Zoran FerićNikolaj Vasiljevič Gogolj piše o svojoj drami „Revizor" ovako: „U revizoru sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve zlo u Rusiji koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti." Naime, "Revizor" je upravo sada za nas izuzetno aktualna komedija jer se kroz degutantni skandal oko revizorskih izvješća Saboru zapravo pokazuje veći dio zla koje danas opsjeda ovu zemlju. "Revizor" je drama o lopovluku, licemjerju i pokvarenom upravljačkom aparatu jednoga provincijskog grada koji postaje paradigma čitave Rusije. Mi danas u Hrvatskoj tu dramu živimo vrlo intenzivno i jedino po čemu se ona razlikuje od svoje kazališne varijante jest činjenica što, ovako kad se živi, nije onako smiješna kao kad se samo gleda. Građani ove zemlje sporedni su likovi u jednom velikom i nevjerojatno dugom „Revizoru" koji traje već petnaestak godina jednako intenzivno i jednako degutantno, a kojega režiraju politički suncokreti, kriminalci i pokvareno činovništvo koje se pretvorilo u golemi aparat za zataškavanje. U ovom Gogoljevom citatu najvažniji mi se dio, naravno, čini onaj o nepravdama koje se javljaju upravo na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti. A ljudi koji obnašaju odgovorne funkcije upravo na tim mjestima gdje se traži najviše pravednosti itekako su svjesni toga imperativa pravednosti i časti.

Štoviše, vole se tim položajem hvaliti i titrati vlastitom egu jer je taj položaj, eto, častan pa im se čini da ih ljudi s poštovanjem gledaju kad u crnim službenim Audijima prolaze ulicama ove metropole. Metropole koja, nažalost, nije ništa drugo nego žalosna gogoljevska provincija, a oni sami klaunski likovi kojima smrdi iz duše. U ovoj našoj gogoljevskoj stvarnosti postoje, međutim, i vrlo zabavni tekstovi. Recimo „Kodeks profesionalne etike državnih revizora". U prvom poglavlju pod naslovom „Načela" možemo se upoznati s pet moralnih načela kojih se mora pridržavati državni revizor, a koja u našemu kontekstu djeluju prilično smiješno. Načelo 1 - tiče se odgovornosti i tamo lijepo piše ovako: „Državni revizor mora svojim cjelokupnim djelovanjem trajno dokazivati da se sposoban odgovorno izvršavati sve obveze propisane Zakonom o državnoj reviziji." Šefica Državnog ureda za reviziju, Šima Krasić nije dostavila Državnom odvjetništvu cjelovito izvješće o aferi Kamioni osobito je odgovoran postupak. Kome je to državna revizorica odgovorna?.

Naciji i državi sigurno ne.
Načelo 2 etičkog kodeksa državnih revizora govori o javnom interesu. „Služenje javnom interesu kojim će zadobiti povjerenje javnosti i demonstrirati privrženost profesionalizmu, obveze su koje državni revizor mora staviti iznad interesa subjekata kod kojih se obavlja revizija, kao i iznad svih osobnih i pojedinačnih interesa." Javni je interes ove zemlje da se protiv lopova pokrene odgovarajući postupak i da završe pred sudom. Šefica državnog ureda za reviziju nije zatražila pokretanje istrage u slučaju "Kamioni", iako joj i to stoji u opisu posla. Takvim se postupcima ne zadobiva povjerenje javnosti, a pogotovo ne privrženost profesionalizmu. Stranački jastrebovi, Jadranka Kosor i Andrija Hebrang svom se silom trse u javnosti braniti ministra Rončevića što stvara sliku kao da je jedan u najmanju ruku neodgovoran činovnik imao u ovome poslu blagoslov vrha stranke. Takva jedinstvena potpora vladajuće stranke mutnome poslu, kao i napadi na generala Milićevića zapravo pokazuju sve zlo ove zemlje: posvemašnju korupcionašku isprepletenost subjekata vlasti i potpunu nemoć policije i pravosuđa. Načelo 3 etičkoga kodeksa za državne revizore govori, ni manje ni više nego o - poštenju. „Preuzete profesionalne obveze državni revizor mora izvršavati iskreno, savjesno i pošteno.

Poštenje traži od državnog revizora dosljednu primjenu etičkih standarda i principa neovisnosti i objektivnosti u obavljanju svog rada." Iskreno je, savjesno i pošteno izvješća o reviziji očistiti od detalja koji bi mogli ugroziti bivšega ministra Rončevića, a preko njega i vladajuću stranku. Ispostavilo se, evo, da postoje tri „pročišćene" verzije o kamionima, a eventualno bi se mogla pojaviti i četvrta. II malome djetetu je, međutim, jasno da tu nema ni mrvice poštenja ni neovisnosti, ni nepristranosti, ni javnoga interesa, ali zato ima jaku puno kompetentnosti da se izbjegnu veliki skandali, da se zataškaju milijunske krađe, da se optužuju samo sitne ribe za korupcijski odstrel, da se ne našteti vladajućoj partiji koja je ranih devedesetih državu stvorila na svoju sliku i priliku, koja je etičke standarde svojih političara preslikala na čitavu naciju i koja je, da se ne zavaravamo, odgovorna za većinu korupcionaških afera i malverzacija u ovoj zemlji.

I sve je to zlo odjednom upravo aferom "Kamioni" isplivalo na vidjelo jasnije nego inače jer sada vidimo svu tu moralnu slabotinju državnih činovnika, lopovluk, nemoć i permanentno svijanje kičme pred moćnima za nekoliko kvadratnih metara stana više, za neki položaj zbog čije se časne reputacije vidi upravo beščašće. Većina viših državnih činovnika vjerojatno se deklariraju kao katolici. Bilo bi zanimljivo iz jedne više perspektive gledati i slušati njihove ispovijedi. Jesu li svjesni zločina koji čine? Ili se zavaravaju? Mute samima sebi i lažu popovima koji su daleki rođaci iz njihova sela. Smatraju li pravednim da se prikrivaju oni koji su jamili jer su „pametniji" i „sposobniji" od drugih? I jer su i ti iz njihova sela. I kad već živimo u toj gogoljevskoj komediji, ne bi bilo loše da se jednom pojavi u našoj maloj zemlji, u našem malome gradu pravi a ne lažni revizor i da se u Saboru, u Vladi, po stranačkim središnjicama, po bankama, po zavodima, po upravama sastanu zabrinuti činovnici, ministri, i zastupnici, i da svima njima šefovi zabrinuto kažu značajnu rečenicu: „Gospodo pozvao sam vas da vam priopćim jako nepovoljnu vijest. Dolazi nam revizor."