Objavljeno u Nacionalu br. 700, 2009-04-14

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Arhitekti sreće ili nesreće

Ravni krovovi moderne arhitekture ne štite nas uopće od kiše, a potres u Italiji pokazao je da ne štite ni od potresa. Možda je vrijeme da graditelji obrate pažnju na funkcionalnost i čvrstoću i na to da bi nam kuća trebala biti dom, a ne grobnica

Zoran FerićZoran Ferić„Usprkos tvrdnjama o čisto znanstvenom i racionalnom pristupu, odnos modernističkih arhitekata prema svom djelu u biti je romantičan: oni su od arhitekture očekivali da podupre njima privlačan način života. Njihove su obiteljske zgrade bile zamišljene kao pozornica za glumce u idealiziranoj drami o suvremenom postojanju." Tako piše Alain de Botton u svojoj knjizi „Arhitektura sreće" pokušavajući nam pokazati kako je velika priča o funkcionalnosti moderne arhitekture samo još jedan od mitova naše suvremenosti. Le Corbusierova vila Savoya i kuća Farnsworth Miesa van der Rohea, remek-djela modernizma, nisu bile prikladne za stanovanje i njihove su tehničke karakteristike bile predmet spora njihovih vlasnika s arhitektima. Velika moderna arhitektura, koja je funkcionalnost proglasila svojim božanstvom, često ne vodi računa o tehničkim standardima. Kuće su, između ostaloga, i nastale da se čovjek sakrije od kiše. Vila Savoya prokišnjavala je, kao i oni atraktivni ateljei Bauhausa u Dessau. Stvarno je ironično kad procesije turista sa strahopoštovanjem gledaju najveća dostignuća moderne, a u gornjim uglovima soba se šire velike mrlje od vlage i na ravnim krovovima premazanim smolom skupljaju se jezerca kišnice u kojima se kupaju ptice. Nesporazum moderne arhitekture s kišom, kako vidimo duga je vijeka, a to znaju nažalost i danas mnogi od onih koji žive pod ravnim krovovima zagrebačkih modernih vila. Kuće nastale zbog toga da nas uvedu u neki novi i sretniji vijek i da nas, na neki način, učine boljima, nisu uspjele u svome naumu. Ako je prostor moderne kuće stvoren da izvuče iz čovjeka ono najbolje i za njega i za druge, mir, zajedništvo i zadovoljstvo, stvar se dobrim dijelom obrnula. Umjesto da nas spajaju u jednom sretnom zajedništvu, ravni krovovi modernističkih kuća koji prokišnjavaju predmet su stalnoga spora među stanarima. Svađaju se oko toga tko treba popravljati krov, jer praksa pokazuje, da popravak krova najčešće financira samo onaj tko ispod njega živi i kome za svake kiše kaplje u krevet ili u tanjur. Ono što je trebalo donijeti zajedništvo i mir, djelovanjem je uobičajene elementarne nepogode, donijelo razdor koji u krajnjem slučaju završava u crnoj kronici. Pa kao što nas te pozornice za idealiziranu dramu o suvremenom postojanju nisu zaštitile od kiše i sunca, tako nas ne mogu zaštititi niti od nas samih. I to je možda jedan od najvećih promašaja moderne arhitekture: nije zaštitila ljude od ljudi. Majstori Bauhausa završili su poslije pojave nacizma posvuda po svijetu, pronoseći, poput Kristovih učenika, vjeru u modernitet. U Njemačkoj su krematoriji spaljivali svaku vjeru u drugačijeg i boljeg čovjeka, a dobar dio Tel Aviva izgleda kao moderne građevine iz Dessaua, jer su ga gradili njemački majstori. Ironija je potpuna.

Danas arhitektura, iako ne može zaštititi ljude od ljudi pa i ne pokušava na ozbiljan način, mogla bi dobrim dijelom barem zaštititi ljude od elementarnih nepogoda. A potres je elementarna nepogoda prvoga reda. Potres koji je prošloga tjedna pogodio središnju Italiju natjerao nas je da i o tome razmišljamo. Usred sveopćeg mentalnog stampeda oko ekonomske krize, odjednom je udario potres. I to ne samo Italiju, udario je ne neki način čitavu Europu i podsjetio nas da su naše velike i moderne građevine itekako krhke kad im nešto iz dubine zemlje oduzme tlo pod nogama. Tako smo, tijekom prošloga tjedna mogli čudi od stručnjaka za graditeljstvo, da ne postoji zgrada koja bi bila potpuno imuna na potres velike razorne snage, ali da se dobrom konstrukcijom itekako možemo zaštiti od manjih potresa koji ipak, kao u Italiji prošlog tjedna, odnose ljudske žrtve. Bilo je, dakako, govora o tome kako standardi suvremene gradnje ni u kom slučaju nisu dovoljno protupotresni i da bi se u tom smislu moglo još puno napraviti. Naravno, donošenje takvih standarda ozbiljno bi poskupilo građenje, pa se postavlja jedno osnovno pitanje. Je li bolje imati bilo kakvu kuću, da nas zaštiti od kiše i sunca, ili nikakvu jer je preskupa? Mi u svojoj tradiciji, koliko znam, nemamo ozbiljnu gradnju koja bi prevenirala potresne štete. Jedino, u panorami novog dijela Zagreba izdvajaju se kod nas tri visoka nebodera s armiranobetonskim nosačima koje građani nazivaju „rakete". Rakete su neobična gradnja koja nas podsjeća na Braziliju i koja je u vrijeme kad je nastala, obećavala nove standarde sigurnosti, nov dizajn i nov život. Rakete su u tom smislu u direktnom odnosu sa sjećanjem na staru zagrebačku katedralu koja se srušila u velikom potresu 1880. Te tri monumentalne građevine od sivog armiranog betona kao da se obraćaju direktno srušenoj katedrali, kao da je osvećuju. Osim te, tako očite simboličke gradnje, koju smo shvaćali kao ozbiljnu borbu protiv potresa i obećanje leta u jednu sigurniju budućnost, i danas se u Zagrebu gradi prilično nesigurno a o potresu se ne misli ozbiljno. Uostalom, potresi su nešto o čemu se na misli. Ne samo u Hrvatskoj, nego, čini se, niti u Europi. Potres je, naime jedina elementarna katastrofa koja dolazi manje-više nenajavljeno. Ostale katastrofe mogu se ozbiljnije prevenirati, potres još uvijek shvaćamo kao sudbinu. Znat ćemo čak i za asteroid ako se ozbiljno uputi prema Zemlji i pokušat ćemo ga raznijeti nuklearnim glavama. Potresi će nas i dalje vrebati iz dubine zemlje. Sva predviđanja oko potresa, na kojima se danas ozbiljno radi, još su uvijek u sferi nagađanja, ili barem podložna ozbiljnim sumnjama. Tako je bilo i u Italiji: vlasti su se oglušile na ozbiljno upozorenje. To je možda i zato što su vlasti i vlade uvijek optimistične pa misle: "Nije to ništa." Niti jedna epidemija nije opasna, niti su opasna zagađenja, nema opasnosti od GMO-a, pitke vode ima dovoljno, ozonski omotač nije u tako strašnom stanju. „Sve će na kraju biti dobro" kao da nam poručuju svjetske vlade jer im je optimizam u opisu posla. S druge strane, mediji su izuzetno pesimistični. Isto tako zato što im je to u opisu posla i zato što tiražu najbolje podiže strah. Jedinstvo u strahu prikuje nas uz televizore i novine. Međutim, ma koliko to pumpanje straha i najave o izvjesnom potresu u Zagrebu ili Dubrovniku mogu djelovati iritantno, to nas ipak, kao i pogleda na zagrebačke „rakete" suočava s jednom neospornom činjenicom: potresi se događaju, oni su stvarnost i možda ne bi bilo loše da se o njima ozbiljno razmisli. Prvenstveno ako se radi o standardima gradnje i tehničkim mogućnostima zgrada u kojima ćemo živjeti. Možda bi ipak trebalo, osamdeset godina poslije te funkcionalne moderne - koja je kako vidimo po urbanim vilama i kućama tajkuna i danas tako moderna - ozbiljnije obratiti pažnju na stvarnu funkcionalnost, čvrstoću, i otpornost te na činjenicu da bi nam kuća trebala biti dom, a ne grobnica.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika