ZVIJEZDA FILMA O SEBI Otac Chica Floresa bio je mađarski Židov, a majka Katalonka; u Hrvatsku je stigao 1991. kao ratni reporter, ubrzo pristupio međunarodnom vodu HV-a, sudjelovao u obrani Laslova, te kasnije snimio film o svom sudjelovanju u Domovinskom ratuMnogo je načina da čovjeku loše započne dan, ali je svakako među gorima onaj da na naslovnici dnevnih novina ugleda mrtvo tijelo nekog koga poznaje. Upravo tako započeo je i moj dan prošle subote - u dnevnim novinama bila je fotografija mrtvog Eduarda Rózse Floresa, međunarodnog avanturista kojeg sam imao priliku dva puta susresti: jednom u kasnu zimu 2000. u Kopačkom ritu i drugi put u proljeće 2002. u Budimpešti. U medijima je još bili nagađanja je li to zaista on ili nije, ali ja sam ga odmah prepoznao. Malo se, doduše, udebljao i posijedio od našeg zadnjeg susreta, ali ostali detalji su bili tu - šarena narukvica, ironičan osmijeh čak i u smrti. Oba puta povod za susret je bio mađarski igrani film koji je snimljen o njegovu izvanredno uzbudljivom životu, ili, kako se sad pokazalo, o prve četiri petine njegova života. Jer Flores je u Boliviji ubijen na pragu pedesete godine života, smaknut u policijskoj akciji kao osumnjičenik za planiranje atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.

Prije samog početka proljeća 2000. na redakcijskom kolegiju u Nacionalu dobio sam, kao mlad novinar kojeg se u to vrijeme najčešće slalo na zadatke s najmanje komfora, uputu da odem u Baranju i pronađem zaista neobičan fenomen: Mađare koji snimaju film o Domovinskom ratu. S kolegom fotoreporterom Tvrtkom Klobučarom sjeo sam u auto i krenuo prema istoku. Ušli smo u trag mobitelu jednog od hrvatskih članova ekipe i brzo uspjeli pronaći lokaciju snimanja na rubu nacionalnog parka Kopački rit.
Upali smo usred snimanja akcijske scene - na jednoj strani blatnog seoskog puta bila je skutrena filmska ekipa s Panaflex kamerom, a s druge su strane dotrčavala petorica naoružanih muškaraca u uniformama Hrvatske vojske i zalijegali u blato. Ta se scena, na traženje redateljice Ibolye Fekete, ponavljala nekoliko puta. Kad je redateljica bila zadovoljna, ekipa je počela premještati opremu za iduću scenu, a mi smo razgovarali s glumcima. Bio je tu i meni tada nepoznati Saša Anočić, danas najuspješniji među mlađim hrvatskim kazališnim redateljima. Međutim, odmah je bilo jasno da se sve vrti oko onižeg muškarca grubih crta lica koji je cijelo vrijeme veselo razgovarao na mađarskom s redateljicem i snimateljem, a zatim se u trenutku prebacivao na hrvatski i šalio se s hrvatskim dijelom ekipe. Bio je to Eduardo Flores, kako je njemu bilo najdraže da ga zovu, ili Chico, kako se zvao film, prema njegovu ratnom nadimku. Flores je tako glumio sebe u vlastitoj životnoj priči.

Spremno je pozirao Nacionalovu fotoreporteru u svim pozama koje je ovaj od njega tražio. Na snimanju smo ostali sve dok nije pao mrak, prateći ekipu od scene do scene, uključujući minobacački napad s uvjerljivim pirotehničkim efektima, poziranje s lokalnim statistima koji su smatrali izvanredno zabavnom činjenicu da su odjeveni u rezerviste JNA te svu bijedu vlage i hladnoće koje se filmski radnici dobro nauživaju, a na konačnom proizvodu se to nikad ne vidi.
Druženje s Floresom nastavili smo navečer u lokalnoj gostionici, uzeo sam njegove kontakte i vratili smo se u Zagreb. Uredništvo je iz nekog razloga odlučilo ne objaviti tu reportažu i fotografije i tekst ostali u ladici još dvije godine. Krajem ožujka 2002. spremala se zagrebačka premijera dovršenog "Chica" pa sam odlučio nazvati Floresa da vidim ima li mogućnosti da se taj materijal malo, novinarskim žargonom rečeno, "pofriška" i objavi u Nacionalu. Okrenuo sam njegov mađarski broj mobitela i odmah se javio. Iznenadilo me da se uopće sjeća da smo se upoznali u Baranji, a još više to što mi uopće ne zamjera zbog činjenice da članak o snimanju filma nikad nije bio objavljen. Odmah me pozvao da navratim do njega u Budimpeštu, dao mi je i adresu svog stana u tihoj ulici u središtu grada, nedaleko od Trga Franza Liszta.

Već sutradan sam otišao u Budimpeštu, ovaj put s kolegom fotoreporterom Krasnodarom Peršunom. Flores nas je dočekao na dogovorenom mjestu i odveo nas u svoj stan, udaljen stotinjak metara u pokrajnjoj ulici. Popeli smo se na treći kat kroz stubište koje je isto tako moglo biti u nekoj starijoj zgradi u bilo kojem hrvatskom gradu u kojem je Austro-Ugarska gradila krajem 19. stoljeća. Takav je bio i stan: visoki plafoni i golema vrata, prostrane sobe s pogledom na ulicu i mračna kuhinja prema dvorištu. Stan je bio pomalo već u derutnom stanju, pretrpan uspomenama koje je Flores prikupio. Osim biblioteke sa stotinama knjiga, dnevnom sobom dominirao je Floresov ratni stijeg, hrvatska zastava s potpisima njegovih suboraca iz Internacionalnog voda HV-a. Zidovi i police bili su načičkani raznim vojnim memorabilijama: ordeni, nekoliko kalašnjikova i drugih pušaka, noževi, kacige, kape i druga pokrivala za glavu, jedan dugački redenik kao za puškomitraljez, propagandni posteri u stilu "Osijek nikada neće biti Ocek", zastavice raznih postrojbi. Na podu je držao veliki pladanj prepun čahura metaka raznih kalibara i stolić sa svom mogućom opremom za pušenje poznatom čovjeku: od velike arapske vodene lule do raznih manjih lula, cigaršpica, pomoćnih alata za pušače lula i papirića za ručno motanje cigareta.
Cijeli je stan bio tako pretrpan - u minijaturnoj kuhinji se čak i ne baš visoki Flores morao saginjati da bi CHICO FLORES pobrojao je optužbe na svoj račun: 'fašist, agent Vatikana, član Opusa Dei, povezan s neonacistima, krijumčar droge i oružja'prolazio pod velikim busenima najčudnijih prehrambenih proizvoda koji su visili sa stropa. Bilo je tu raznih vrsta ljutih feferona, sušenih suhomesnatih stvarčica, ali i nekih neobičnih stvari za koje bih se usudio reći da su biljnog podrijetla i ništa više. Smjestili smo se na fotelje u dnevnoj sobi i Flores je odmah krenuo s projekcijom dovršenog "Chica". Kako je film po strukturi klasični biografski, tijekom gledanja smo iz scene u scenu s Floresom razgovarali i o njegovu životu.

Najvažnija stvar koja ga je uvelike odredila bio je njegov dolazak u ratni Osijek 1991., kad je radio kao reporter za barcelonski dnevni list La Vanguardia. Imao je jedan incident sa srpskim pobunjenicima, oteli su ga u selu Bobota i tri dana zlostavljali. Nakon toga je ubijen HTV-ov snimatelj Žarko Kaić i Flores je odlučio prestati biti novinar i odabrati stranu. Prijavio se Branimiru Glavašu kao dragovoljac, a ovaj ga je, nakon podužeg odgovaranja, uputio u Internacionalni vod u Laslovo.

Tamo se Flores dobro snašao, među ostalim i jer je velik dio stanovništva bio mađarske nacionalnosti. Njegov je otac, naime, bio mađarski Židov kojem je obitelj pobijena u holokaustu, a majka je bila Katalonka.
Rođen je u Boliviji 1960., gdje su njegovi roditelji bili ugledni marksistički intelektualci. Morali su bježati pred vojnom huntom koja je 70-ih sve žešće progonila nepoćudne. Skrasili su se u Čileu, ali tamo ih je samo godinu dana poslije iznenadio Pinochetov državni udar protiv demokratski izabranog ljevičara Salvadora Allendea, zbog kojeg su naposljetku pobjegli u Mađarsku. Teško je bilo razlučiti što je u Floresovim pričama istina, a što je dodao, ali njegove riječi o sljedećih nekoliko godina posebno su mi se učinile sumnjivima: "Kao sin revolucionara imao sam priliku obrazovati se na KGB-ovoj akademiji u Minsku, gdje sam uz Kubance jedini iskreno vjerovao u komunizam. Radio sam kao obavještajac u pograničnoj službi budimpeštanskog aerodroma, gdje sam kontaktirao i Illicha Ramireza zvanog Šakal."

Nakon takve karijere, Flores se krajem 80-ih prebacio u novinarstvo i tako i dočekao rat u Hrvatskoj. Nakon odgledanog filma još smo dugo razgovarali. Pričali smo o politici, revoluciji, ljutoj hrani, ali i o brojnim kontroverzama koje su ga pratile. Pažljivo mi je iznosio svoju obranu u dva slučaja u kojima su mediji tvrdili da je on kriv za smrt nevinih osoba. U jednom su ga optuživali da je dao ubiti suborca iz voda, Švicarca Christiana Wuertemberga, jer je sumnjao da je srpski špijun. Flores je te tvrdnje odbacio detaljno opisavši kako je Wuertemberg prije smrti pao Srbima u ruke. Mediji su ga sumnjičili i za smrt britanskog novinara Paula Jenksa, a on je na to objašnjavao da je Jenks stradao na liniji fronte od srpskog snajpera. Ostale medijske optužbe na svoj račun sam je pobrojao: "Fašist, agent Vatikana, član Opusa Dei, povezan s neonacistima, krijumčar droge i oružja".

Sve te optužbe na jednom mjestu doista djeluju napuhano i izmišljeno, ali u njima je bila trunka istine. Flores je već tada započeo svoj zaokret udesno, nije više bio revolucionar i komunist. U posljednje je vrijeme čak postao i istaknutim članom ekstremne desničarske mađarske organizacije Jobbik, pokreta poznatog po uniformiranim marševima središtem Budimpešte. Posljednjih se dana u medijima špekuliralo kako je akcija bolivijske policije protiv Floresa i njegovih drugova bila tek namještaljka radi propagandnih razloga. Ja sam osobno uvjeren da je Flores u Boliviju stigao s konkretnim revolucionarnim ciljevima, koji su uključivali rušenje ljevičarskog predsjednika Eva Moralesa, a možda i njegovo ubojstvo. Ironijom sudbine, smrt ga je zatekla na isti način i u istoj državi kao i njegova idola iz mladosti, komandanta Chea. Eduardo Flores se prošlog četvrtka zatekao na istoj strani puščane cijevi, ali na suprotnoj strani političkog spektra.