BRUNNA DE SOUZA Mlada pjevačica bossa nove iz Brazila, nova je nada zagrebačke klupske scene, a izdala je i album 'Brunna Caroica & Blue Bossa' u Zagreb je stigla radi ljubavi prema jednom Zagrepčaninu, s kojim ima i kćer"Bossa je u meni - to je moja krv, moja zemlja, moj san," kaže Brunna de Souza, mlada i atraktivna pjevačica bossa nove iz Brazila, jedna od 300 Brazilaca u Hrvatskoj, koja je nova nada zagrebačke klupske scene. Došla je u Zagreb iz Rio de Janeira prije pet godina zbog ljubavi prema zagrebačkom inženjeru i nakon rođenja kćeri ubrzo je počela pjevati u duetu s Ricardom Luqueom iz Cubisma, a onda s vrsnim zagrebačkim muzičarima - gitaristom Antom Gelom, saksofonistom Sašom Nestorovićem, bubnjarem Markom Lazarićem, klaviristom Julijem Njikošem i klarinetistom Davorom Črnigojem, nazvanim Bruna de Souza i Blue Bossa.

"Bossa je tipična brazilska muzika, koju su u pedesetima popularizirali pjevači Joao Gilberto, Tom Jobim, Vinicius de Moraes i Elis Regina pjevajući ljubavne i nostalgične pjesme", objasnila je Brunna de Souza korijene bosse. "Bossa znači novi stil i puno je mirnija od sambe, koja je strastvenija. Bossa više odgovara mom temperamentu i glasu, ja sam prirodna i volim se osjećati ugodno i slobodno, a taj mi osjećaj pruža bossa."

Brunna de Souza potječe iz muzički nadarene obitelji i ima multikulturalno podrijetlo: njezina baka je Indijanka, djed i majka su bijelci, a otac crnac. Pjevala je od najranije mladosti u crkvenom zboru gdje se isticala snažnim glasom, a zatim je počela nastupati s ocem Claudiom Alvesom de Souzom i braćom po većim gradovima Brazila.

"Budućeg supruga sam upoznala na karnevalu u Rio de Janeiru i odmah smo se zaljubili, a nakon nekoliko mjeseci odlučila sam se preseliti u Zagreb u Hrvatsku", otkriva Brunna de Souza. "U Hrvatsku sam se zaljubila već u avionu vidjevši prekrasnu prirodu - čisto more i bijeli kamen što me opčinilo. Mi u Brazilu nemamo kamen, nego samo pijesak, pa mi je hrvatski kamen bio otkriće. Najveći šok bila mi je hladnoća na koju nisam bila naviknuta, ali me snijeg fascinirao. Teško sam se naviknula i na hrvatsku hranu. Naime, mi u Brazilu jedemo jaču hranu, primjerice, obavezno svaki dan grah i rižu, koji se kombiniraju s različitim vrstama mesa, njokima i salatom. Desert su obično pečene banane ili pudim, koji sliči dalmatinskoj rožati. Tu je i feijoda, tradicionalno brazilsko jelo od graha i kupusa koje se jede sa svinjetinom i kobasima, a uz to se pije pivo od šećerne trske. Pije se i caipirinha, vrlo jaka rakija s limunom. Nije lako živjeti u stranoj zemlji, no ja sam se dobro prilagodila i tu mi je fantastično."

Akiko Sato je stigla u Hrvatsku prije pet godina zajedno sa suprugom Milanom Trencom, hrvatskim strip crtačem, ilustratorom, redateljem i autorom dječjih slikovnica. Na upravo završenom 43. zagrebačkom salonu izložila je svoju instalaciju - "Šator od čipke", visok dva, a promjera tri metra, koji je bio inspiriran lepoglavskom čipkom. Šator je već izložila prošle godine na samostalnoj izložbi "Sklonište za osjećaje" u Gliptoteci HAZU, koja je jako zainteresirala javnost.

Akiko Sato rođena je u Yokohami u Japanu i do sada je promijenila pet prebivališta. "Moja majka je privatno podučavala izradu kimona, a otac je kao biokemičar, zaposlen u prehrambenoj industriji, često mijenjao poduzeća tako da smo sestra, brat i ja od šeste godine živjeli u Manili na Filipinima gdja smo išli u lokalnu englesku školu", objasnila je Akiko Sato. "Kad su roditelji nakon nekoliko godina ponovno premješteni na Tajland, mi djeca ostali smo u Japanu gdje smo nastavili školovanje. Željela sam studirati arhitekturu, a za to je možda najzaslužniji djeda, koji je bio carpenter. Izrađivao mi je drvene igračke i uvjeravao me kako njegov posao ima tajni muzički ritam. Diplomirala sam unutrašnji dizajn na Kuwasawa Design School u Tokiju i počela sam se baviti korporativnim dizajnom, no nisam bila zadovoljna - tražila sam više."GLAZBENA OBITELJ Brunna de Souza s ocem i braćom nastupala je u Brazilu

Zatim je s 28 godina doputovala u Seattle u SAD-u i "odmah se zaljubila u taj grad na Pacifiku". Pomoću stipendije završila je i drugi studij - kiparstvo na Cornish College of the Arts u Seattleu, no i tu se osjećala skučeno. "Tek sam u New Yorku pronašla ono što me najviše zanima - prožimanje slikarstva, kiparstva i videa u novom kontekstu radeći kostimografiju i scenografiju za kazališta i plesne grupe poput 'Troika Ranch', 'Gabri Christa' i 'Danzaiza'", kaže. "New York je vrlo uzbudljiv grad i tu sam na koktelu u Noći vještica upoznala svog sadašnjeg supruga Milana Trenca. Nekoliko godina živjeli smo u srcu Amerike, no nakon rođenje kćerke Niki odlučili smo doći u Zagreb. U početku sam bila frustrirana, nisam znala jezik niti ljude, a onda sam počela otkrivati Zagreb. Nisam znala da Hrvati imaju tako jaku animaciju i smisao za crni humor, u kojem jako uživam. Zatim sam saznala da u Zagrebu živi oko četrdesetak Japanaca, uglavnom zaposlenika ambasade, te supruga Hrvata, s kojima se i danas povremeno družim."

No najviše ju je fascinirala ručno rađena lepoglavska čipka. "Milanov otac pokazao mi je prekrasnu staru čipku, ostavštinu njegove pokojne supruge, koja me posve osvojila", kaže. "Naime, mi u Japanu nemamo takvu vrstu čipke. Zatim me je Nerina Eckel, ekspertica za čipku iz Etnografskog muzeja, upoznala s kulturom i umjetnošću svakodnevnog života u Hrvatskoj. To me je toliko očaralo da sam posjetila Festival čipke u Lepoglavu i kad sam vidjela kako čipkarice iz Društva Danica Broessler izrađuju čipku, rodila se ideja o 'Šatoru za osjećaje'."

"Šator u japanskoj tradiciji simbolizira majčinski instinkt, savijanja gnijezda, dom, a čipka s motivom sunca, koja mi se najviše svidjela među raznovrsnim čipkanim kreacijama, od motiva leptira i cvijeća do baroknih i geometrijskih uzoraka, u nekim dijelovima Japana simbol je žene," objasnila je. "Prvo sam nacrtala ornamente, a zatim je desetak čipkarica izrađivalo šator od pamučnog konca klepajući jednu liniju od vrha prema dolje. Radile su na izvorni lepoglavski način, ali s mnogo većim batićima - bilo ih je oko tisuću, a urošili smo oko devet tsiuća metara konca. U početku je sve izgledalo kao luda ideja, ali kasnije se to pretvorilo u ženski projekt, koji smo od početka do kraja snimali kamerom", kaže Akiko Sato dodajući da izložba putuje u Ivanićgrad, a zatim i neke druge hrvatske gradove.

Na ulicama Zagreba često se može sresti mladi atraktivan par - Susanna Yoko Henkel, jedna od vodećih svjetskih violinistica mlađe generacije, i njezin partner Dalio Despot, povratnik iz Njemačke i jazz pijanist, koji su prije četiri godine pokrenuli Međunarodni festival komorne glazbe. Susanna Yoko Henkel rođena je u njemačko-japanskoj obitelji muzičara - otac Nijemac je čelist, a majka Japanka violinistica i violistica, tako da je ona počela svirati violinu već s dvije godine. Njezini su se roditelji, kaže, upoznali za vrijeme studija na Sveučilištu u Indiani u Americi, a kad je otac nakon diplome dobio profesorsko mjesto u Freiburgu, odlučili su živjeti u Njemačkoj.

"Nikad se nisam osjećala dobro u Njemačkoj, primjerice, sastanak s prijateljima trebamo ugovoriti tjedan dana unaprijed, a u Hrvatskoj je pitanje hoćemo li se naći odmah ili za dva sata ", kaže Susanna Yoko Henkel. "Dalija sam upoznala na Muzičkoj akademiji u Munchenu i s njim sam kao turist posjetila Zagreb prije 12 godina. Bila sam oduševljena gradom, a najviše me privukao topli kaos koji tu vlada što je prevagnulo kod odluke da se preselimo u Zagrebu. Ideja je bila da tu živimo, a radimo, kao i dosad, širom svijeta. Naime, 80 posto mojih poslova je u Njemačkoj, a poslovno sjedište nam je u Berlinu."

JESSY BAEK Korejska slikarica za supruga Antu, podrijetlom iz Bugojna, udala se u Seoulu u tradicionalnoj korejskoj nošnji za vjenčanja Susanna Yoko Henkel je diplomirala na akademiji u Munchenu kod čuvene Ane Chumachenco, a već je za vrijeme studija dobila nagrade na prestižnom Međunarodnom natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu i Mozartovom natjecanju u Salzburgu. Kao koncertna violinistica proputovala je sve kontinente, osim Afrike i Australije, a redovito nastupa s vodećim svjetskim orkestrima kao što je Sinfonieorchester Mozarteum Salzburg, te onima iz Berlina, Leipziga, Aachena, Stuttgarta, Seoula i drugih. Njemački muzički magazin Welt am Sonntagproglasio ju je nasljednicom slavne violinistice Anne Sophie Mutter, a najvažniji američki časopis za gudače „Strings magazine" objavio je njezinu sliku na naslovnici. Svira na violini Ex Leslie TateStradivarius iz 1710. godine, a voli nastupati sa čelisticom Monikom Leskovar i lutnjistom Edinom Karamazovim.

"Primijetila sam da u Zagrebu nedostaju koncerti komorne glazbe i prije četiri godine pozvala sam svoje kolege muzičare iz cijelog svijeta da održe koncerte u Zagrebu", nastavila je Susanna Yoko Henkel. "Većina ih je ostala desetak dana upoznajući Zagreb i družeći se s Hrvatima. Početak nije bio nimalo lak, no publika je brzo prihvatila novi festival, koji je postao specifičan po posebnoj energiji koja se rađa između muzičara i publike."

Susanna Yoko Henkel kaže da ju je u Hrvatskoj iznenadilo nezanimanje sponzora za kulturu i umjetnost. U Njemačkoj je financijska situacija transparentnija, kaže, a mnogi muzički festivali javno objavljuju broj prodanih ulaznica i ostvareni prihod. Većina ansambala ne dobiva ni eura od države nego funkcioniraju na tržišnoj osnovi što u Njemačkoj, zemlji s 80 milijuna stanovnika, nije teško kao u Hrvatskoj. "Nijemci su svjesni važnosti kulture pa je i suradnja sa sponzorima na višoj razini", kaže. "U Njemačkoj je normalno da velike firme i banke sponzoriraju turneje muzičara, a njihovi direktori mogu s lakoćom razgovarati o muzici. Slično je u Španjolskoj i Italiji. Nedavno sam svirala na koncertu koji je sufinancirala Deutche Banke, a na večeri je direktor banke inzistirao da se za stolom raspravlja o umjetnosti. Oni su sponzorirali Berlinsku filharmoniju sa šest milijuna eura! To mi u Njemačkoj objašnjavamo razlikom između 'starog' i 'mladog' novca: 'stari' novac podrazumijeva obitelji koje su stjecale bogatstvo tokom nekoliko generacija i danas naveliko ulažu u kulturu, školstvo i znanost, a 'mladi' novac je stečen u jednoj generaciji, koja je nesklona kulturi. Ako Hrvatska želi stvoriti bolji imidž u svijetu, to može postići jedino kulturom, a ne sportom."

Korejska slikarica Ji Suk Baek u Zagreb je došla 1995. godine i ubrzo je promijenila ime u Jessy Baek "jer Hrvati nisu mogli ispravno izgovoriti Ji. Atelje joj se nalazi u stanu u kojem živi sa suprugom Antom, inženjerom elektrotehnike, podrijetlom iz Bugojna u BIH, i dvije kćerke Sarom i Leom. Na svim zidovima vise njezina raskošna ulja velikih formata, najčešće s motivima makova i lopoča, koje na neki čudan magični način privlače gledatelje. Prvu samostalnu izložbu u Zagrebu imala je 1996. godine kada je izložila 30 portreta djece izbjeglica iz Vukovara, a nakon toga je još nekoliko puta izlagala, najviše u knjižnici Bogdan Ogrizović na Cvjetnom trgu.

"U Južnoj Koreji ljudi toliko fanatično studiraju da jedna uzrečica kaže da imamo više doktora znanosti nego kamenja u prirodi", kaže Jessy Baek koja je diplomirala slikarstvo na sveučilištu Souk Myung u Seulu kao jedna od najtalentiranijih studentica. "Za prijamne ispite đaci masovno uzimaju instrukcije, jer kvalitetan studij određuje budući posao, plaću, pa čak i brak. Strašno sam se bojala hoću li se upisati na likovnu akademiju tako da sam za 30 dana školskih praznika naslikala 60 slika. Bila sam psihički iscrpljena, no uspjela sam se upisati bez ičije pomoći."

Jessy Baek se jako razočarala na likovnoj akademiji, kaže, pa je nakon diplome bila frustrirana i više nije mogla slikati. Spakirala je kovčege i otišla u svijet: prvo je godinu i pol živjela na gotovo pustom otoku Saipan u južnom Pacifiku, blizu Australije, misleći kako ću tu provesti ostatak života, poput Paula Gaugina. Zatim je otputovala u Europu gdje je nekoliko godina živjela u Njemačkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Švicarskoj i Austriji surađujući s Međunarodnom ženskom udrugom za mir pri UN-u. Na proputovanju kroz Beč 1992. godine upoznala je svog budućeg supruga Antu, koji je organizirao konvoj s lijekovima za Bosnu.ERVINA SULEJMANOVA Prvakinja baleta zagrebačkog HNK rođena je u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana; u Hrvatsku je stigla 1991., kako više ne bi bila razdvojena od svog supruga, a iz Splita su se ubrzo preselili u Zagreb

"Brak i majčinstvo nikada me nisu zanimali", nastavila je. "Bila sam usredotočena samo na slikanje, no lutajući svijetom shvatila sam da je obitelj dio mog razvoja. Iako dolazimo iz različitih kultura i religija - on iz katoličke, a ja budističke, moj suprug Anto i ja dijelimo iste stavove i vrijednosti tako da u prilagodbi nismo imali nikakvih problema. Čak sam i hrvatski jezik brzo naučila gledajući brazilske sapunice. No naše su obitelji doživjele šok, no ubrzo su prihvatili naš brak. Vjenčali smo se u Seulu po europeiziranom korejskom običaju, a slikanju sam se vratila tek nakon rođenje druge kćerke Lee kada sam stekla iskustvo majke i postala potpuna osoba".

Jessy Baek kaže da Korejci imaju muški karakter, vrlo su racionalni i organizirani te glasno pričaju, no nisu agresivni i ne vole konflikte što je odraz njihovih najrasprostranjenijih religija - budizma i konfucionizma. Hrvate je doživjela kao ljubazne i otvorene ljude, a najviše ju je iznenadilo kako mogu satima strpljivo čekati u bolnicama i tako gubiti vrijeme. "Korejci su sličniji Nijemcima: moraju sve znati unaprijed: koliko pacijenata ima ispred njih i koliko dugo će čekati tako da mogu isplanirati to vrijeme pa sam i ja inzistirala da mi liječnik kaže kada ću doći na red, a zatim sam izišla van i obavljala druge poslove".

Uspješnu karijeru u Hrvatskoj ostvarila je i Ervina Sulejmanova, prvakinja baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, rođena u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana, koja u Hrvatskoj živi od 1991. godine. Njezin suprug baletni pedagog Botir Ohundadajev stigao je u Beograd još prije Domovinskog rata neposredno nakon njihovog vjenčanja tako da je mladi par živio odvojeno pune dvije godine. Ervina Sulejmanova je u to vrijeme kao mlada i vrlo nadarena balerina plesala velike uloge u Boljšoj teatra u Taškentu i nije se željela nigdje seliti.

"Kada sam za Novu godinu 1991. godine stigla u Beograd, suprug mi je rekao da me više ne pušta u Taškent jer mu je dosta odvojenog života", ispričala je Ervina Sulejmanova. "Ubrzo smo se iz Beograda preselili u Split gdje me je oduševilo more, doduše, do prve bure. U to je vrijeme intendant u Splitu bio Ivo Sanader, koji se pokazao kao dobar organizator. Počeli smo postavljati 'Labuđe jezero' i usprkos ratu dobili smo dekoracije iz New Yorka, a materijali za kostime stigli su iz Italije."

Ervina Sulejmanova s ponosom kaže da je krimska Tatarka, čak je i sinu dala tatarsko ime Ediger. Njezin je otac sa sedam godina za vrijeme Drugog svjetskog rata bio deportiran vlakom iz rodne Ukrajine u Uzbekistan gdje se oženio njezinom majkom. Kad je počela perestrojka vratili su se u Ukrajinu, na Krim, gdje i danas žive. Ervina Sulejmanova živjela je u rodnom Taškentu sve do 20. godine gdje je u oštroj konkurenciji završila vrlo rigoroznu baletnu školu kao najbolja balerina. Već je s 16 godina plesala glavnu ulogu Odette/Odilije u "Labuđem jezeru" i predviđali su joj veliku karijeru. Taškentski Boljšoj teatar imao je sposobnog menadžera i balet je gostovao na Tajlandu, Singapuru, Hong Kongu, Šri Lanki, SAD-u, Velikoj Britaniji, Maleziji i drugim zemljama.

"U Zagreb nas je pozvala Almira Osmanović", kaže. "No tu sam se morala iznova dokazivati, a kolege su me doživljavali kao konkurenciju. Svi su u meni vidjeli 'plavu', tj. lirsku balerinu, a nitko nije u meni prepoznao Tatarku. Na kraju sam dobila i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Quitri u splitskom 'Don Quijotu'. Kasnije sam nekoliko puta spašavala predstave: kad je kolegica, koja je plesala Crnog labuda, ozlijedila zglob, Dinko Bogdanić je uletio u garderobu, rekao mi da presvučem kostim i izgurao me na scenu. Nakon predstacve su mi rekli da je to bio najbolji Crni labud, koji su vidjeli. Kad sam drugi dan došla u HNK svi su mi pljeskali."

Ervina Sulejmanova i njezin suprug ne namjeravaju se vratiti u Uzbekistan, iako tamo imaju stan, koji su davnih godina platili - dvije tisuće dolara. "Uzbekistan je totalno drukčiji od Hrvatske - to je muslimanska, azijska zemlja, standard je niži, a plaće male, osobito umjetnicima, tako da neke od njih nakon ponoći, kad završe predstave u Boljšoj teatru, odlaze u noćne klubove gdje plešu zbog dodatne zarade. "