Zoran FerićS pričama Raymonda Carvera prvi put susreo sam se krajem osamdesetih, čitajući neki pregled suvremene američke kratke priče u koji je, s pričama Coovera, Bartha, Barthelmea i Pynchona bila uvrštena i Carverova «Katedrala». Sjećam se da sam nakon čitanja te veličanstvene priče ostao zapanjen. Bila je toliko drugačija i, usudio bih se reći, moćnija od drugih priča da me je osvojila u trenutku. Poslije kratkog vremena shvatio sam da nisam jedini. Baš se u tom vremenu formirala generacija hrvatskih carverovaca. Iako to nije bilo službeno ime, iako su ga mnogi izbjegavali, možda baš i zbog analogije s borgesovcima, s prvim prijevodima Carverovih priča i dolaskom devedesetih ta je spisateljska generacija de facto oformljena. Odjeke Carverovih kratkih priča pratit ćemo u Tomićevim, Perišićevim, Pavičićevim, a kasnije i Glamuzininim kratkim pričama. Kao što vidimo, radi se o najvažnijim piscima uzburkanih devedesetih, a hrvatski prozni boom krajem devedesetih itekako je povezan s Carverom. Mnogi su ga ovdje voljeli i još uvijek ga vole. Prvenstveno zbog odlične minimalističke priče koja nije lagala ni afektirala i koja je drastično prekinula s manirističkim intelektualizmom i kao model pokazala se izvanredno moćnom za obradu građe koju su ratne i tranzicijske devedesete unijele u našu svijest. Pisac koji jednostavnim i ubitačnim rečenicama bez ukrasa secira naličje Amerike, itekako je utjecao na uobličavanje jedne drugačije sekcije: zahvaćanje spisateljskim skalpelom u naličje rata i «nove» Hrvatske. Svi ti utjerivači dugova, narkomani, sitni kriminalci, svi ti prolupani tipovi, dileri, dužnici ili bivši vojnici rođeni su ne samo zahvaljujući oporoj stvarnosti hrvatskih devedesetih, nego puno duguju i Carverovim neosjetljivim pijancima, očevima koji ne vole svoje sinove i sinovima koji ne mogu podnijeti očeve.

Da je za hrvatsku suvremenu prozu Carver kultni pisac, svakako pokazuju i knjige koje su se, mahom poslije devedesetih, pojavile na našem tržištu. Može se čak reći da je danas u našem prijevodu poznat veći dio Carverovog pjesničkog i proznog rada, postoji čak i nekoliko prijevoda iste priče. Spomenimo samo priču s početka ovog teksta koja nam je dostupna u prijevodu Ivana Kušana, Miloša Đurđevića i Damira Šodana. Profil je prije dvije godine tiskao opširna izdanja izabranih Carverovih priča pod naslovom „Odakle zovem" i sabranih pjesama naslovljenih „Svi mi." Te su knjige itekako našle svoje čitatelje, prvenstveno među onima koji Carverovo pismo već poznaju i na neki način se ubrajaju u fanove pa im je bilo važno ponuditi što više kvalitetnih tekstova ovoga pisca. Spomenuta prozna knjiga donijela nam je antologijske priče iz cjelokupnog Carverova opusa, ono najbolje što je proizveo i onda sam uredio i prekrojio. Uobičajena kritičarska fraza kad se pisalo o Carverovom opusu bilo je da opisuje naličje Amerike, onu njenu neglamuroznu stranu, obične ljude, obiteljske probleme, konfliktne muško-ženske odnose, alkohol, siromaštvo, nesigurnost, stalno seljenje itd. Međutim, upravo u najboljim svojim pričama čini se da Carver udahnjuje neku magiju upravo tom naličju i običnosti: usred besperspektivnosti, nedostatka ljubavi, pucanja bračnih i ljubavnih veza, alkoholizma i mržnje se poput čuda pojavljuje nešto sasvim drugačije. Dramatičnu rastavu u priči «Pita od kosa» neobičnom čine dolutali konji u jednoj posve čudnoj noći; dvorišnu rasprodaju pak u priči «Zašto ne zaplešete?» oplemenio je mladi ljubavni par, a u priči «Mala, ali dobra stvar» nakon tragedije sina nešto nalik katarzi dolazi u susretu između roditelja preminulog Scottyja i slastičara koji im je prijetio preko telefona, dok se u "Katedrali mučno" druženje sa slijepcem pretvorilo u sasvim novo i neobično iskustvo. U tim pričama, naime, nailazimo na jedan začudan spoj običnog i neobičnog, s tim što je i ono neobično čvrsto situirano u naše iskustvo stvarnosti, ali ju na neki način oplemenjuje. To mi izgleda kao da Carver otvara vrata u jednoj običnoj dnevnoj sobi, a ona nas vode u nepoznato.

Oni koji se pomnije udube u Carverovo književno djelo vidjet će da se isti motivi mogu pratiti u njegovim pjesmama i pričama, isti se spisateljski impuls prelama kroz različite tipove teksta i zadobiva drugačija značenja. To je izuzetno zanimljiva i plodna igra koju nam je ponudio ovaj značajni opus. Nedavno izašla je kod istoga izdavača i autobiografska knjiga „Kako je to bilo" iz pera Maryann Burk Carver, prve piščeve supruge s kojom je u braku proveo dvadeset godina. Ova vrlo zanimljiva knjiga nosi podnaslov „Portret mog braka s Raymondom Carverom." Sada pak ono što se prelomilo kroz priče i pjesme, možemo promatrati u još jednom obliku: kao sirovu životnu građu. Radi se o biografiji jedne ljubavne veze i braka koja se čita kao krajnje zanimljiv obiteljski roman. Uzmemo li u obzir činjenicu da su upravo bračni problemi i muško-ženski odnosi jedna od najvažnijih Carverovih tema, ova bračna biografija svakako ima smisla kao ozbiljna građa za proučavanje toga opusa. Priča je to koja se polagano odvija pred očima čitatelja, od gotovo idilične prve ljubavi, preko tinejdžerskog braka i stalne oskudice, do konačne katastrofe i nasilja izazvanog teškim alkoholizmom. Ispričana iz očišta žene koja ga je voljela čitav život, ona ne štedi Raymonda Carvera kao osobu i pokazuje nam demonske crte njegova karaktera, ali isto tako ne nastoji ga ocrniti. Naprotiv, i u najstrašnijim dionicama koje opisuju opijanja, nasilje i posvemašnju propast, provlači se neka nježnost, čak i odanost. I, svakako, optimizam. Može se čak reći da je ovo i knjiga o upornom optimizmu. U tekstu pratimo bračni par Carver koji se stalno seli iz grada u grad, s jednoga kraja Amerike na drugi. Upravo je nevjerojatno s koliko optimizma Raymond i Maryann kreću u novi grad i kako brzo se razočaraju. Ovo je knjiga narastajućeg optimizma i stalnih razočaranja. Isto tako, ovo je i knjiga o Americi; dobar dio poglavlja nosi imena gradova u kojima su Carverovi živjeli. Isto tako, to bi mogla biti i enciklopedija čudnih, sebičnih i pohlepnih stanodavaca, dnevnik stvaranja i drama mrcvarenja i opijanja.

Ovo je priča o dvoje ljudi koji su intenzitet prve ljubavi pretvorili u vezu koja je trajala skoro čitav život, ostvarili ono što su željeli, doživjeli i slavu i poštovanje, ali ih je na kraju prevarilo ono ljudsko u njima. Međutim, Carverove priče i jesu toliko dobre upravo zbog tog ljudskog. A cijena velike umjetnosti, vidimo to po ne znam koji put, zapravo je sam život.