Zoran FerićVlada Republike Hrvatske preporučila je da učenici srednjih škola na maturalna putovanja više ne idu u inozemstvo, nego u Hrvatsku. To bi, kažu, pomoglo našem turizmu s mogućih 300 milijuna kuna dodatnih prihoda, što u uvjetima recesije ne bi trebala biti zanemariva svota. Ova je preporuka predstavljena kao ozbiljna antirecesijska mjera sve dok je, na neki način, nije demontirao sam ministar Bajs rekavši da se ne radi o ozbiljnoj mjeri, nego je sve skupa pitanje načela. Kakvog načela? Štednje? Odricanja? Nametnutoga financijskog domoljublja? Po reakcijama srednjoškolaca i javnosti uopće stječe se, međutim, dojam da bi ova načelna mjera izazvala zapravo više štete, nego što bi donijela koristi. U prvom redu, uvjerljiva većina srednjoškolaca preferira maturalne izlete u inozemstvo. Na maturalce unutar granica Hrvatske može ih se natjerati jedino silom, a ne preporukom. Ako se to dogodi i ako se preporuka pretvori u obvezujući dokument, ova će Vlada izgubiti kredibilitet i uvjerljivost i u tom brojčano ne tako velikom segmentu populacije, ali zato iznimno važnom za prosperitet ove zemlje. Financijska dobit neće spasiti naš turizam, a ti načelni efekti okrenut će se protiv onih koji su voljom građana na izborima zaduženi da ovu zemlju izvedu iz krize, ili barem da ublaže njene negativne efekte.

Zbog maturalaca se vjerojatno neće paliti automobili po hrvatskim predgrađima, ali mogla bi ta mjera, u usporedbi s drugima razmjerno bezazlena, izazvati ozbiljan revolt pri kraju ove školske godine. Ili već ubrzo, prije nacionalnih ispita. Mislim da je svakome jasno da nam upravo sada ne treba još jedan masovni bojkot nacionalnih ispita i tektonski poremećaji u populaciji srednjoškolaca. Stvar je, naime, i u tome što se s vremena na vrijeme javljaju ovakve načelne ideje o zabranjivanju maturalnih putovanja u inozemstvo i one su uvijek izazivale negativne efekte. Još davno, za vrijeme Jugoslavije, razne su političke garniture donosile odredbe o ograničavanju inozemnih maturalaca i tada je najčešći razlog bilo razvijanje ljubavi prema Jugoslaviji.

I tada smo, itekako, imali razloga za štednju, ali ova domoljubna priča imala je u javnosti jači efekt. Bio je to argument protiv kojeg se tada nije moglo. U nekoliko navrata tokom devedesetih, ponovo je aktiviran taj domoljubni argument, ali se, istinabog, ništa se nije pokušalo silom. Pod parolom „Upoznaj svoju zemlju da bi je više volio" generacije i generacije naših maturanata verale su se od Vardara pa do Triglava, razgledali su se Dubrovnik, Sarajevo, Ohrid, Jajce, Durmitor, Bled, Vis, Drvar, mjesta velikih bitaka i povijesnih odluka. Generacije i generacije su prisiljavane da se odreknu Pariza, Atene, Praga, Barcelone, Firence, samo zbog nečijeg idiotskog hira. Ili, još gore, da bi netko takvom odlukom skupljao političke bodove svojih šefova kao veliki reformator i domoljub. To ograničavanje maturalaca ima ovdje kod nas dugu povijest i nevjerojatno je zloglasno. I upravo zato što je tako zloglasno, jedna ovakva mjera, čini mi se, ne može proći bez otpora i djece i roditelja. U ovom trenutku, kad bi to financijski čak i odteretilo ionako nategnut roditeljski budžet, protiv ovakve štednje ustalo bi čak i njihovo pamćenje. Da imam dijete, bilo bi mi izuzetno stalo da ode na lijep maturalac jer nam uspomene katkada ozbiljno pomažu da živimo. A ono što bi dodatno razljutilo i djecu i roditelje su mogućnosti konkretnih realizacija takvih putovanja.

Naši hoteli, a nekoliko puta se to moglo pročitati u novinama povodom ovoga problema, nikako ne bi željeli primati maturante u jeku sezone, pa čak ni za vrijeme ozbiljnije predsezone ili posezone. Sve bi se, zapravo, svelo na to da vlastitom djecom punimo prazne hotele na Jadranu u vrijeme kad nitko normalan ne bi išao na more. I što će im biti uspomene s maturalnog: kiša, bura i hladno more u travnju ili listopadu. A vodiči bi govorili ovako: "S vaše lijeve strane, da nema ovih oblaka i kiše, vidjeli biste obrise Cresa i Lošinja" Ili: "Da je sunce, imali biste priliku vidjeti da je more u ovoj uvali tirkiznoplavo, a obale tamnozelene." Isti vodič morao bi za večerom reći: "Ova riba, kad je friška, ima sasvim drugačiji okus." Dekretom države pretvorili bismo djecu u goste drugoga reda u stranim hotelima, na obali vlastite zemlje u ime prosperiteta i boljitka iste te zemlje, koja je nekolicini majka, a većini maćeha. U svemu tome je najiritantnije upravo to: roditelji bi zapravo dotirali hotele i turistička poduzeća kojima je ove godine omanuo promet. Po preporuci Vlade našim novcem, u ime štednje i oporavka turističke privrede, hranili bismo strana poduzeća kojima je ista ta vladajuća garnitura prodala jadranske hotele.
Jedino dobro u ovom prijedlog je što bi putovanja u Hrvatsku vjerojatno ipak bila jeftinija i što bi si više roditelja moglo priuštiti da pošalje dijete na maturalno putovanje. Činjenica je da mnogi danas ne mogu putovati isključivo zbog financijskih razloga. A solidarnost više nije onakva kakvu poznajemo iz prošlih desetljeća kad se radilo o školskim izletima. Bilo je uobičajeno da onima koji nemaju novaca, putovanje plaća razred. Sve češće takve solidarnosti nema, a nema je zato što nema ni onakve povezanosti među učenicima. U ovih dvadesetak godina otkako radim u srednjoj školi vidim upravo to, kako su razredi sve heterogeniji, kako su sve vidljivije među djecom takve temeljite razlike da svoj razred ni sami ne doživljavaju kao nekakvu cjelinu. Razredi u školama su nam sve više skupine mladih ljudi koji su se slučajno sreli da obave nekakav posao i do mature ostaju manje-više stranci. Nikakva maturalna putovanja, ni doma ni u inozemstvo tu ne mogu pomoći. Međutim, onima koji žele putovati, pa makar bili u stalnom mamurluku ispred Sagrade familie, u Dalíjevom muzeju ili na Akropoli, upravo to treba omogućiti. Svima onima koji zagovaraju načelnu štednju, koji govore da nam djeca po inozemstvu samo loču, koji za tuđi novac žele afirmirati vlastito domoljublje, treba jasno reći: veličanstven je i mamurluk na Akropoli. Tako se možda sve to skupa još intenzivnije doživi.