Objavljeno u Nacionalu br. 701, 2009-04-21

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Kristalna kocka vedrine - Susan Boyle u showu ‘Britain’s Got Talent’

Toliko je užasa, zloće, gluposti i ružnoće uokolo da nas neka toliko nevina i dobrohotna pojava poput ove škotske blago retardirane usidjelice jednostavno mora baciti na koljena. U ovakvim vremenima, nije to nimalo mala stvar.

Renato BaretićRenato BaretićKažu da je u ovih tjedan dana više od trideset milijuna ljudi diljem svijeta na internetu pogledalo nastup Susan Boyle u showu "Britain's Got Talent". Nije mi nimalo teško povjerovati u to - pa sâm sam ga pogledao cirka milijun puta... Ako ne znate o čemu je točno riječ, ili ne znate kako se ide na internet, pođite (odnosno zamolite nekoga da vas povede) na adresu http://www.youtube.com/watch?v=luRmM1J1sfg i uživajte malo u tom veličanstvenom trijumfu ljudskosti, dobrote i ljepote. Krupna Susan Boyle, nelijepa i nezaposlena 47-godišnjakinja iz nekog škotskog sela, nastupila je u ITV-ovoj inačici onoga što se kod nas zove "Hrvatska traži zvijezdu"; dočekali su je, i žiri i publika, s podsmijehom, a ispratili s ovacijama, stojećki i na rubu suza.

Naprosto ih je smlavila svojom nevjerojatnom hrabrošću i fenomenalnim (za amaterku) pjevačkim umijećem. Susan, deveto dijete u familiji Boyle, rođena je s nekim blagim oštećenjem mozga i cijeli je život zajebavaju. Svima je oduvijek bila "glupava Susie" i "troma Susie". Tako su je u djetinjstvu prozvali vršnjaci, tako su za njom sve do jučer vikali i svi novi klinci. Susan živi sama sa svojom mačkom i tvrdi da je djevica, štoviše, da se nikad nije ni s kim niti poljubila. Pokušajte zamisliti svu silinu tereta koji je morala zbaciti s leđa da se odvaži za nastup pred hiperciničnim (jer takav mora biti, to naime zahtijeva taj "format") žirijem i publikom punom bezmudih zluradosnika! Svi su mislili da će ta debela, neugledna teta zanjakati nešto nepodnošljivo pa su je tako i dočekali. Samo, zeznuli su se: Susan trpi uvredljive i cinične komentare svakodnevno već 47 godina, pa jedan više ili manje doista ne predstavlja neku bitnu razliku. Odslušala ih je totalno kulerski, a zatim natjerala podsmješljivce da jednom napokon i oni poslušaju nju, pa zapjevala "I Dreamed a Dream" iz mjuzikla "Jadnici". A onda je, premda zadnji stih te pjesme kaže "ali, život mi je ubio taj san", ostvarenjem svoga sna Susan obojala žiri i dvoranu, pa Glasgow, pa cijelu Britaniju i konačno - cijeli planet.


Na Facebooku već ima 700 tisuća obožavatelja; YouTube je prepun video-poruka koje joj ostavljaju oduševljeni ljudi na rubu plača; video-linkom neku je večer je gostovala kod Larryja Kinga (i opet prekrasno zapjevala); Oprah joj je već rezervirala termin u svom showu; Simon Cowell, najciničniji član žirija u "Britain's Got Talent" već joj ugovara snimanje albuma, a javili su se čak i neki perverzni idioti iz porno-industrije koji joj nude mastan honorar za razdjevičenje pred kamerama, s partnerom kojeg sama izabere... Nema sumnje da će ući i u finale i pobijediti, ali čak ako se to i ne dogodi (evo, već je sljedećeg vikenda u emisiji osvanuo neki 10-godišnji klinac koji pjeva još fascinantnije) pobjeda koju je ostvarila prvim javnim nastupom usporediva je jedino s pobjedom Baracka Obame na predsjedničkim izborima. "Yes, we can!", poručivao je Obama Amerikancima. "Yes, I can!", rekla je Susan samoj sebi, izišla na pozornicu i pokrenula tsunami dobre volje, plemenitosti i optimizma, čiji su valovi zapljusnuli obale cijelog svijeta. Kad se čovjek pribere i na tren promisli, u tome ničega strašno velikog i sudbinski presudnog, ali tako je strašno razvidno koliko smo svi mi, svi ti "prezreni na svijetu", na svakom meridijanu, željni nečega lijepog i dobrog, u najjednostavnijoj formi. Toliko je užasa, zloće, gluposti i ružnoće uokolo da nas neka toliko nevina i dobrohotna pojava poput ove škotske blago retardirane usidjelice jednostavno mora baciti na koljena. Ispred Susan Boyle sad su zastrašujuća iskušenja, vječno gladna neman zvana Showbizz već je razjapila goleme ralje, spremna da joj proguta ostvareni san i pretvori ga u onaj citirani posljednji stih trenutno najpopularnije pjesme na svijetu. Kad ju je Larry King pitao kako se osjeća, rekla je: "Odlično, sad više neću biti tako usamljena". Ako je išta istinito na ovom svijetu, istinita je ta Susanina tvrdnja. Odvest će je u studio, ofarbati joj kosu, natjerati je na dijetu, možda i na totalni make-over ("ili to, ili ti oduzimamo mačku!", znaju momci kako se te stvari rade, neće se Susan moći dugo opirati) prošetavati je uokolo kao plešućeg medu ili onog Lynchovog čovjeka-slona i, sve u svemu, sirotica ima ogromne šanse da završi u paklu daleko gorem od onoga u kojem je dosad živjela. Golem je dijapazon razočaranja kojima Susan za koji mjesec može pogoditi sve te silne milijune ljudi koji je danas vole kao da im je kućni ljubimac ili dobra a nesretna ujna. Vrijedi se, ipak, nadati da će ta famozna, snažna, hrabra i nadarena žena izbjeći svim zamkama koje sobom nosi planetarna popularnost.

A ako i ne uspije, ništa se strašno (osim njoj) neće dogoditi: nama ostalima zauvijek će na raspolaganju ostati snimka njezinog fascinantnog, božanstvenog debija, taj podsjetnik na dane kad smo, kao malo kad u životu, uspijevali dodirivati onu Ujevićevu "kristalnu kocku vedrine". U ovakvim vremenima, nije to nimalo mala stvar. Na dan kad sam na internetu otkrio Susan, u Splitu je, na Benama, gdje sam i sâm u kolicima svojedobno znao voziti svoju djecu, neki luđak, znate već za to, iz čista mira pokušao ubiti tuđu dvomjesečnu bebu. Iščupao ju je ljudima iz kolica, tresnuo je o asfalt i krenuo udarati nogama. Svaki put kad bi mi zadnjih dana ta scena pala na pamet, kliknuo bih brzo na link sa Susaninom pjesmom, da nekako ostanem živ i barem koliko-toliko normalan. Otud onaj milijun s početka teksta.






Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika