GAZDA U BUSHEVOJ BIJELOJ KUĆI Dick Cheney bio je vjerojatno najmoćniji američki potpredsjednik i stvarni šef američke administracije pokraj intelektualno inferiornog predsjednikaKad je prije petnaestak dana američki predsjednik Barack Obama - nakon objavljivanja tajnih memoranduma iz ere njegova prethodnika Georgea W. Busha o odobravanju mučenja zatočenih pripadnika Al Qaede - obznanio da nova administracija neće sudski goniti istražitelje američke Centralne obavještajne agencije (CIA) koji su ta mučenja obavljali, razne američke grupe i organizacije za zaštitu ljudskih prava izrazile su ogorčenje predsjednikovom odlukom. Razni aktivisti za ljudska prava, koji su kritizirali te metode mučenja, a tijekom predizborne kampanje podržavali Obamu jer ih je i on osuđivao, uvjereni su da ih je Obama iznevjerio. Obama je osjetio to razočaranje među tim svojim važnim pristašama i suborcima, pa je nakon nekoliko dana dopunio odluku: istražitelji CIA-e neće biti pravno gonjeni, jer su samo izvršavali naredbe pretpostavljenih, ali će pretpostavljeni možda doći pod udar zakona jer su odobrili i naredili mučenja. A među njima su i neki od najbližih Bushovih suradnika, njegov potpredsjednik Dick Cheney i ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice, koja je također podržala mučenje. Na udaru bi se mogao naći i tadašnji direktor CIA-a George Tenet.

To se može zaključiti iz povjerljivog izvještaja odbora za obavještajne službe američkog Senata, u kojem je detaljno kronološki opisano kako je uopće došlo do toga da CIA počne mučiti zatočene pripadnike Al Qaede.

U ožujku 2002. u Pakistanu je uhvaćen Abu Zabuydah, jedan od vodećih operativaca Al Qaede. Pakistanske vlasti predale su ga američkima, ali početna američka ispitivanja zatočenika nisu dala nikakva rezultata, jer je Zabuydah odbijao odgovarati na pitanja. Unutar CIA-e razvila se rasprava ne bi li ga trebalo podvrgnuti oštrijim metodama ispitivanja, jer su istražitelji bili uvjereni da on posjeduje razne informacije o planovima Al Qaede za buduće napade. U srpnju 2002. Tenet se sastao s Condoleezzom Rice, koja je tada još bila predsjednikova savjetnica za nacionalnu sigurnost, pa je imala ingerencija i nad funkcioniranjem CIA-e. Ona je tada Tenetu rekla da odobrava oštrije metode ispitivanja, ali da to prije mora odobriti ministarstvo pravosuđa i tamošnji stručnjaci, kako se ne bi kršile međunarodne konvencije o zabrani mučenja. Sedam dana kasnije tadašnji ministar pravosuđa John Ashcroft dao je preliminarno mišljenje da predložena metoda nije mučenje.

Kao što je poznato iz nedavno objavljenih memoranduma ministarstva pravosuđa, pravni stručnjaci ministarstva pravosuđa dali su potom stručno pravno mišljenje da predložena mjera fizičkog pritiska - waterboarding, kad se kod ispitanika stvara dojam da je u neposrednoj opasnosti od smrti utapanjem - nije mučenje, iako međunarodne konvencije jasno tu metodu smatraju mučenjem. Ispitanik se veže za dasku, daska se nagne tako da su noge gore, a glava dolje. Potom mu se na usta stavi krpa, a krpa polijeva vodom. To kod njega izaziva smrtni strah da je pod vodom, da nema zraka, te da će se udaviti. No iako ta metoda izaziva strašan strah, iako je to svojevrsno lažno izvođenje na smaknuće, pravnici Bushove administracije tvrdili su to nije mučenje, kako je ono definirano Ženevskim konvencijama.

U proljeće 2003. održan je još jedan sastanak gdje je to odobreno, u proširenom sastavu, jer su uz Teneta i druge funkcionare CIA-e na sastanku bili Condoleezza Rice, ministar pravosuđa John Ashcroft i američki potpredsjednik Dick Cheney, formalno drugi čovjek administracije, ali po mnogim mišljenjima zapravo najutjecajniji čovjek u SAD-u, jer je bio intelektualno superioran Bushu. Na tom sastanku definitivno je odlučeno da počne mučenje, što znači da Cheney za to snosi najveću odgovornost. Na tom je sastanku uz nazočnost Cheneyja ocijenjeno da su "metode CIA-e zakonite i odražavaju politiku administracije".

Isprva se to držalo u tajnosti, ali je činjenica da istražitelji CIA-e muče ispitanike dospjela u javnost. Cheney je nekoliko puta i javno podržao upotrebu "oštrijih" metoda ispitivanja, pa i u televizijskim intervjuima kasnijih godina, kad se doznalo za waterboarding pa je bilo mnogo javnih prosvjeda. On je tada tvrdio da je ta metoda primijenjena rijetko i samo na dvije osobe, Zabuydaha i kasnije uhvaćenog Khalida šejka Mohammeda Khalida, jednog od vodećih ljudi Al Qaede. Cheney je tvrdio da se metoda pokazala efikasnom jer su obojica progovorili.

Ali tadašnje Cheneyjeve riječi - sada se zna - iskrivljavale su istinu. Metoda se na njih dvojicu primjenjivala intenzivno, pa je Zabuydah podvrgnut waterboardingu 83 puta, a Mohammad 183 puta. Ima indicija da su waterboardingu bili podvrgnuti još neki zatočenici, npr. jedan sudionik napada na američki razarač USS "Cole" u adenskoj luci. Ako se ta metoda na spomenutu dvojicu visokih funkcionara Al Qaede primjenjivala toliko puta, ne stoji Cheneyjeva tvrdnja da je to osobito efikasna metodi.

Obama je, kao što je poznato, neposredno nakon što je preuzeo predsjednički položaj potpisao predsjedničku izvršnu naredbu kojom se zabranjuju te metode, a potom otišao i korak dalje kad je sredinom travnja objelodanio spomenuta četiri dokumenta iz vremena prethodne administracije kojima su se uvodile i opravdavale te metode. Ti dokumenti su iz Bushova ministarstva pravosuđa išli u CIA-u 2002. i 2003. kako bi se istražiteljima CIA-e objasnilo kakvim da se metodama služe, te potvrdilo da oni - po mišljenju ministarstva - time ne krše međunarodne konvencije o zabrani mučenja. Po mišljenju pravnika iz ondašnjeg ministarstva pravosuđa predložene metode nisu mučenje "jer ne ostavljaju trajne psihološke i fizičke posljedice za osobe na kojima su primijenjene".

Nakon objavljivanja tih četiriju dokumenata američka javnost s pravom je bila zgranuta, jer se u tim dokumentima podrobno opisuju ne samo waterboarding nego i druge predložene metode fizičkog pritiska, koje su sve - osim jedne - primijenjene u ispitivanju najviše pozicioniranih uhićenih pripadnika Al Qaede. Izričito se dopušta da se ispitanici udaraju rukama po glavi i trbuhu, dave stiskanjem vrata, naglo guraju kako bi leđima udarili u zid. Dopušteno je da se muče kratkotrajnim prskanjem vode iz šmrkova, zatim tjeranjem da dulje vrijeme provode u neugodnim položajima tijela, na primjer da sjede s ispruženim nogama te rukama uzdignutim u zrak. Dopuštene su i druge mjere izazivanja fizičke i psihičke neugode te ponižavanja. Preporučuje se da se ispitanici mogu skinuti do gola i tako držati u ćelijama bez sanitarija, s tim da im se stave pelene, koje ipak treba s vremena na vrijeme mijenjati da ne dođe do infekcije. Kroz dulja razdoblja može im se davati samo jušna hrana. Dopušta se i oduzimanje sna, pa se savjetuje da se ispitanici tako vežu da moraju stajati, te ih se u tom položaju može sprečavati da spavaju čak i do sedam dana.

Predlagane su i posve šokantne metode. Za Abu Zubayadaha istražitelji su otkrili da se boji kukaca pa je predloženo da ga zatvore u kutiju s bezopasnim kukcima, a da mu se kaže da od njihova uboda neće imati većih boli, niti će biti u opasnosti da umre. No fobija od insekata mogla bi ga natjerati da progovori. Ta metoda ipak nije nijednom iskorištena.

Ovo što je sada otkriveno o tome tko je i kada odlučio da se primijeni mučenje jasno pokazuje da je odgovornost na Cheneyju, Condoleezzi Rice i Ashcroftu, a Cheney je najodgovorniji, jer u američkoj javnosti općenito jača opće ogorčenje posebno prema Cheneyju za kojeg mnogi smatraju da je zapravo DEMONSTRACIJA TORTURE Aktivisti zå ljudska prava u SAD-u na prosvjedima su se često sami izlagali waterboardingu da pokažu o kakvoj je nehumanoj metodi mučenja riječvodio i usmjeravao Bushovu administraciju, a ne nesposobni Bush. Cheney je bio vjerojatno najmoćniji američki potpredsjednik u povijesti. Nijedan drugi američki potpredsjednik nije u svojim rukama koncentrirao toliku moć, nijedan nije tako snažno djelovao na političku usmjerenje neke administracije, nijedan nije imao ovlasti da slobodno odlučuje o ključnim stvarima za državu, bez konzultacija s predsjednikom, kao što je to bio slučaj s Dickom Cheneyjem. On je u Bijelu kuću uveo jedan politički koncept, koji je inauguriran u predsjedničkoj administraciji Georgea W. Busha u prvom redu stoga što sam Bush nije bio osoba političkih i intelektualnih kapaciteta da može sam obavljati predsjedničku dužnost, pa je vođenje administracije zapravo preuzeo intelektualno mnogo moćniji Cheney. Bush je ionako bio izabran za predsjednika uglavnom kao glasnogovornik snažne grupacije neokonzervativaca, kojima su Cheney i prijašnji ministar obrane Donald Rumsfeld bili glavni vođe, pa su vođe bili i u toj administraciji.

Cheney je bio tako moćan ne samo zato što je dobio tako velike ovlasti te što mu je Bush prepustio brojne poslove kojima bi se sam morao baviti, nego i stoga što je po Cheneyjevim uputama za Bushova predsjednikovanja sama predsjednička administracija od drugih ogranaka vlasti preuzela mnogo veće ovlasti nego prije. Nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. Bushova administracija proglasila je da je SAD u ratu protiv terora te je administracija preuzela brojne ovlasti kakve joj prtipadaju samo u ratno doba, a ne i u mirnodopskom stanju. Bilo je u Kongresu primjedbi, ali su ih iz administracije brzo ušutkali tvrdnjom da su izvršnoj vlasti te ovlasti potrebne kako bi se efikasnije borila protiv najveće prijetnje Americi -terorizma. Budući da je ključni dio tog napora vodio upravo Cheney, taj dio novih ovlasti također je preuzeo on osobno. Tako je Cheney osobno vodio poslove koji su se ticali pravnih mjera kojima je osnovan logor u Guantanamu i kojima su određeni načini postupanja prema uhvaćenim osumnjičenicima za teror protiv SAD-a, a to postupanje je - kako se sada vidi - uvelike izlazilo iz uobičajenih američkih pravnih okvira.

Trebalo je proći nekoliko godina da ojačaju glasovi kritičara u Kongresu i u medijima protiv takvog uzurpiranja ovlasti Bushove administracije, ali i takvog potpredsjedničkog aranžmana, a taj aranžman našao se posebno na udaru tijekom prošlogodišnje predsjedničke predizborne kampanje. Demokratski potpredsjednički kandidat Joe Biden tvrdio je da uzurpacija ratnih ovlasti Bushove administracije protuustavna. U listopadu je u predizbornom govoru rekao za Cheneyja da je "najopasniji potpredsjednik u američkoj povijesti", a kasnije je, govoreći o uzurpiranju ratnih ovlasti Bushove administracije, o Cheneyju rekao: "Njegova tvrdnja o jedinstvu izvršne vlasti, koja implicira da u ratno doba sva vlast prelazi izvršnoj vlasti, potpuno je pogrešna. Uvjeren sam da su proglašavajući taj koncept pripadnici Bushove administracije prekršili ustav, a ujedno oslabili našu sigurnost i ugled u svijetu."

Sad bi se Cheneyju taj koncept vlasti koji je sam formirao i realizirao mogao osvetiti, jer u SAD jača raspoloženje da se sankcioniraju oni koji su za Bushove vlasti kršili ustav i zakone, i to ne samo kad je riječ o mučenju. Puno je veće ogorčenje na Cheneyja zbog stanja ekonomije koje je Bush ostavio Obami, zbog ogromnih socijalnih razlika. Ali u takvom općem ogorčenju znatan dio američke javnosti sigurno ne bi imao ništa protiv da se Cheney nađe na optuženičkoj klupi, pa makar zbog odobravanja mučenja.