Objavljeno u Nacionalu br. 702, 2009-04-28

Autor: Nina Ožegović

KNJIŽEVNA zvijezda iz Sarajeva

'Živim u dva grada, pišem na dva jezika'

ALEKSANDAR HEMON, rođeni Sarajlija koji se na početku rata u Bosni preselio u Ameriku, i tamo ostvario zapaženu književnu karijeru na engleskom jeziku, za Nacional govori o tome kako ga je oblikovao imigrantski život, te zašto je s vremenom njegova 'podsvijest postala dvojezična'

HVALOSPJEVI
I NAGRADE
Aleksandar Hemon dobitnik je
McArthurove stipendije 'za genijalce'
u iznosu od 500.000 dolara; u romanu 'Projekat Lazarus'HVALOSPJEVI I NAGRADE Aleksandar Hemon dobitnik je McArthurove stipendije 'za genijalce' u iznosu od 500.000 dolara; u romanu 'Projekat Lazarus'Aleksandar Hemon (45), bosanskoamerički pisac, dobitnik MacArthurove stipendije od nevjerojatnih 500 tisuća dolara i prošlogodišnji finalist National Book Awarda, najvažnije američke književne nagrade, te autor četiriju knjiga – dviju zbirka priča i dvaju romana, predstavit će u utorak u BP Clubu u Zagrebu svoj drugi roman, “Projekat Lazarus” u izdanju VBZ-a. Taj roman o ubojstvu mladog anarhista Lazarusa na pragu kuće šefa čikaške policije prije stotinu godina preveden je na 15-ak jezika, a o njemu su objavljeni hvalospjevi u mnogim svjetskim novinama, od Financial Timesa do Guardiana promoviravši Hemona u književnu zvijezdu. Spisateljica Zadie Smith usporedila ga je s Nabokovom, najviše zbog toga što piše na engleskom, a ostali mediji proglasili su ga najvećim literarnim fenomenom s područja bivše Jugoslavije. Razgovarali smo u Malim Dairama, u srcu Baščaršije u Sarajevu, tik do galerije IPC gdje je njegovu kolegi i fotografu Veliboru Božoviću, autoru fotografija iz romana, s kojim je putovao po istočnoeuropskim zemljama, otvorena izložba fotografija “Lazarus projekta”.


NACIONAL: Što vas je najviše potaklo da napišete “Projekat Lazarus”, roman o književniku Vladimiru Briku, koji istražuje korijene istočnoeuropskog anarhista Lazarusa?

- Početkom stoljeća pročitaosam knjigu “Slučajni anarhist” o slučaju Lazarusa Averbucha, malog imigranta židovskog podrijetla, kojeg je na pragu vlastite kuće 1908. ubio šef čikaške policije. U njoj je opisan povijesni splet okolnosti Lazarusova ubojstva, a objavljene su i originalne fotografije slučaja. Priča mi je bila zanimljiva jer volim povijest, no pravi okidač su bile te šokantne fotografije. Najviše mi je zapela za oko okrutnost situacije u kojoj mrtvi, bespomoćni 19-godišnji mladić u ofucanom odijelu sjedi na stolcu, a iza njega stoji policijski kapetan, zdrav i živ, koji ga pokazuje javnosti kao mrtvog anarhista. To zvuči teško, no ja se volim baviti kompliciranim stvarima. Najviše me zanima sukob između života i smrti, vlasti i žrtava, te imigranata, anarhista i terorista, i domaćih i došljaka, što se vidi na tim fotografijama. Volim graditi komplicirane strukture, koje ne drže predavanja niti šalju poruke nego izražavaju moj osjećaj kompliciranog svijeta.

AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI

NACIONAL: Koliko ima u likovima fotografa Rore i Vladimira Brika, koji ima istočnoeuropske korijene, suprugu Amerikanku i dobiva veliku stipendiju što se poklapa s vašim životom, autobiografskih elemenata?

- Svako pisanje počinje od vlastitih iskustava i osjećanja, ali na kraju se likovi odvoje od autora. Brik je danas suverena ličnost. Ako čitatelji pronalaze sličnosti između naših života, vjerojatno zbog imigrantske pozicije, možda je to simptom mog nedostatka mašte i potrebe za ispovijedanjem. Ja nisam krenuo na to putovanje po istočnoeuropskim zemljama s fotografom Veliborom Božovićem i onda zapisivao naše doživljaje nego tek onda kada sam već imao definirane likove Brika i Rore. Zato “Projekat Lazarus” nije frizirani memoar nego je roman, koji je nadišao intimno iskustvo i postao samostalan.

NACIONAL: Kako specifični bosanski vicevi o Muji, Sulji i Fati, koje Rora često prepričava, funkcioniraju u kontekstu engleskog jezika?

- Čim se vicevi zapišu, nešto izgube, a kad se još prevedu na drugi jezik, izgube još više. Dio tog humora i safta, specifičnog za nekoga tko ih priča tu u Sarajevu, nepovratno je izgubljen u prijevodu, no ti su vicevi, primjerice, onaj o Sulji i Muji u Chicagu, postali priče o imigraciji u Americi, koje su njima itekako Roman 'Projekat Lazarus', objavljen u izdanju VBZ-a, tiskano
je 20-ak fotografija, a među njima
12 Velibora Božovića snimljenih na
zajedničkom istraživanju po istočnoj
EuropiRoman 'Projekat Lazarus', objavljen u izdanju VBZ-a, tiskano je 20-ak fotografija, a među njima 12 Velibora Božovića snimljenih na zajedničkom istraživanju po istočnoj Europismiješne. Kad u Americi čitam te odlomke o Sulji i Muji, ljudi se smiju i tada vidim da razumiju te viceve, što me iznenađuje. A s druge strane, možda ljudi u Bosni ne razumiju najbolje neke imigrantske situacije u Americi.

NACIONAL: Koliko je vaša biografija – rat u Bosni, imigrantski život u Americi, te podvojenost između dva grada, dvije države i dva jezika, odredila vaše zanimanje za takve teme?

- To je prednost. Istodobno pišem na dva jeziku – engleskom i bosanskom, i postojim u dva grada – Sarajevu i Chicagu. Ta situacija “života između” vrlo je komplicirana, no pronašao sam modus sudjelovanja u oba prostora – američkom i bosanskom. Rat u Bosni je najvažnija činjenica u mom životu, a imigrantski život me definirao na mnoge načine. U BiH pišem kolumnu Hemonwood u Danima, često komuniciram s prijateljima iz Sarajeva, pratim situaciju, primjećujem sitne promjene. A u Americi sam jedan od osnivača i aktivni član Bosansko-američke akademije znanosti i umjetnosti kojoj je cilj da poveže bosansku inteligenciju u sjevernoameričkoj dijaspori i tako pomogne BiH.

NACIONAL: Kako danas doživljavate Bosnu iz američke perspektive?

- Život nikada nije stao u Sarajevu - što je više smrti, više se cijeni život. Što je više problema, više se uživa u sitnim stvarima. Bosna ide u smjeru segregacije i separacije, postoji brak između kriminalaca i političara, što je simptom tranzicijskih promjena, koji je tu metastazirao do velikih razmjera. No tu je i vitalitet među ljudima, koji preživljavaju sve te nasrtaje na osobni integritet. U Sarajevu su i najbolji i najgori ljudi, malo je sredine. Sve velike države ovise o sredini - sposobnih mediokriteta i birokrata, koji odano obavljuju svakodnevne dužnosti bez intelektualnih ambicija. I u komunizmu je to donekle funkcioniralo. Ovdje je ta sredina iščezla s ratom. Radi se unatoč velikim preprekama. U tome je tajna uspjeha bosanskog filma.

McARTHUROVA STIPENDIJA

NACIONAL: Koliko su vaša obitelj i odrastanje u socijalističkim zgradama, iznad Čaršije, odredili vaš svjetonazor?

- Moji su roditelji prva generacija s fakultetskim obrazovanjem. Moja majka ekonomistica uvijek je kupovala i čitala knjige, a otac je rođeni pripovjedač. On je kao inženjer puno putovao po svijetu i kad bi se vratio, sjeo bi i počeo pripovijedati. On privlači kozmičke energije, koje organiziraju stvari oko njega u avanture. Mlađa sestra živi u Londonu i bavi se političkom analitikom. Moj djed i baka s očeve strane podrijetlom su iz Ukrajine, a došli su kao djeca kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu. Moj pradjed i prabaka bili su siromašni seljaci i odabrali su Bosnu zbog puno drva misleći kako će lakše preživjeti zimi.

NACIONAL: Jeste li već u osamdesetima, kada ste pisali poeziju, osjećali poziv da budete pisac?

- Ne u smislu karijere, ali sam imao silnu potrebu za izražavanjem u jeziku, koja je bila povezana sa strašću za čitanjem. U osamdesetima, od Titove smrti do rata, kada je popustio socijalizam, a nacionalističke snage još se nisu ustoličile, nama se činilo da je moguć treći put. Svoju mladenačku energiju i kreativnost ulagali smo u nadu da se nešto može promijeniti. Sarajevo je imalo jaku rock scenu, odrastao sam na punku i novom valu. Nakon služenja JNA u Štipu u stilu "šuti, trpi i pati", pisao sam poeziju bez smisla s nekom ludom energijom. Kako to nitko nije htio objaviti, preradio sam je u tekstove za bend Strider, nazvan po liku iz "Gospodara prstenova". Svirali smo godinu i kusur dana, a onda sam se zaljubio i tako sam završio karijeru pjesnika.

NACIONAL: Kada ste 1991. dobili stipendiju i došli u Ameriku, jeste li se suočili s tipičnim imigrantskim problemima?

- Nisam namjeravao ostati, osim ako mi netko ne ponudi dobro plaćen posao, što nikome nije padalo na pamet. Prvo sam radio kao ilegalan imigrant u restoranu brze prehrane i bio minimalno plaćen. Predavao sam i engleski imigrantima i bio aktivist Green Peacea. To su bili poslovi bez izgleda za neku uspješnu karijeru, koja mene zapravo nije zanimala. Htio sam ispuniti svoju veliku unutrašnju potrebu za pisanjem. Prvu priču "The Sorge Spy Ring" o špijunu Rikardu Zorgeu, napisanu na engleskom, objaviosam 1995. godine u manjem književnom časopisu, a zatim je na drugu nabasala moja sadašnja agentica. NACIONAL: Vaš književni uspon čini se strelovit: ubrzo ste objavili prvu zbirku priča “The Question of Bruno”, pa dva romana i sad ponovo zbirku priča “Ljubav i prepreke”. - Moj uspjeh izgleda strelovit, ali nije to bilo baš tako. Prvo sam objavljivao priče u manjim časopisima, pa u većima, a onda je odlomak iz jedne moje priče “Blind Jozef Pronek” objavljen u New Yorkeru. To se dogodilo uoči izlaska prve zbirke “The Question of Bruno”. Knjiga je prevedena na 20-ak jezika i dobila je dobre kritike. Zatim sam objavio prvi roman “The Nowhere Man” i nakon dvije godine dobio sam McArthurovu stipendiju od 500 tisuća dolara. Povremeno pišem i eseje za razne američke novine i časopise, od The New Yorkera do New York Timesa, ali samo po pozivu. Ne znam kako sve to objasniti. Kad mi se otvorila mogućnost da pišem, ugrabio sam je i nisam prestajao pisati.

NACIONAL: Kako ste uspjeli ovladati engleskim jezikom toliko da vas je spisateljica Zadie Smith usporedila s Vladimirom Nabokovom?

- U Americi sam mahnito čitao literaturu, osobito Nabokova, na engleskom. Dok sam radio za Green Peace, svakodnevno sam razgovarao s Amerikancima ne brinući se o članu ili šlampavoj sintaksi tako da nisam PISAC ALEKSANDAR
HEMON SAŠA
snimljen u Chicagu
gdje živi 17 godina
sa suprugom
AmerikankomPISAC ALEKSANDAR HEMON SAŠA snimljen u Chicagu gdje živi 17 godina sa suprugom Amerikankomimao tzv. afektivne filtre, psihološke barijere u korištenju stranog jezika. Tada je, vjerojatno zbog rata i situacije u Sarajevu, kod mene došlo do izvjesnog sloma i engleski je pohrlio u moju glavu. Počeo sam sanjati i sjećati se događaja iz Sarajeva na engleskom, što je vjerojatno bila posljedica procesa u kojem se moja podsvijest prevodila na engleski. Mislio sam da ću potpuno izgubiti bosansku podsvijest, no s početkom pisanja na bosanskom 1996. i otvaranjem komunikacije s prijateljima iz Sarajeva putem interneta, podsvijest je postala dvojezična.

NACIONAL: Što se promijenilo u vašem životu nakon što ste dobili McArthurovu stipendiju?

- To mi je omogućilo da pišem ne brinući se o plaćanju režija. Kad su me nazvali, mislio sam da me zove utjerivač dugova. McArthurova stipendija, kako oni kažu, za genije, daje se svake godine 25 ljudi na pet godina, a čekovi stižu svaka tri mjeseca. Stipendistu se ne postavljaju nikakvi uvjeti, a novac može potrošiti kako hoće - i u kockarnici. Ne treba ništa proizvesti i ništa pokazati.

NACIONAL: Imate li poseban ritual u pisanju?

- Nemam spisateljskih blokada i pišem u svim uvjetima. Dio zadnje knjige napisao sam u Sarajevu tijekom ljeta 2005., a drugi veći dio u Parizu, nešto u Chicagu. Pišem uvijek ujutro, ispijam ogromne količine jake kave i za to vrijeme slušam glasnu muziku, koja ovisi o vrsti teksta. Svaka priča ima drukčiji zvuk. Dok sam pisao prvu priču na engleskom jeziku, slušao sam Mahlerovu 9. simfoniju i Parlament funk bend. “Lazarusa” sam pisao šest godina pa sam svašta slušao, od Mahlera i Bacha do Nicka Cavea.

BASTION ANTIBUŠIZMA

NACIONAL: Osjećaju li se već promjene u Americi s obzirom na dolazak Baracka Obame?

- Chicago je bio bastion antibušizma još prije nego što je Obama postao predsjednik. I na prvim i drugim izborima oko 80 posto stanovnika je glasovalo protiv Busha tako da on nikada nije dolazio u taj grad tijekom svoje kampanje. To je najdemokratskija država u SAD-u, a povrh toga Obama je iz Chicaga, on je naš dečko i nismo se trebali puno oslobađati od bušizma. Obama nije na vlasti ni sto dana, a šteta zbog bušizma toliko je duboka da će popravljanje trajati jako dugo. No više se ne osjećaju strah i ksenofobija. Obama je inteligentan čovjek i sposoban političar, razmišlja slojevito, razumije najkompliciranije situacije i sposoban je pronaći kompromis između različitih snaga i aspekata u američkom društvu.

NACIONAL: Nećete se vratiti?

- Ne, živim u Americi već 17 godina, tamo mi je obitelj – moja supruga je urednica fotografije i dijelimo sklonost prema umjetnosti i ljubav prema jednoipolgodišnjoj kćeri, a sa stajališta bosanskog patriotizma, Sarajevu mogu više pomoći iz Amerike nego odavde. Ovdje bih se vjerojatno propio.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika