. Slična situacija je i s francuskom industrijskom proizvodnjom. Obje zemlje su izvijestile o znatnom padu izvoza u siječnju. Na godišnjem nivou Njemački izvoz je pao za 18,4% a Francuski za 21%. Prema europskoj statistici, iako proizvodnja pada, potražnja još više pada pa su zalihe porasle. Rast zaliha ukazuju da će se i narednih mjeseci proizvodnja nastaviti smanjivati. Jednostavne analize ukazuju da bi se ovaj trend mogao zaustaviti za 3-4 mjeseca. Najveće i najrazvijenije zemlje se suočavaju s najvećom krizom nakon drugog svjetskog rata. Njihove politike su usredotočene na vlastite probleme. Nema prostora ni velikih mogućnosti za pomaganje drugima.

Hrvatski izvoz roba također je smanjen u siječnju za 26%. Budući da on čini četvrtinu BDP-a, to smanjenje će znatno utjecati i smanjenje ukupne hrvatske proizvodnje. Sretna okolnost je smanjenje uvoza za 32%. Globalna gospodarska kriza tako djeluje stabilizacijski na hrvatske ekonomske odnose s inozemstvom. Pad domaće potrošnje a time i pad standarda građana je neminovan.

Zaustavljanje pada domaće proizvodnje kao jedinog načina zaustavljanja pada standarda građana je u rukama domaće politike. Rješenje se ne nalazi izvan Hrvatske. Svatko se suočava s krizom i svatko spašava sebe. I Hrvatska se treba tako ponašati. Preduvjeti za uspješan izlazak iz recesije su vjera u vlastiti narod, u vlastite ljude. Vratiti samopouzdanje hrvatskim građanima. Ono je proteklih godina svjesno i nesvjesno, direktno i indirektno urušavano. Politika je stalno proklamirala, mi ne znamo to i to, mi nismo za to sposobni. Stranci su u tome bolji. Trebamo to prepustiti strancima oni to bolje znaju, oni će to bolje organizirati. Mi ne znamo upravljati bankama, poduzećima. Strani kapital osim novca donijet će tehnologiju, znanje, organizaciju, izvoz, zaposlenost. Kao da su stranci drukčiji ljudi od nas. Kao da to nisu naši susjedi koji žive, uče i rade isto ili slično kao i mi. Samo oni svoje znanje i iskustvo koriste za svoj razvoj. Hrvatska je dosad propustila organizirati vlastito znanje i iskustvo za korist vlastitih građana. Ukratko, stvaralo se nepovjerenje u vlastite sposobnosti, u vlastito znanje u vlastite mogućnosti. Nepovjerenje u vlastite mogućnosti urušilo je hrvatsku industriju i gospodarstvo. Nepovjerenje je sprečavalo i izgradnju i razvoj znanstvenih i stručnih institucija koje bi bile potpora hrvatskom gospodarstvu i hrvatskom društvu. Rješenje se uvijek tražilo od drugih. Postoje tisuće studija i elaborata koje su nam strani konzultanti prodali (uglavnom po principu copy-paste) i za koje smo platili stotine milijuna eura, a da nismo imali od toga nikakve koristi. Za te novce mogli smo obrazovati stotine naših ljudi koji bi danas bili naša znanstvena, stručna, proizvodna, organizacijska i razvojna snaga. Umjesto toga imamo stotine nepročitanih elaborata. Danas, suočeni s recesijom i vjerojatnom krizom, morat ćemo sami potražiti izlaz. Izlaz iz recesije treba tražiti u organizaciji vlastitih snaga u vlastitim resursima, a prije svega u izgradnji povjerenja u vlastite mogućnosti i u izgradnji samopoštovanja.

Razvoj zemlje počiva na njenim komparativnim prednostima. Hrvatska cijelo vrijeme samostalnosti nije uspjela definirati što su njene komparativne prednosti u odnosu na potencijalne zemlje konkurente na svjetskom tržištu. Često se priča o njima, međutim, malo tko u Hrvatskoj to zna. Priča se o turizmu koji ima komparativne prednosti, ali da bi uspio, treba mu pomoći. Proizvodnja hrane je naša komparativna prednost, ali da bi opstala, treba u nju uložiti milijune. U brodogradnji spadamo u sam svjetski vrh, ali da bismo tamo ostali, država treba uložiti ogromne novce. Djelatnosti u kojima zemlja ima komparativne prednosti su izvor bogatstva te zemlje. One su izvor i dohotka građana i prihoda proračuna. To nisu djelatnosti koje samo "lijepo" izgledaju nego one koje stvaraju i povećavaju nacionalnih dohodak i standard građana. Budućnost je u informatici, biotehnologiji, nanotehnologiji, svemirskoj tehnologiji, ali ulažemo premalo u obrazovanje za te djelatnosti, a u izgradnju potpornih institucija nimalo. Činjenica je da zemlja nema prirodno ni u jednoj djelatnosti komparativnu prednost. Možda neke zemlje imaju apsolutnu prednost u proizvodnji nafte, kave, dragog kamenjai. Hrvatska ne spada u te zemlje. Komparativnu prednost stječe se u onim djelatnostima kroz ulaganje u obrazovanje, u tehnologiju, u institucionalnu infrastrukturu. Razvoj se ne događa spontano, sam po sebi. On je rezultat političke odluke, organizacije i ulaganja. Hrvatskoj još predstoji ta odluka i taj posao. Prije te odluke treba stvoriti vjeru i samopouzdanje da to i možemo učiniti.