Zoran FerićŽivimo u zemlji u kojoj nitko nije osuđen za oružanu pljačku i dvostruko krvavo ubojstvo, ali zato su na robiju osudili mladića koji je spolno općio s djevojčicom nekoliko dana prije njenog četrnaestog rođendana. Tu su radnju državne službe okvalificirale kao težak zločin i zbog toga je dobio osam godina. Da je pak bila nekoliko dana starija, krivičnog djela ne bi bilo. Stalno ovih dana mislim o tom čovjeku i o onim licima koja su upravo pustili iz zatvora. Nakon trogodišnjeg suđenja sud je bio prisiljen utvrditi da nije nedvojbeno dokazano kako su optuženi počinili ubojstva i pljačku. Zločin pak spomenutog mladića, koji je u vrijeme počinjenja djela imao dvadeset i jednu godinu, lako se mogao dokazati jer je djevojčica zatrudnjela. Čovjek je kažnjen s osam godina zato što je, doduše u čudnim okolnostima, stvorio novi život, a tipovi koji su uzeli dva života i dalje su nekažnjeni. Pri tome nikako ne želim reći da je to što je činio mladić u redu. Ali odnos zločina i kazne čini mi se u ovome slučaju apsolutno neprimjeren. Policija, pravosuđe i zakonodavci stavljaju nas ponekad pred takve paradokse da se moramo upitati gdje je tu zdrava pamet. Osam godina ovdje se ne robija ni za teška kaznena djela, a ne bi trebalo ni za dvojbeni odnos s maloljetnom osobom. Kažem dvojbeni, jer se radi o jednoj uistinu malignoj brojčanoj zavjeri.

Trebali bismo se užasnuti pri pomisli da je razlog za osmogodišnju robiju samo nekoliko dana. To više što ovim mladim ljudima po svoj prilici nije palo na pamet da čine kazneno djelo i da bi samo za nekoliko dana po zakonu Republike Hrvatske sve bilo legalno. Robijati osam godina zbog samo nekoliko dana suludo je. Nešto napraviš u utorak, dobiješ osam godina. A isto to napraviš u petak, poslije proslave curina četrnaestog rođendana, i sve je u redu. U utorak si zvijer i zlostavljač, a u petak punopravni član zajednice kojega se može tračati, kojemu se može zamjerati neprimjeren odnos, ali ne može ga se i zatvoriti na osam godina. Zakon negdje mora povući crtu, reći će netko. I to je točno. Ali ta crta ne bi trebala biti uzrok ovakvih paradoksa. U vrtićima, školama, čak i u visokim ustanovama, posvuda, dakle, gdje se radi s djecom pretpostavlja se individualni pristup i individualna procjena situacije kad treba donijeti neku tešku odluku. Pogotovo ako se radi o odluci kojom se nekoga udaljuje iz škole, s fakulteta, daje mu se neka kazna ili ga treba ukoriti. Bilo bi dobro kad bi u zakone bilo ugrađeno i malo seljačke zdrave pameti. Djevojka koja u utorak ima još trinaest, a u petak je navršila četrnaest godina, pa je eto i zakonski spolno sposobna, neće biti nimalo zrelija, odgovornija ili spremnija podnijeti posljedice spolnoga odnosa. Slučajevi poput ovoga mladića, koji je spomenut u kontekstu prijedloga pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić da se u novom Kaznenom zakonu granica za dobrovoljno davanje pristanka na seksualni odnos povisi s 14 na 16 godina, trebali bi se, uvjeren sam, promatrati fleksibilnije. Valjalo bi svakako u većoj mjeri primijeniti individualni pristup i dopustiti zakonsku mogućnost višestruko manje kazne, kao što bi valjalo predvidjeti mogućnosti i težega kažnjavanja ako se pokaže potreba. Ako je osam godina minimalna kazna zakonski propisana, onda ni oni koji sude nemaju previše manevarskog prostora. A slučajevi poput ovoga pokazuju da bi ga načelno trebalo biti. Međutim, problem je, čini se, u nečem drugom. Seks s maloljetnima je, naime, zločin o kojemu je moderno pisati i govoriti, a posebno ga je moderno osuđivati. Gađenje prema onima koji opće s maloljetnicima poprimilo je već odavno dimenzije opće histerije, a onda je ta histerija, poznatim mehanizmima po kojima politika mora zadovoljiti aspiracije glasačkoga tijela, ugrađena, s jedne strane u zakone, a s druge u opće ponašanje.

Seks s maloljetnicima samo je jedan u nizu seksualnih zločina, pa bi ga tako valjalo i tretirati, kako u zakonodavnoj, tako i u sudskoj praksi. No pritisak medija očito je prejak da bi se i ovakvi zločini mogli trezveno razmatrati. Tko nam može potvrditi da je mladić s 21 godinom prestao biti dijete? Vjerojatno oni koji donose procjenu o njegovom psihičkom stanju. A mogu li oni nesmetano djelovati u atmosferi apsolutne preosjetljivosti na ovakve zločine? Prijedlog zakona da se donja granica legalnoga dobrovoljnog stupanja u spolne odnose povisi s 14 na 16 godina, čini mi se, neće spriječiti maloljetničke trudnoće, teška oboljenja i psihičke traume, ali će se zato povećati mogućnost da nam još više mladih ljudi robija zbog nekoliko dana preuranjenog odnosa. Pubertetlije zbog zakona sigurno neće odustati od odnosa, dapače, to će im još više biti fora. Zakonskim okvirom za kažnjavanje stavljamo mladima još jednu zabranu koju valja prekršiti, a odrasloj javnosti još jedan argument za neprimjerenu histeriju. U maloljetničkom seksu uživaju djeca, ali posljedice snose roditelji. Upravo zato će na pitanje o najnižoj zakonskoj dobnoj granici za stupanje u spolne odnose djeca i roditelji odgovoriti različito. Djeca će se, normalno, većinom zauzimati za što ranije zakonsko seksanje jer žele biti što sličniji odraslima i jer se sa svojih četrnaest godina osjećaju odraslo, dok je kod roditelja normalna tendencija da svoje sinove i kćeri što duže smatraju djecom. Valjalo bi, možda, pogledati malo oko sebe, prisjetiti se s koliko su se godina upoznali naši roditelji, kada su partnere našli oni koji su nam bliski, prijatelji i rođaci i doći ćemo, uvjeren sam, do zanimljivih saznanja. Recimo, jedan izuzetno drag čovjek s kojim sam proveo mnoge lijepe trenutke, počeo je hodati sa svojom dugogodišnjom ljubavi kad je ona imala 14, a on 20 godina. Ona je bila u osmom razredu, a on na prvoj godini faksa. Ostali su zajedno više od dvadeset godina i rastali se jer je došlo do razmimoilaženja do kojih može doći u svakom braku. Ona je završila fakultet, život joj se nije pretvorio u pakao i možemo reći da su tih dvadeset godina lijepo živjeli. Sreća je možda prejaka riječ, bilo je vjerojatno i toga. Dvojica mojih prijatelja počeli su hodati sa svojim ženama kad su one bile u drugom i trećem razredu srednje škole. Ne kažem da su rani brakovi i rane veze baš najsretnije rješenje, ali i u tom slučaju stvari mogu ispasti dobro. Naime, priličan je privilegij u najburnijem i najtrusnijem razdoblju života imati blisku osobu na koju se možeš osloniti, a da ti nije ni mama, ni tata, ni brat, ni sestra. Strašno je onda takav odnos proglasiti krivičnim djelom, samo zato što tako piše u zakonu.

I kako bi ispali životi onog dragog čovjeka i njegove žene da je on završio na osam godina u zatvoru? Bi li mu ona donosila kolače i jednom mjesečno dolazila u zatvor provesti s njim noć? A u pauzi između dva vođenja ljubavi on bi joj pokazivao fiziku. Upravo jedan takav par predstavlja današnjeg Romea i današnju Juliju. Otrovi i bodeži su zastarjeli. Moderni Romeo robija zato što je ševio Juliju prije šesnaeste. A umjesto svađe obitelji, u njihovu se ljubav umiješala država.