Srećko JurdanaNakon pobjede nad reprezentacijom Belgije, Miroslav Blažević-Ćiro seriji svojih atributa dodao je i naziv "cara Bosne", iako bi podneblju u kojem djeluje bolje odgovarao "sultan", pa makar se radilo i o 'sultanu swinga'. U Dinamu je za vrijeme Tuđmana bio vlasnik, direktor, trener i šef, sve to u poglavarovo ime. Često se voli predstavljati kao najveći nogometni trener na svijetu, iako to pouzdano nije. Naučio je da mu agresivna samoreklama, kakva kod drugih profila ne prolazi, i za koju mnogi nemaju osobne predispozicije - donosi dobre stvari u životu. Ponovno se probio u središte javne pažnje i postao balkanski politički faktor, nešto poput bosanskoga "ujedinitelja". U ranoj fazi života pobjegao je iz te Bosne glavom bez obzira, što mu ne smeta da je danas uzvisuje i idealizira kao svoj nezaboravni zavičaj. Jasno mu je da to od njega očekuje i bošnjačka navijačka jezgra, i osobe koje su ga postavile na funkciju bosanskoga izbornika. Prkosi vremenu, agresivno se prilagođava promjenama, ne želi otići sa scene, i ako ikada umre, umrijet će u sedlu.

Autor ove kolumne volio je povremeno pratiti njegove maksimirske seanse početkom osamdesetih, kad je gospodin Blažević s Dinamom osvojio prvenstvo. Bili su to inspirativni i ponekad čak dramaturški fascinantni treninzi, ali takvi su bili i treninzi Tomislava Ivića, koji je preuzeo destabilizirani Dinamo nakon Blaževićevog prinudnog odlaska. Ni Ivić, ni bilo tko drugi, nisu - međutim - uspijevali kod publike nadomjestiti Blaževićev kult. Vještine Miroslava Blaževića ne svode se samo na nogomet. Na stadion je dolazio poput svećenika, u ritualnoj odjeći ("bijeli šal"), i s uvijek istom energičnom gestikulacijom koja je oduševljavala mase. Profitirao je kao socijalno adaptabilni lik, koji nogomet spretno koristi kao odskočnu platformu za razvoj osobne mitologije. Majstor je za eksploataciju prilika koje mu se ukazuju, i za prilagođavanje situacija vlastitim interesima. Kad dobiva, nema mu ravna; kad gubi, pa makar i poput zadnjeg pacera*, uspijeva tu činjenicu medijski potisnuti i relativizirati na valu ranijega dobitničkoga crescenda*.

Tajna opisane manipulacije povezana je s emocijama koje Blažević pobuđuje u masama. Ljudi ga ne žele vidjeti u gubitničkoj ulozi, i njegove poraze spontano nastoje zaboraviti, kao što vole fetišizirati njegove pobjede. Publika kao kolektivni pojam u pravilu je na njegovoj strani, pa makar ga mnogi - koji su dio te publike - osobno prezirali zbog njegove slizanosti* s raznim politikama i režimima. Malo tko ga, međutim, doista ne podnosi, kakvo god mišljenje imao o njemu. Doživljavaju ga kao dijete kojem se ispadi opraštaju, a on se vrlo vješto koristi tim intuitivnim infantilističkim odrazom. Za pokojnog Ivu Pukanića izjavio je jednom u novinama, znajući da će to Tuđmanu konvenirati, da bi ga trebalo premlatiti baseball-palicom. Puki se ozbiljno naljutio, a Blažević je ubrzo izgladio problem razoružavajućim riječima, "Sine, pa ne vjeruješ valjda onom što pišu, ta palica, ja ne znam ni kako se to kaže."

Image univerzalne prihvatljivosti na djetinji način počeo se kod Blaževića razvijati vjerojatno u ranim danima, kao egzistencijalistički princip ili metoda opstanka u nepovoljnim okolnostima. Gospodin Blažević trijumf je snalažljivosti neopterećene visokim etičkim normama, moglo bi se reći: impresivan izdanak bizantinskog kulturološkog miljea. Rano je usvojio spoznaju da mu za drastičnu promjenu njegovih startnih životnih uvjeta nisu dovoljne samo trenerske kvalifikacije. One se moraju nadopuniti sposobnošću manipulacije masama, bliskošću s nosiocima moći, i novcem kojim će se cijeli taj program naplatiti. Od svoje prisutnosti u nogometu uspio je napraviti specijalan teatar, i pobrinuo se - koristeći urođeni dar komunikativnosti - da mu mediji u tome služe kao saveznici.

Na drugoj strani, pazio je - u osjetljivim razdobljima - da kod nosilaca političke moći ne stvori dojam o svojoj prevelikoj autonomnosti, i da ga ne započnu doživljavati kao snagu koja djeluje protiv njihovog utjecaja i interesa. Znao je da se u njegovoj popularnosti skriva opasnost, i lukavo je nastojao dio te popularnosti podijeliti s onima koji u pozadini odlučuju o njegovoj sudbini. Osamdesetih je u svakoj prilici glorificirao (tadašnjeg predsjednika Dinama) Ivu Vrhovca, a posredno i njegovog moćnog brata Josipa, čime je kupio njihove simpatije, iako ne i trajan ostanak u klubu. Kad je izvršni komitet partije odlučio da mora otići (zbog nacionalnoga naboja koji je stimulirao njegov lik), maknuo se bez velike buke i potražio druga pribježišta. Bilo mu je savršeno jasno da njegova osobna perspektiva nije u prvome redu determinirana emocijama publike, nego političkim odnosom snaga. Osim toga, stekao je ime i novac, i nije zavisio od Dinama.

Iz lukrativne profesije kao što je trenerska, u životu je izvukao maksimum, slijedeći svoju sretnu materijalističku zvijezdu. Pamti se njegova dosjetka: *"Zdravlje je najveća vrijednost, sine. Ako nemaš novaca, teško si bolestan"*. Pokušavao se nakon Dinama ubaciti u Crvenu zvezdu, i zbog toga je u beogradskim novinama povremeno izigravao Jugoslavena, ali stvar nije prolazila. Kod Tuđmana je zato prošla senzacionalno. Igrajući se pod obiteljskim stolom s njegovim malim unukama - infantilistički princip još jednom u akciji - postao je Tuđmanov državni trener koji će s lakoćom eliminirati konkurente u borbi za položaj hrvatskoga izbornika, i kontrolora NK Croatije. Na svakom od tih zadataka profitirao je astronomski.

Težnja za dokazivanjem vukla ga je, međutim, gotovo koliko i novac. Preuzimao je male klubove, od njih potpuno bezuspješno pokušavao napraviti velike, i ostavljao ih usred sezone bez imalo skrupula na cjedilu kad je dobio neki primamljivi poziv (odlazak iz Varteksa u Hajduk, na primjer). Blaževićeva bosanska misija kompatibilna je s njegovom specijalnom političkom školom preživljavanja. Jasno mu je da se od njega traži doprinos jačanju bosanske političke kohezije, i zbog toga se on danas na svoje provjerene slakorječive načine - poklanjanje lopte "dragom Mili" itd. - nastoji približiti Miloradu Dodiku, kao najsnažnijem faktoru razbijanja Bosne i Daytona. Cilj mu je da i lokalne Srbe motivira za igranje u reprezentaciji, što nije isključeno, nastavi li ta reprezentacija nizati pobjede. Igrači traže afirmaciju, odlazak na svjetsko prvenstvo jedna je od najvećih, tako da bi i Dodikova mržnja prema Bosni mogla popustiti pod navalom unutarnjih pritisaka. Miroslav Blažević, hrvatski nacionalist, bosanski patriot, i mnogo toga drugog što se od njega traži, zatekao se u položaju obnovitelja jedne ideje i politike koju je njegov idol Tuđman nastojao razbiti u temelju. Malo je tko - osim njega - kvalificiran za takav posao.