Ljubo JurčićU rješavanju financijske krize razvijene države ulaze u velike proračunske deficite pokrivajući lošu imovinu banaka i drugih financijskih institucija. Kriza je nastala u financijskom sektoru pa je od tuda i počinju rješavati. Očekuje se da će veliki fiskalni stimulansi rezultirati povećanjem ukupne svjetske proizvodnje za 1% do 1,5 %. Najveći utjecaj ovih mjera predviđa se u Americi gdje se i daju najveći paketi fiskalnih potpora, a najmanji u Europi sukladno njihovoj veličini. Procjenjuje se da će vrijednost ovih fiskalnih poticaja i krpanja dubioza nastalih u ovoj krizi do kraja iduće godine u najrazvijenijim zemljama uključujući i Kinu prijeći vrijednost od pet tisuća milijardi dolara. Ovi fiskalni stimulansi trebali bi povećati potražnju, a time proizvodnju, zaposlenost i nacionalni dohodak. Rast nacionalnog dohotka povećava dodatno potražnju i tako bi se trebao svjetski gospodarski trend iz negativnog pretvoriti u pozitivni. Kako je svaka zemlja, više-manje, uvozno ovisna, povećanje njene potražnje povećava i njen uvoz, a time i proizvodnju zemlje odakle uvozi. Zbog toga, najveći efekt fiskalni stimulansi imali bi na svjetsku potražnju u zemljama najvećim uvoznicima, a na proizvodnju u zemljama koji su najveći izvoznici. Ukupan svjetski uvoz roba u 2007. godini bio je 13.940 milijardi američkih dolara.

Najveći uvoznici su bili Amerika s 2017 milijardi dolara, Njemačka sa 1059 milijardi dolara i Kina s 956 milijardi dolara. Povećanje potražnje u ovim zemljama najbrže i najviše bi povećalo svjetsku proizvodnju. S druge strane povećanje svjetske potražnje imalo bi najveći pozitivni efekt na proizvodnju kod zemlja najvećih izvoznica. Ukupan svjetski izvoz u 2007. godini iznosio je 13.570 milijardi dolara. Njemačka je bila najveći izvoznik s 1327 milijardi dolara izvoza. Na drugom mjestu je Kina s 1218 milijardi dolara, a na trećem mjestu Japan sa 713 milijardi.

Zbog ovakvih globalnih međuzavisnosti zaustavljanje globalne gospodarske i financijske krize ne nalazi se u pomoći MMF-a manje razvijenim i financijskom krizom pogođenih zemalja, jer je njihov ukupni uvoz relativno mali. Rješenje je u ponašanju i politici najvećih. Najlakši dio nedavnog sastanka zemalja G 20 bio je dogovor o povećanju sredstava MMF-a iznad 1000 milijardi dolara. Teži dio dogovora, kako pokrenuti svjetsko gospodarstvo i koliko će koja zemlja u tom naporu sudjelovati, očito nije postignut. Taj dogovor, na temelju prije navedenih podataka, morao bi se prvenstveno postići između Amerike, Njemačke, Kine i Japana. Amerika je zasada najizdašnija u svojim fiskalnim stimulansima. Zbog toga će njen proračunski deficit u 2009. godini biti veći od 10%, najvjerojatnije oko 14% bruto domaćeg proizvoda. Amerika to može napraviti jer svijet prihvaća američki dolar kao svjetsku valutu. Međutim, teško je očekivati da će ovoliki deficit u skoroj budućnosti biti pokriven američkom proizvodnjom. Postoji strah od inflacije dolara kad se oni pojave na tržištu i svih štetnih posljedica koje takva inflacija može proizvesti. Ova kriza je proizvedena „privatnim" vrijednosnim papirima koji nisu imali pokriće u robama i imovini, a sada se izlaz iz krize pokušava naći pomoću „državnih" papira koji su trenutno bez pokrića. To je jedan od razloga što se sve češće i sve glasnije iznose ideje da dolar kao svjetsku valutu treba zamijeniti nekom novom valutom. U dogledno vrijeme to nije moguće. Trebat će pričekati eventualni novi međunarodni politički i gospodarski poredak da bi se ta promjena mogla napraviti.

Na drugoj strani, Njemačka ne ide u velike fiskalne stimulanse kao Amerika. Zbog toga se očekuje da će u ovoj godini imati proračunski deficit oko 4%. Prognoze su da će im i gospodarski pad biti 4%, što će rezultirati i padom njihovog uvoza. Izgleda da Njemačka, kao velika zemlja, u prvom koraku traži rješenje izlaska iz krize unutar zemlje, unutar vlastite potražnje za vlastitim proizvodima. Amerikanci su vjerojatno nezadovoljni s veličinom i vrstom njemačkih potpora jer misle da oni ulažu prvenstveno u ozdravljenje vlastite ekonomije, a da će kao najveći izvoznik imati i najviše koristi od ozdravljenja svjetske ekonomije pa da bi trebali i više sudjelovati u povećanju svjetske potražnje. Bez obzira na nezadovoljstvo, oni dobro znaju da im je Njemačka glavni partner, uz Kinu, u projektu izlaska iz Krize. Dosad poduzete mjere još ne mijenjaju trendove u proizvodnom gospodarstvu. Za sada se financijski sektor polako konsolidira i cijene njihovih dionica polako rastu, zahvaljujući „državnoj sanaciji". Novac je iz države stigao u banke, ali se još ne vidi kako će iz banaka u gospodarstvo, u koje sektore i pod kojim uvjetima. Proizvodnja i zaposlenost nastavljaju padati. Pitanje je da li će oporavak financijskog sektora i burza okrenuti trendove u proizvodnji i zaposlenosti ili će pad proizvodnje i zaposlenosti okrenuti trenutno pozitivne trendove na financijskim tržištima. Ako se dogodi ovo drugo, onda će to biti potvrda teze da ovo nije samo globalna financijska i gospodarska kriza, nego da je ovo i kriza svjetskog sustava u svim njegovim dijelovima.