Ljubo JurčićRebalans proračuna najveći je izazov hrvatske (ekonomske) politike od njene samostalnosti. On nije matematički potez uobičajenog "finog" usklađivanja manjih nepredvidljivih promjena u prihodima i rashodima. On nije posljedica promjene fiskalne politike ili promjene politike javnih djelatnosti. Ovaj rebalans označava početak gospodarske i vjerojatno političke krize u Hrvatskoj. Gospodarska kriza u Hrvatsko samo je manjim dijelom posljedica globalne krize. Najveći dio krize je posljedica vlastite politike. Politička kriza kao posljedica gospodarske nastaje kad država mora smanjivati sredstva korisnicima proračuna, a prije svega plaće, mirovine i povećavati naknade za liječenje i druge javne usluge. Politička kriza će biti dodatno potaknuta ako rebalans ne izdrži do kraja godine, a mala je vjerojatnost da će to uspjeti. Izvori proračuna sve su slabiji. Slabi domaća proizvodnja, slabi uvoz i slabi domaća potrošnja. Prihodi proračuna će biti manji od sada procijenjenih desetak milijardi kuna. Ne radi se samo o cikličkom smanjivanju potrošnje, domaće proizvodnje i uvoza, radi se o puno težoj situaciji o urušavanju sustava na kojem se temeljilo punjenje proračuna.
Za većinu konsolidiranih ekonomija punjenje proračuna je najbolji pokazatelj gospodarske aktivnosti. Kad gospodarstvo raste, raste nacionalni dohodak pa rastu i plaće i profiti i proračun se bolje puni. Prema prosječnoj stopi oporezivanja nacionalnog dohotka može se dosta precizno procjenjivati rast nacionalnog dohotka. Hrvatska je dosad imala drukčiji sustav punjenja proračuna. Dio se zasnivao na domaćoj proizvodnji i nacionalnom dohotku. Drugi, značajni dio zasnivao se na potrošnji temeljenoj na kreditima.

Krediti su uglavnom dolazili iz inozemstava i trošili se na kupnju robe u inozemstvu, na uvoz. Stvarala se ovisnost o stranim financijskim sredstvima i povećavala se uvozna ovisnost. Uvozna ovisnost domaće potrošnje povećava inozemnu proizvodnju i dohodak, a ne domaći. U proteklom razdoblju to je imalo pozitivan efekt na proračun. Na granici su se naplaćivale carine, porezi i trošarine. Uvoz je bio velik (60% BDP-a), pa su i prihodi proračuna od njega bili veliki. U Hrvatskoj se razvijao potrošni, a ne proizvodni sustav gospodarstva. Po svemu sudeći, ovaj sustav došao je do kraja. Kredita će biti sve manje zbog smanjene kreditne sposobnosti hrvatskih građana i poduzeća, zbog većeg rizika kreditiranja i zbog financijske krize u svijetu. Manje kredita, manja potrošnja, manji uvoz, ali i još manja domaća proizvodnja. Osnove ovakvog punjenja proračuna će biti sve slabije. Smanjivanje proračuna služi samo za trenutačno stabiliziranje javnih financija. Ono nije antirecesijska mjera. Recesija je smanjivanje domaće proizvodnje, a antirecesijske mjere zaustavljaju pad domaće proizvodnje i podižu je. Smanjivanje proračunskih rashoda smanjivanjem troškova pojedinih ministarstava za nekoliko milijardi kuna ujedno je i gubitak posla za gospodarstvo za isti iznos. Zbog toga će "kresanje" proračuna dodatno potaknuti recesiju. Proračunska potrošnja ima svoj multiplikator na domaću proizvodnju. Njegova je vrijednost manja ako je uvozna ovisnost veća. Kako god bilo, za određeni multiplikativni koeficijent proračunska potrošnja pozitivno djeluje na domaće gospodarstvo.

Proračunski multiplikator djeluje i obrnuto, smanjivanje proračunske potrošnje multiplikativno negativno djeluje na domaću proizvodnju. Antirecesijske mjere razvijenih zemalja temelje se na proračunskom multiplikatoru. Njihove mjere su kreirane tako da proračunska ili kvaziproračunska potrošnja završi u domaćoj proizvodnji smanjujući uvoznu komponentu i povećavajući vrijednost muliplikatora. U Hrvatskoj je zbog visoke uvozne ovisnosti vrijednost proračunskog multiplikatora mala. Zbog toga efikasnost proračunske politike ne proizlazi iz nje same nego i iz ostalih politika, industrijske, regionalne, politike javne nabave, politike potpora i sl. Sve te politike trebaju biti usklađene i voditi istom cilju: povećanju domaće proizvodnje i izvoza i smanjivanju uvozne ovisnosti domaće proizvodnje i domaće potrošnje. U ovome su izvori i političke krize. Sustav na kojem je dosad funkcioniralo hrvatsko gospodarstvo bio je bitno drukčiji: demontiranje hrvatske proizvodnje, povećanje uvoza i uvozne ovisnosti. Završetak krize u svijetu neće se automatski preliti na Hrvatsku. Hrvatska ima vlastitu krizu, krizu koja je posljedica vlastite politike i vlastitog sustava. Bez promjene politike i bez izgradnje novog sustava ne može se izvući iz krize.
Dugovi stižu na naplatu, mogućnost dodatnih zaduženja su sve manje i jedino rješenje je izgradnja sustava koji će dominantno biti proizvodan i stvarati radna mjesta i bolje uvjete za one koji proizvode nego za one koji uvoze ili ne rade. Taj "proizvodni" sustav osigurao bi dugoročno stabilne i dovoljne prihode proračunu. Sadašnje kresanje državnog proračuna služi samo za dobivanje vremena i preživljavanje. U svakom slučaju, to je lakši dio problema. Najvažnije mjere moraju biti usmjerene na poticanje proizvodnje. Politika u Hrvatskoj najviše vremena troši na rasprave kako rasporediti proračunske rashode, a malo na to kako povećati proračunske prihode povećanjem domaće proizvodnje, što čini prihod dugoročno održivim. Ako ova situacija nakon rebalansa usmjeri sve političke, znanstvene i stručne snage na kreiranje politika za povećanje dugoročno rastućih osnova za proračunske prihode, to bi vrijeme bilo korisno potrošeno. To je veliki izazov za politiku jer nakon dugogodišnjeg razvoja potrošačke i uvozničke ekonomije treba u vrlo kratkom vremenu početi stvarati uvjete za organiziranje domaće proizvodnje i izvoza. Ako to ne uspije u kratkom razdoblju, hrvatska proračunska, gospodarska i politička kriza malo će duže potrajati.
ljubo.jurcic@efzg.hr